Izborna (ne)volja naroda

Pad Krivokapićeve vlade i smjena predsjednika Skupštine, Bečića, potvrdio je staro pravilo da neprincipijelne koalicije nijesu dugotrajan politički produkt. Vlade formirane sporazumom heterogenih, politički i ideološki različitih, koalicija, samo iz razloga što dijele zajednički animozitet prema nekom trećem političkom činiocu, prije ili kasnije dolaze do „krize interesa“ - kada se umjesto zajedničkog „protiv“ javlja kolizija u onome „za“.

Krivokapić i Abazović u prvom, prosrpski blok (DF, Demokrate) i građanski, proevropski blok (Ura, Civis) u drugom činu, akteri su nove crnogorske političke drame, koji u programskom smislu nijesu imali ništa zajedničko, osim potrebe da maknu Đukanovićev DPS sa vlasti - svako od njih iz različitih razloga. Čelniku Ure, očigledno, najviše su smetali oblici đukanovićevske zloupotrebe vlasti - kakve su neizbježne kada se radi o tridesetogodišnjem vladanju. Njegova Ura, predizborno se zalagala za pravne i ekonomske reforme, borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, dok je Krivokapić, kao čelnik NVO Ne damo Crnu Goru, pokreta za zaštitu imovine SPC pod sloganom “Ne damo svetinje”, u prvi plan stavio zakon o slobodi vjeroispovijesti, iako se ispostavilo da je i ovaj politički program podrazumijevao sasvim profane i nesvete oblike nepotizma, spojene sa ostrašćenom osvetoljubivošću.

Da će nova crnogorska vlast, prispjela na krilima borbe protiv „Milovog utilitarizma“, nastaviti utabanim stazama nepotizma, moglo se naslutiti već onda kada je premijer, kao preduslov “ozdravljenja” prosvjete, obrazovanja, nauke, kulture, zdravstva, javnih preduzeća, postavio „sječu knezova“, rukovodnih kadrova koje imenuje Vlada ili resorno ministarstvo i na njihova mjesta postave “podobne” iz partija parlamentarne većine. Udarničke značke u lustraciji kao metodi obnove, pripadaju ministarkama Bratić, u “pospremanju” direktora osnovnih i srednjih škola i institucija kulture, i Borovinić u zdravstvenim ustanovama Crne Gore, te zlatne plakete za uspješno sprovedenu partokratiju, ali je malo ko mogao očekivati da će neki, novi, direktori biti klerikalni mračnjaci, opčinjeni ratnim zločincima.

Nesumnjivo da je Krivokapić na političku scenu donio najgrublji oblik nepotizma. A tamo gdje stoluje nepotizam, nema demokratije. Urušavaju se institucije sistema i sama država, ugrožavaju osnovna ljudska prava. Udomljavanje partijskih kadrova, po dubini i širini državnih institucija, zapošljavanje armije podobnih, podrazumijevalo je tzv. „lustrativne“ korake - otpuštanje i šikaniranje onih koji su imali “grijeh” neke druge partijske pripadnosti.

Nepotizam i pseudoklerikalni progon “grešnika“ nemaju ništa zajedničko sa jačanjem institucija građanskog društva, iz čega slijede dvostruki benefiti: najprije sistematsko oslobađanje od balasta korupcije, i na taj način zadovoljavanje postavljenih uslova za što je moguće brži prijem Crne Gore u Evropsku uniju. I zato su ove dvije, neprincipijelno udružene političke opcije, ušle u dug, i za Crnu Goru opasan period kohabitacije, udruženi pred opasnošću zajedničkog protivnika.

Stagniranje, pa i nazadovanje, što je konstatovala Evropska komisija u nikada nepovoljnijem izvještaju o napretku CG u procesu evropskih integracija, sa primijećenim napretkom samo u bezbjednosnom sektoru, za koji je, inače, Abazović bio odgovoran - predstavljali su, najvjerovatnije, pravi kamen razdora; jedan neprincipijelni politički savez tako je ušao u završnicu, koju je izglasavanje nepovjerenja Krivokapiću samo ozvaničilo.

Kritičari Abazovića reći će da su ovom političkom razrješenju kumovale strane ambasade. Međutim, u malim državama ni jedna politička opcija ne može opstati bez određene vrste (ino)strane podrške, pa je Abazović nesumnjivo bio ohrabren od strane svojih političkih sabesjednika iz zemalja Unije, ali i SAD.

Izazivanje parlamentarne krize, na još uvijek neuralgičnom političkom području, zahtijevalo je ne samo pedantnu analizu, nego i određenu vrstu dogovora sa svim politički relevantnim subjektima, uključujući i DPS - a to je, vjerovatno, moralo da se obavi izokola, posredstvom “neutralnih igrača”, dakle - ambasada.

Budućnost manjinske (Abazovićeve) vlade, zavisi, međutim, ne samo od tačnosti ovih proračuna, i načelnih odgovora - nego i od neposrednih poteza koje treba učiniti radi izlaska CG iz krize. A to pretpostavlja upravo reforma institucija. Na ovu će reformu nesumnjivo pristati i DPS, jer je Đukanoviću jasno da mu je pružena istorijska prilika da pročisti svoje partijske redove, i istinskom podrškom evropskim integracijama odbrani politički kapacitet nekada vladajuće partije.

Drugim riječima, Đukanović će do izbora pristati na ulogu iz sjenke - što je nesumnjvo dobro, i za DPS, i za Crnu Goru. Ostalo je na Abazoviću.

Ukoliko na ovakav način sagledamo parlamentarnu krizu u Crnoj Gori, koju gubitnici oslikavaju kao kataklizmični događaj, jasno je da su neutemeljena prozivanja da je svaki razgovor sa bivšom Đukanovićevom vlašću - čin izdaje, i iznevjeravanje izborne volje naroda.

Razumije se, DF i Demokrate nevješto svojataju glasove koalicije Crno na bijelo, svjesno zanemarujući da je parlamentarna većina stvorena, sporazumom tri koalicije, poslije izbora. I zato se umjesto racionalne argumentacije poseže za pretpolitičkim kategorijama: “izdaja”, „iznevjeravanje povjerenja naroda“ i slično.

U ovakvim, jeftinim i stupidnim komentarima, usvaja se konstatacija da se pojmovi „naroda“ i njegove „volje“ odnose samo na pristaše DF i Demokrata. „Lustrirani“, suverenisti - ili ne spadaju pod kategoriju „naroda“, ili nemaju pravo na „volju“. Da li to znači da DF i Demokrate ovim nevoljnicima odriču pravo na politički subjektivitet, odnosno da, za njih, jedini priznat oblik političke volje - obezbjeđivanje njihove parlamentarne većine?

Ukoliko izađemo iz nametljivog ideološkog miljea, koji nameću DF i Demokrate, jasno je da većina aktuelnog saziva Skupštine CG ima građanske, suverenističke i proevropske političke programe. Takozvanom prosrpskom bloku, poslije izbora 2020, pripadale su predizborne koalicije Za budućnost Crne Gore i Mir je naša nacija - mada u ovom trenutku nije izvjesno na koliko poslanika mogu da računaju. Crno na bijelo je tek poslije izbora potpisao sporazum, omogućujući tako formiranje Krivokapićeve vlade. Drugim riječima, nikakve parlamentarne većine ne bi moglo biti bez Abazovića.

Isto tako, u medijima prolazi i druga, znatno zlokobnija zamjena teza - da je vlast neposredna refleksija narodnog izbora. Pa ipak, ono što se nudi biračima je - politički program, a ne određena grupa ljudi koja će da vlada. A ako sagledamo opredjeljenja birača, na osnovu ponuđenih političkih programa uoči izbora 2020, vidjećemo da je za građanske, suverenističke i proevropske stranke glasalo oko 225.000 birača, a za koalicije prosrpske provenijencije 184.564 građana CG. Drugim riječima, ne treba naprosto identifikovati parlamentarnu većinu i na izborima izraženo opredjeljenje naroda.

Nikada više podijeljena crnogorska politička scena nije zahtijevala vješto balansiranje, vladu koja će da mjeri i premjerava svaki svoj potez. DPS, SDP, SD, partije manjina (Bošnjaka, Albanaca, Hrvata), pa i neki Krivokapićevi birači, najavljuju spremnost da prihvate politički kurs u kome će reforme podrazumijevati i garantovanje ustavnih ljudskih prava i dalje pravne i ekonomske reforme, koje će odblokirati, nasušno potrebni, proces evropskih integracija.

Autor je sociolog i doktor političkih nauka

( Dr Rade Đurđić )