Martinović bježao ispred ratnog plamena: Teško je približiti šta sam vidio i doživio, svu strahotu i besmisao
Ilija Martinović je 12. januara došao u Odesu, jedan od najljepših i najmirnijih ukrajinskih gradova, a juče je morao da promijenio četiri vozila i tri države kako bi, na svoju odgovornost, napustio ratnu teritiruju
Cetinjanin Ilija Martinović, crnogorski fudbalski reprezentativac, 12. januara je obukao dres Černomoresa iz Odese, lijepog ukrajinskog grada na obali Crnog mora.
Prošlo je samo mjesec i po, a bio je primoran da bježi - promijenio je četiri vozila i tri države, kako sam opisuje - vidio jezive prizore i scene tokom vožnje, da bi se kasno sinoć preko Moldavije dočepao Bukurešta.
Sve dok su ruske trupe ulazile u Odesu.
Nevjerica je najčešća je riječ kojom za "Vijesti" opisuje scene koje je vidio i doživio u prethodna dva dana, koje će pamtiti do kraja života.
"Prekjuče je grad živio, vrvio od ljudi i energije, lokali ispunjeni mladošću, svijet je defilovalio Odesom koja je među pet u svijetu po gužvama u saobraćaju, a već juče u zoru kao da je neko izgasio svijetlo, pustoš, nepregledne ulice koje čamuju same", priča Martinović, koji je nedavno stigao u Ukrajinu iz slovenačkog Maribora.
"Za Odesu se govorilo da za osam godina ratnih djelovanja na teritoriji Ukrajine, nije osjetila niti jednu posljedicu sukoba, strah praktično nije postojao do juče u zoru kad su nas bombe probudile u hotelu Bristol gdje smo odsjeli saigrači i ja".
I Odesa je uzdramana pred ruskim trupama - samo prvog dana bilo je 20 žrtava.
"Teško je približiti situaciju u kojoj sam se našao i na pravi način je predstaviti da bi ljudi razumjeli koliko je rat van razuma ljudskog i koliko vodi u besmisao. Zadesile su nas bombe, sirene, nisam dobio preporuke da napuštam hotel, praktično sam bio osuđen da ostanem i čekam, a ruske trupe su već uplovile u luku nedaleko od moje lokacije".
Uz tužnu konstataciju da su "ljudske žrtve nenadnoknadive", Martinović opisuje način na koji uspio da umakne ispred ratnog plamena.
"Dogovorili smo saigrač iz Slovenije i ja poslije tri sata pregovaranja da nam stigne vozilo i da nas prebaci do obližnje granice sa Moldavijom. Mali procenat ljudi želi da se upušta u rizik boraveći na ulicama kad je protokol da budeš u bunkeru. U državi nestaje gorivo, sve karte su protiv vas. Uspjeli smo da dođemo do granice gdje nas je preuzeo drugi čovjek i drugo vozilo do Kišinjeva zatim, počasni konzul Crne Gore, Andrei Stratan, kome dugujem zahvalnost ogromnu uz asistenciju našeg ambasadora u Rumuniji, Gorana Poleksića, koji me nije napuštao u najtežim trenucima i koji je uzeo na sebe ogromni teret i odigrao ključnu ulogu do mog dolaska na moldavsko-rumunski prelaz, gdje me je sačekao njegov vozač i odveo do Bukurešta usred noći", priča Martinović.
"Četiri vozila, tri države uz jezive prizore i scene tokom vožnje. To je skraćena verzija događaja".
Stah kaže, ne pomaže, već parališe - zato se trudio da ostane pribran.
"Strah zato nije postojao. Mene opterećuje druga pomisao, a to je da se ostavlja nečije dijete bez oca, osakaćuje ga psihički i trasira mu traume do kraja života, nečija žena bez muža, nečija sestra bez brata. Fiksira se um na oružje, pušku, tenk a ne vidi se nečija supruga, nečije nevino dijete i zajednička sudbina. Jednako majke plaču svačije, jednako boli i jednako se umire. Zašto se prekasno uvijek vidi i reaguje?"
Osjećao se, kaže, ugroženim.
"Ugrožen jesam bio, ali i drugi ljudi. Našli smo se u istoj kaši. Trudite se da reagujete racionalno i svrsishodno. Kada krene rat ljudi sve svode na životinjski instikt - preživi i ja to razumijem. Brinuli su o svojim porodicama i o nama koliko mogu ali ne mogu da im tražim da štite mene a ne svoju teritoriju, ognjište ili člana familije".
Martinović opisuje i lica ukrajinskih saigrača, dan uoči izbijanja strahote.
"Dan uoči početka rata vidio sam beznadežnost, bespomoćnost, zaleđenost u očima saigrača koji su iz Ukrajine. Vanredno stanje je bilo proglašeno, a ma kako se vi zvali, kakvu god moć imali, jednostavno ne postoji aparat i oruđe, nauka koja može da predvidi što će biti".
Kada je dolazio u Odesu, prije samo mjesec i po, nije mogao da predvidi da će doći di ovoga.
"Mogao sam da predvidim u nekoj matematičkoj kategoriji, ali rat traje osam godina, ljudi su funkcionisali u mom gradu sasvim normalno, sad se proširio na ostale regije širom Ukrajine i eskalirao.
"Ne žalim što sam došao u divnu zemlju jer bih isto opet napravio"
Ilija Martinović, 193 centimetra visoki štoper, preko Lovćena i Mogrena - Telelom 1. Crnogorske fudbalske lige, 2017. godine je došao do Slovenije i probio se do internacionalne scene.
Dobre igre u prvoligašu Aluminiju bile su preporuka za transfer u Maribor, najmoćniji slovenački klub, a igre u Mariboru preporuka za crnogorsku reprezentaciju.
Debitovao je prošle godine, na utakmici sa Gibraltarom u Podgorici i odigrao je tri meča u dresu sa državim grbom.
Transfer u Černomorec trebalo je da bude novi korak naprijed, ali rat je - svi se nadaju, nakratko - preknuo fudbalski put.
Šta će biti sa fudbalom u Ukrajini, malo ko razmišlja u ovom trenutku, a Martinović ni danas ne žali što je izabrao Odesu.
"Ukrajinci su hrabri ljudi, žele i biraju slobodu, a pravi čovjek živi kako hoće dok obični kako ga primoraju i pristajanjem na bijedno tavorenje. Izabrani život je sloboda a oni tome streme uprkos brojnijem neprijatelju. Ginu za ideal. Čast mi je što sarađujem sa njima".
Na kraju i poruka:
"Ne žalim što sam došao u divnu zemlju jer bih isto opet napravio"
( Danilo Mitrović )