Oprostite, ja umirem

Ne znam kad glumica glumi, naročito ako je dobra, ali ova je pet puta ponovila gledajući me ravno u oči: Mi živimo u takvom svijetu, jesi li svjestan?!

- U kakvom svijetu, drugarice, smiri se, ne čujem te!

Muzika je bila preglasna, razgovor smo vodili iz nabreklih vratnih žila kojima je tekla krv zagrijana sa nekoliko pića. Ona je konačno nastavila gdje je stala i meni je bilo jasno da susret nije slučajan.

- Živimo u svijetu u kojem se neki ljudi stide da umru! Jesi li svjestan toga?

- Šta to znači? pitao sam.

- Ovako je bilo, moram ovo da podijelim sa tobom. U pozorištu večeras, ženi u publici je pozlilo, srčani udar ili nešto slično. Ali ona kao da nije htjela da prekine predstavu. Iskusni glumac prvi je primijetio da joj je zlo i izveli smo je napolje.

- Kuda ste je izveli?

- Pa tu, odmah, preko pozornice, i ona se tiho izvinjavala, bilo joj je neprijatno što je predstava stala. Možeš li da zamisliš što ti govorim?!

Samo manji dio priče sam razaznao kroz buku, možda i nisam dobro čuo, ali sagovornica je opet ponovila svoju omiljenu rečenicu: Shvataš li da mi živimo u svijetu gdje još ima takvih ljudi?!

- Shvatam, rekao sam. Pazi šta sam sinoć čitao… (a pazi i ti dragi čitaoče, jer ovdje ni slova ne izmišljam, zaista sam noć ranije kafanu zamijenio knjigom.)

Bile su to autobiografske priče Rajka Grlića, izdanje sa crnim vadičepom na prednjoj korici i flašom vina na poleđini. Stare priče velikog režisera, kao dobro vino. Knjigu je dizajnirala Grlićeva kćer Olga, priznata na zapadu u svojoj struci, kao što je i slavni Rajko Grlić decenijama profesor na jednom univerzitetu u Ohaju.

Moja sagovornica bila je u šoku, nisam siguran da je marila za Grlića i šta sam ja čitao prethodne noći. Dojurila je iz pozorišta, vjerovatno drmnula dvije, i samo je mislila kako je onoj ženi. A meni je u glavi bilo samo ono što sam čitao, i sad sam ja imao svoju omiljenu rečenicu.

- Nećeš vjerovati šta sam sinoć čitao, ali…

Ponavljali smo svoje omiljene rečenice neko vrijeme kao dvoje ljudi koji kroz bas liniju i udare bubnja pokušavaju da provuku svoje poruke, pomireni da ovog drugog ne mogu čuti. Muzika je kulminirala, na pola metra od mene džez mačak je kidao klavir, ali se pjevač utišao, pa sam mogao da nastavim priču.

Grlićev otac Danko bio je ugledni estetičar, filozof, jedini jugoslovenski marksista koji je doktorirao na Ničeu, i ko zna šta sve nije bio taj praksisovac i antidogmatik humanističkog socijalizma. Čitajući knjigu shvatio sam da je prije svega bio pažljiv i osjećajan otac. Desilo se da mu pozli i da noć provede u bolnici, i desilo se, kako to obično biva u našim kratkim životima i tužnim filmovima, da medicinska sestra nije bila u sobi kad je trebalo da bude. Uzalud je Danko zvonio i zvonio, ona se nije pojavila do samog kraja, kad je već bilo kasno.

- Oprostite, ja umirem, bile su mu posljednje riječi.

Sad se muzika skroz razularila, neko vrijeme smo stajali bez riječi, moja sagovornica i ja.

- Nemoj me pogrešno shvatiti, ne znamo se, ali ovo sam imala potrebu da podijelim.

- Znam. Neću, shvatam.

- Mi dakle živimo u svijetu…

- Ali, zamisli da sam baš to sinoć čitao!

Razišli smo se, svako svome stolu, mislim da je bila ponoć. Vesela nedefinisana graja. Ljudi mladi, neugroženi, ali utučeni i udaljeni. I samog me je obuzeo sličan osjećaj, pomislio sam da taj razgovor nije bio za kafanu. U životu olako prelazimo preko važnih tema, jedva čujemo jedni druge, a one najbolje ne primjećujemo.

Istina je da živimo u svijetu u kome se neko stidi čak i da umre, ali dozvolite da primijetim - neki umiru uz ciku i vrisku i kolaps vrijednosti i svoje umiranje proglase za život, i svoje umiranje nazivaju plemenom, partijom, karijerom, to svoje tupo invazivno umiranje kojim ruže okolinu na putu ka goloj moći. Dok sa druge strane, neki ljudi žive kako umiru, a umiru kako su živjeli, sa osjećajem i brigom da ne naruše život koji toliko poštuju i vole.

Dobro je ponekad izaći među sve te ljude, gledati oko sebe, i reći - e jebem ti život.

( Brano Mandić )