Nije svejedno kakva nam je kultura

Hrvatski umjetnik Miran Kurspahić smatra da umjetnost treba da provocira.

Zato sa svakim samostalnim projektom Miran upravo provocira javnost. Sebe doživljava kao preformera, iako je uspješan glumac, pozorišni reditelj, a od skoro i muzičar.

Za njega projekti u pozorištu ne podliježu kompromisu, dok kad su u pitanju oni televizijski, u njima sebe doživljava kao “najamnog radnika”. Crnogorska javnost upoznala ga je zahvaljujući sapunicama u gdje je, priznaje bio motivisan honorarom. Bez dlake na jeziku Kurspahić se u razgovoru za Magazin osvrnuo na stanje u kulturi, pričao je o projektima, karijeri, muzičkom angažmanu i rok kulturi....

Vi ste reditelj, glumac i performer. Može li to kod Vas da se odvoji ili prosto jedno bez drugog ne može?

Prije svega sam kreativac i autor, a onda umišljam kako se mogu manifestovati kroz različite vidove kreativnog rada, katkada čak i umjetnosti, bilo da se radi o drami, pozorištu, filmu, likovnoj ili muzičkoj sferi. Po prirodi sam ekstrovert i ne posjedujem visok nivo srama, ne obolijevam od tremaške groznice, stoga mogli bi reći kako sam “performer”, volim izvedbene umjetnosti, volim nastupati uživo, u različitim medijima. To ipak ostavlja neki izvjesni prostor slobode, ili infantilne potrebe da, ako baš želiš, možeš uvijek napraviti neku provokaciju ili nepodopštinu prije nego li te skinu ili ugase.

Od malih nogu ste vezani za umjetnost. Još kao dijete osnovali ste dramsku sekciju, nakon srednje škole i pozorišnu družinu “Neprofitabilni amateri”, završili Akademiju dramskih umjetnosti. Iza sebe imate toliko projekata u pozorištu i na televiji. Međutim, kako komentarišete to da se na našim prostorima ophode prema umjetnicima kao prema “zabavljačima” i da je u teškim trenucima poput, recimo pandemije, uvijek kultura ta koja se prva ukida?

Za položaj “umjetnika” u društvu, te neko generalno, kolektivno promišljanje o njima, su ponajviše krivi sami umjetnici, ali i obrazovni sistem. Problem je taj, da se naš mentalitet, taj kompleks habsburških konjušara, manifestuje i na kulturu. Zatočenički stav malog Jambreka koji se zadovoljava sa svime, jer se “ne bi štel nikom zamerit”, stanje svijesti koje zapravo silno obezvređuje i podcjenjuje sopstvenu ulogu i sopstvenu poziciju, odnosno ne shvata značaj kulture, značaj umjetnosti, ne samo za svoju zajednicu, nego za društvo i nas kao vrstu u cjelini. Ne shvata svoju važnost koja ide iz proizvodnje kulturnog sadržaja i umjetnosti, i ne shvata da nije svejedno kakva je. Jer temeljni zadatak umjetnosti je da propituje upravo to društvo i da ga kroz to kritičko sagledavanje na neki način oblikuje i formira. Kultura je ona intersubjektivna stvarnost koja nas definiša kao vrstu. A kod nas (pre)veliki broj koleginca i kolega kulturnjaka, umjetnika, boluje od prije spomenutih simptoma i zadovoljava se mrvicama. Štaviše, puže za tim mrvicama, pa se pristalo na to da nam se implementira tržišni model, te da se valorizuje na temelju njihovih prihoda, što je nedopustivo. Prije krize se manifestovala na način da se rade projekti koji ne talasaju, koji se ne žele nikome zamjeriti, koji ne diraju neuralgične točkove društva, koji se nikoga ne tiču i koji ne rade sve ono što bi umjetnost zapravo trebala raditi. Tu dolazi do momenta da takvi projekti definišu kulturu, a kultura definiše narod. I tu smo u zatvorenom krugu gdje jedno utiče na drugo. Ta potreba za netalasanjem, nepropitivanjem, nekritikovanjem rađa impotentnu umjetnost, dosadnu umjetnost, dosadno, bljutavo, lektirno pozorište koje je mrtvo! I toje ono najgore. Jer, takvo pozorište stvara inertnu, mrtvu, bljutavu publiku. Zadatak pozorišta je između ostalog i da stimuliše i odgaja publiku. Forsiranjem tržišnog modela dešava se to da mi kulturu i umjetnost prilagođavamo zahtjevima tržišta ili “zabave” kao što rekoste, umjesto da se ta publika edukuje, da se uče nečem boljem i kvalitetnijem, da im se da mesa, kako bi naučili što je pravo gurmansko jelo, a što fast food. Kod nas se sve okreće prema anglosaksonskom modelu za koji vidimo kako funkcioniše i kako stvara impotentnu umjetnost. A u takvom okruženju, gdje umjetnici promišljaju tako nisko o sebi, ne treba se čuditi da je i percepcija javnost o njima kao o sisačima državnog budžeta. Ako umjetnik ne shvata sopstvenu ulogu i važnost toga što radi, kako će prosječni konzument to shvatiti?! Na snazi je potpuno nerazumijevanje toga zašto se umjetnost i kultura trebaju subvencionisati, zašto ne možemo zavisiti isključivo od prodaje ulaznica i zašto velika ili mala prodaja istih nije nikakav indikator kvaliteta umjetničkog rada.

Imali ste priliku da jedno vrijeme živite u Milanu. Iako ste tada bili srednjoškolac, ali se i tamo bili u dramskoj sekciji. Je li drugačiji odnos prema glumcu?

Ta godina u Milanu u britanskoj školi je za mene bila od izuzetnog značaja, prvenstveno zato što se radilo o promjeni obrazovnog sistema, a samim time i o promjeni paradigme. Pedagoški pristup, kao i sam nastavni program, omogućili su mi da sagledam drugačije ideju o sopstvenoj kreativnosti te o mogućnosti bavljenja umjetnošću kao legitimnog životnog poziva. Da sam ostao u domaćem obrazovnom sistemu, do te promjene zasigurno ne bi došlo i moj život bi se razvijao u posve drugom smjeru. Tamo su me pogotovo stimulisali u pogledu likovne umjetnosti i muzike, manje po pitanju dramske umjetnosti, no to iskustvo me svakako okuražilo za dalje odabire i poduhvate.

Ni performansi Vam nijesu strani, a jedan od Vaših najznačajnijih je “Sumo Sumarum” koji je trajao sedam dana. Počeo je kao uvod u predstavu “Dunda Maroja” u Hrvatskom narodnom kazalištu, a završila se “sukobom” sa rediteljem Tomislavom Gotovcem ispred zgrade HNK, gdje ste se vodili pravilima sumo rvanja. A tokom tih sedam dana vaš “sukob” pratili su mediji. Ovim performansom te 2007. godine željeli ste da problematizujete borbu između generacija, kao i odnos prema tada aktualnom pozorišnom programu. Je li se on i koliko promijenio u proteklih 15 godina i kako bi Sumo Sumaru danas izgledao?

Sumo Sumarum je jedno od svjetlijih poglavlja u mojoj kvazi karijeri. Naime, sama činjenica da je rahmetli Tom Gotovac pristao učestvovati u projektu jednog tada žutokljunca poput mene, te da sam imao priliku raditi s istinskim velikanom i umjetnikom poput njega, dovoljno govori u prilog tom sedmodnevnom performansu. Lajtmotiv projekta bijaše sukob generacija, koji se očitovao u nekoliko instanci, počevši od mojeg sukoba s profesorima na akademiji, poglavito nepravosnažno osuđenog Ozrena Prohića, u čiju smo predstavu Držićevog “Dunda Maroja” odlučili intervenisati, koja u sebi i sama sadrži generacijski sukob, zatim odvija se u zagrebačkom HNK koji je sam po sebi konzervativna ustanova na meti “mladih lavova”, te naposljetku završna manifestacija kroz okršaj Toma i mene za titulu Naj performera. Dogovor je bio da isceniramo sukob, koji je u 22. minuti trebalo da kulminira, što je zatim trebalo da rezultira našim međusobnim šamaranjem rukavicama i izazivanjem na dvoboj, te potom našim izbacivanjem. Tako se i odvilo, a sve to je planirano, moj kolega Frljić zabilježio je video-kamerom. Taj materijal smo odmah ciljano prosljedili medijima, portalima, TV kućama i sl. i čekali da zagrizu. Zatim sam ja, s obzirom da Gotovac nije imao e-mail adresu, napisao u svoje i njegovo ime naizmjenična otvorena pisma u kojima se uzajamno vrijeđamo i prozivamo, gdje nakon nekoliko dana prepiske dolazimo do zaključka kako se ništa neće riješiti polemikom, već samo s fizičkim obračunom, koji će se odviti tačno sedam dana nakon inicijalnog sukoba, u pauzi nove izvedbe “Dunda Maroja” ispred HNK, u borilačkoj ekstravaganci u formi sumo meča. Izvedba predstave je iz nekog razloga bila otkazana, no sumo spektakl se ipak odvio pred okupljenim mnoštvom i tv kamerama, a ja sam izvojevao pobjedu izguravši Toma izvan gabarita sumo ringa. Umjetničkog giganta poput Gotovca na moju veliku žalost više nemamo, nestala su i tadašnja informatički naivna vremena kad se takva vijest uopšte mogla plasirati, kad nije bilo razvijenih društvenih mreža kao danas, gdje svaki nepismeni dripac ima Instagram profil s nekoliko hiljada pratilaca. Danas, kad su svi još uvijek pod kolektivnom psihozom medijski uslovljenog straha od korone i duboko uronjeni u simulakrum algoritamski uslovljenih društvenih mreža, uljuljkani u sigurnost sopstvenih brloga i javno podržavani zbog sopstvene otuđenosti, takav performans dvoje živih i dišućih izbođača bio bi vrlo vjerojatno posve nezanimljiv, neprimijećen ili čak i nemoguć.

Publika u Crnoj Gori zna Vas kroz telenovele - Larin izbor, Dolina sunca, Ponos Ratkajevih, Zakon ljubavi... Volite li igrati u sapunicama i kakav treba da bude uloga da bi Vas osvojila?

Uloga treba biti plaćena, to je ključan kriterij. Ako se već trebam crveniti, želim za to barem biti adekvatno plaćen. U pozorišnom radu sam autor i tu, bez obzira o kojoj pozorišnoj kući se radilo, ne pristajem na kompromis. Na televiziji sam najamni radnik, znam za što sam plaćen i to radim vrlo profesionalno i predano. Od većih uloga u serijama koje sam odglumio, imao sam više sreće nego pameti, pa sam se tako našao u dva izuzetno uspješna projekta dviju različitih TV kuća (“Kud puklo da puklo” i “Blago nama”), ali pod autorstvom Mirne Miličić, Vlade Bulića i Gorana Rukavine koji znaju napisati i napraviti kvalitetnu seriju, u oba ova slučaja - društveno-političku satiru.

Posljednjih godina na prostorima Balkana dosta se snimaju akacione, krimi i triler priče, a ono što je dobro za umjetnike što je u pitanju koprodukcija više država. Samim tim je i glumačka ekipa sa ex-YU prostora, ali ono što smeta je što su u pitanju jedni isti glumci. Kako Vi gledate na to i koliko je teško uopšte doći i na kastinga za jedan regionalni projekat, a kamo li zaigrati u njemu?

Ne bih znao, jer me na takve audicije niko ne zove. U četiri bivše ex-Yu države dijelimo vrlo sličan jezik, tako da to omogućava ipak malo veće tržište od onog usko lokalnog, pa je ta fleksibilnost i protočnost glumačkog kadra nekako očekivana i poželjna. Ako to u nekom kontekstu tih projekata ima smisla, zašto da ne? Nisam više u cvijetu mladosti, ali sam u dobroj formi, solidno izgledam, mogu čak i glumiti, samo vi još trebate urgirati za mene i eto me u jednom od tih projekata(smijeh).

Imali ste priliku da zaigrate i u seriji “Uspjeh”, prvoj i za sada jedinoj koju je HBO producirao na našim prostorima. Koliko se rad na toj seiji razlikuje u odnosu na projekte domaće produkcije?

Rad na “Uspjehu” je bilo jedno lijepo iskustvo. Ključna razlika je bila u produkcijskim uslovima, što omogućava jedan malo sporiji i temeljitiji pristup samom snimanju. Taman prije korone sam snimao i za Netflix “Tribes of Europa” u njemačkoj produkciji, dio u Češkoj, a dio u Hrvatskoj na Petrovoj gori. Isto zanimljivo iskustvo, premda je i tu, uprkos bogatoj produkciji, bilo raznih organizacijskih problema. Možda ipak nije u šoldima sve.

Kreativnost je najveća pobuna koja postoji

Prošle godine osnovali ste i bend “TV Eye”. Kako napreduje muzička karijera i hoćete li se više posvetiti ovoj grani umjetnosti?

Do spoznaje o radosti komponovanja muzike sam došao prilikom rada na mojoj predstavi “Fury revolution revival tour”, gdje sam zajedno sa glumcem, ali i kantautorom Nikšom Marinovićem, pisao originalnu muziku za tu predstavu, koju smo i izvodili uživo. To me neobično razveselilo, no i okuražilo da se upustim u svoju muzičku priču u četrdesetoj. Neki bi rekli prekasno, no Lemi bi rekao: “Ako misliš da si prestar za R’N’R - onda jesi”. Ja nisam i zajedno sa svojom ergelom probranom iz najboljih staračkih domova, stvaram i sviram punokrvni garažni R’N’R. Možda je to danas muzika samo za dinosaure, no ako i jeste, mi smo T-rexi koji dolaze pojesti vas i vašu djecu. Što god da to značilo. Volimo nastupati, pravimo vrlo zabavne koncerte i sve više nas zovu, no nemamo nikakvih iluzija o uspjehu ili karijeri. To je ujedno vrlo oslobađajuće, jer nas ne uslovljava ničim nego li sopstvenim osjećajem zadovoljstva i zabave. Zovite nas i TV EYE će doći i u vaš kraj širiti R’N’R jevanđelje.

Rok je nastao kao bunt. Kroz muziku koju stvarate protiv čega dižete glas?

Kreativnost je najveća pobuna koja postoji i na tome ustrajem. Kao vokalist, frontmen ali i autor muzike, često puštam, čak i dižem glas. Nemamo ljubavnih pjesama, samo društvo i politika, no nemam nikakvih zabluda da u današnjem svijetu muzika na bilo koji način može donjeti ikakvu promjenu. Ta vremena su prohujala s vihorom, mladi više ne slušaju albume, a kamoli riječi, imaju vrlo eklektične play liste od turbofolka, preko trepa, pa sve do K-popa. Taj utopizam o važnosti sadržaja još jedino naivno i buntovno praktikujem u svom pozorišnom radu. A što ćete, nepopravljivi optimist.

Odijevanje je svojevrsni nastavak mog autorstva i kreativnosti

Često u modnim časopisima stil Vaš i Vaše supruge opisuju kao “ekscentričan, provokativan i cool”. Smeta li Vam to što živimo u zemljama gdje moramo biti ukalupljeni da čak i oblačenjem ne bi privlačili pažnju?

Ženio se, na moju veliku radost, nisam nikada i ne planiram, mislim da se i moja djevojka slaže po tom pitanju. Biti drugačiji je po meni stvar iskrenosti, ali i komparativna prednost, bez obzira na opšteprihvaćeno mišljenje. U Hrvatskoj sam proglašavan modnom ikonom već više od decenije i to je najčešći razlog mojeg pojavljivanja u različitim medijima, što je zapravo vrlo otužno, jer iza sebe imam 15 profesionalnih vrlo produktivnih godina pozorišnog djelovanja, ovjenčanog s nekoliko nagrada, imam brojne tv i filmske uloge, imam dvije izložbe crteža, voditeljsku karijeru i autorski R’N’R bend. Vrlo indikativno, no sve to je nevažno u odnosu prema tome što sam obukao koji dan. Ali da, odijevanje je svojevrsni nastavak mojeg autorstva i kreativnosti, poigravanja s percepcijom, pričanja priče, kreiranja dnevnog alterega i silno me zabavlja. Potpuno mi je nevažno što drugi misle o tome, uzbuđuje li ih, nasmijava ili možda vrijeđa. Kao i u životu, radim ono što me ispunjava i veseli, trudim se maksimalno eksploatisati minimum svog talenta bez obzira na reakciju okoline, te vjerujem kako je to recept za srećan život.

( Marija Vasić )