Džoni Keš: Smrti, gdje ti je žaoka?

Jedna od poslednjih pjesama koju je napisao Džoni Keš „The Man Comes Around” naslanja se na biblijsku viziju povratka Isusova na zemlju. Apokaliptična slika kraja svijeta iz Otkrivenja Jovanovog polazište je Kešove pjesme. Svojim čuvenim promuklim basom on najprije izgovara nekoliko stihova - Zvijer ga poziva da pogleda i on vidi bijelog konja - prvog jahača Apokalipse.

Još potresnije je na mene djelovala pjesma koju je napisao lider benda Najn inč nejls (Nine Inch Nails), Trent Reznor: Hurt - Povrijeđen. Džoni Keš je svojim lomnim glasom tu pesmu doveo do njenog suštinskog značenja: Povrijedio sam danas samog sebe/ da vidim da li još osjećam… Video snimljen za ovu pjesmu MTV je proglasio videom godine. Kada ostarjeli Keš pjeva: And you could have it all/ My empire of dirt (mogao bi imati sve to, moje carstvo od prljavštine) - mi mu vjerujemo. On se odriče ovog svijeta koji donosi bol.

Meni je Džoni Keš postao interesantan upravo u poslednjoj deceniji njegovog života - ono što je uradio devedesetih pa sve do smrti 2003. naprosto je plijenilo bezvremenom energijom. Njegove riječi su oscilirale između užasa i nade - ovozemaljskog užasa i nebeske nade. Njegova minimalistička gitara i glas hrapav kao kora starog drveta odaju proživljen život, i za mene ga svrstavaju u najveće kantautore svih vremena.

On je od 1977. u Nešvilskoj kući slavnih kantautora, u Kući slavnih kantri-muzike je od 1982, u Kući slavnih rokenrola je od 1992, a u Kući slavnih gospela je od 2011. Po tome je Džoni Keš jedinstven u svijetu. Upravo njegova poslednja umetnička faza prevazilazi žanrovske okvire.

Pjevač sa farme

Džoni Keš je rođen prije 90 godina u Arkanzasu. Rastao je kao farmersko dijete opčinjeno muzikom sa radija. Na pamučnim poljima radi od pete godine. Uči da svira gitaru. Otac Rej mu je govorio da je slušanje starih pjesama gubljenje vremena i da neće tako zaraditi pare: „Nećeš uraditi ništa smisleno sve dok ti je muzika u glavi”. Tako govore roditelji koji nemaju oko da prepoznaju dar u sopstvenom djetetu. Otac je pio, zlostavljao majku, njihove svađe su ga budile jutrom na farmi. Nikada nije zagrlio djecu, nikada im nije rakao da ih voli.

Ali stariji brat, Džek, koji je htio da postane sveštenik, volio je kada Džoni pjeva. Rekao mu je da je to njegovo pozvanje. Džek je mlađem bratu bio najbolji drug. Maja 1944. Džek je umjesto na pecanje sa Džonijem, otišao da radi u pilanu - porodica je bila siromašna. Električan testera ga je skoro prepolovila. Umirao je sedam dana. Džek je na samrti buncao, vidio je prelijepu rijeku koja teče u oba pravca, čuo je anđele. Džoni Keš je u religioznim pjesmama na sahrani svog brata pronašao utjehu - pomislio je da je rođen da pjeva gospel.

Kešova ćerka Rozen će mnogo kasnije reći da je imala utisak kako njen otac pjeva da bi prevazišao taj bol. Kao momčić, pjevao je radeći na poljima Arkanzasa i u crkvama. Njegova majka Kari ga je jednom, nakon što je njegov glas u pubertetu dobio prepoznatljivu boju, slušala dok sa braćom i sestrama pjeva gospel. Prišla mu je i rekla, uz zagrljaj, da ima poseban dar i da bi mogao biti uspješan.

Telegrafista i teksaški zet

Džoni Keš odlazi u vazduhoplovnu bazu u Teksasu, postaje radio-telegrafista, sluh mu pomaže da prepozna ritam i značenje poruka brže nego ostali. Potom je stacioniran u Njemačkoj, u američkoj bazi u bavarskom Landsbergu. Tu za 20 njemačkih maraka kupuje gitaru, osniva bend „Landsberški varvari”, i svira na dobrotvornim priredbama. U bioskopu gleda američki film Među zidovima zatvora Folsom o pobuni zatvorenika i odmah piše tekst za docniji veliki hit Folsom prison blues. Iz Njemačke se vraća sa ambicijama - da zasnuje porodicu i da snimi ploču.

Prvi cilj je ostvario lakše, supruga mu je postala djevojka Vivijen koju je upoznao prije odlaska u vojsku. Drugi, muzički cilj, nije bilo lako dostići. Nastupa sa bendom „Tenesijska trojka” i piše svoje pjesme. Brus Springstin je rekao za njega da je posjedovao nešto što drugi nemaju - prepoznatljiv glas, bas-bariton koji je svaku pjesmu pretvarao u događaj. Posle nekoliko propalih pokušaja da nagovori Sema Filipsa da u njegovom studiju San rekords snimi gospel, Kešu se uspjeh nasmiješio sa njegovom sopstvenom pjesmom “Hej Poter”, za čiji originalni ritam je Keš rekao da zvuči kao voz na čijim vagonima fale zadnji točkovi. Keš je konačno dospio na radio - snimivši u istoj muzičkoj kući gdje je počeo i Elvis Prisli. Bila je to godina 1955.

Džoni Keš je sam pisao svoje tekstove, za razliku od Elvisa Prislija, on je bio i pjesnik sa gitarom. A s uspjehom prvih godina došla je bračna kriza, amfetamini i barbiturati - ljekari su Džonu Kešu prepisivali teške ljekove da bi imao snage za turneje. Krajem pedesetih potpisuje za moćnu muzičku kuću Kolumbiju, prelazi sa porodicom - ženom i tri ćerke - u Kaliforniju, povećava dozu ljekova. Muzika i zavisnost ga sve više razdvajaju od supruge Vivijen.

Džun - Prsten od vatre

Njegov veliki hit „Prsten od vatre” nije napisao on, već plavooka pjevačica Džun Karter. Poticala je iz čuvene porodice kantri muzičara iz Apalača, studirala je glumu. I ona i on su bili u brakovima. Ali su s vremenom postali nerazdvojni. Od 1962. redovno nastupaju zajedno, na bini bi uvijek proradila hemija, kako je znao reći Džoni Keš. Ipak, Kešov razvod od Vivijen uslijedio je tek 1967.

Bio je na strani slabijih - Indijanaca, crnaca, žena, imigranata, to je javno govorio. Osjećao je povezanost sa prastanovnicima Amerike, pošto su mu rekli da ima četvrtinu indijanske krvi. Inače je mislio da je irskog porijekla, ispostavilo se da je škotskog. Ali to nije promijenilo njegove stavove.

Snima konceptualni album „Gorke suze” posvećen američkim indijanskim plemenima koje je bijeli čovjek uništio. Prije početka pjesme o poglavici “Velikom stopalu” Džoni Keš podsjeća Amerikance da je prije dolaska kauboja i vojnika na tim prostranstvima postojao jedan narod: “Istorija američkih Indijanaca je u mnogome istorija tragedije”. Upoznao je Boba Dilana, povezalo ih je prijateljstvo.

Prvo odvikavanje

Dolazio je u sukob sa zakonom, troši dnevno gajbu piva i šaku tableta. Jednom se u Tensiju u divljini zavukao u pećinu. Mislio je da umire. Tu ga je pronašla Džun i vratila među žive. Pristao je da se liječi od zavisnosti. Kada je mislio da je na kraju karijere - dosegao je jedan od njenih vrhova. Javno se počeo pokazivati svoja vjerska osjećanja, pala je prodaja ploča. Njegovi producenti su rekli da bi ga radije viđali po zatvorima nego u crkvama, a on je šeretski odgovorio - napravićemo nešto od obje stvari, jer ja sam takav.

Godine 1968. snimio je album u zatvoru Folsom. Kod nas je melodijski poznatiji „San Kventin bluz” - postoji filmski snimak njegovog furioznog nastupa u Zatvoru San Kventin iz 1969. Mnogi i ne znaju da je „Zenica bluz” Zabranjenog pušenja tek prepjev ove stvari Džonija Keša.

Kada su mu rekli da njegova publika, sačinjena od ljudi koji idu u crkvu, od hrišćana, ne želi da sluša kako on pjeva za gomilu ubica i zatvorenika, Džoni Keš je lakonski odgovorio: „Dobro, onda oni i nisu hrišćani”.

Čovjek u crnom

Posle tog nastupa i albuma Džoni Keš je postao mit - „Čovjek u crnom”, čovjek koji je izbavio sebe da bi pomogao drugima da se izbave. Dokumentarni film “Poklon - putovanje Džonija Keša” počinje upravo njegovim nastupom 1968. u zatvoru Folsom. Džoniju Kešu je tada bilo trideset i šest godina. On je otpjevao pjesmu koju je napisao doživotni zatvorenik iz Folsoma, Glen Širli, a stvar se zvala “Gejston Čapel”. Džoni Keš uspijeva da nagovori guvernera da Širliju preinači kaznu u uslovnu, izvlači ga iz zatvora, uključuje ga u svoje nastupe. Međutim, pritisak koji osjeća Širli na slobodi, vodi ga opet drogama i - samoubistvu. To je potpuno šokiralo Keša. Pomaže ljudima do kraja života, ali nikada više ih ne želi spasavati.

Aktivista i umjetnik, iskreni hrišćanin i buntovnik, Keš postaje jedna od ključnih figura američke muzičke scene. Bio je za human tretman zatvorenika, protivnik je rata. Ljubav sa Džun ga je podigla, postali su par i u javnosti i na bini. Dobija svoj šou na televiziji ABC 1969. Kroz tu emisiju prolaze velikani američke muzike. Među njima je sve je više crnih lica. Njemu, čovjeku iz Arkanzasa, države konzervativnih bijelaca koja se borila na strani Juga u američkom građanskom ratu, Kju-kluks-klan šalje prijeteća pisma.

U javnosti Džoni i Džun Keš imaju imidž savršenog para, njihov sin i ćerke garantuju sliku idealne američke porodice. Džoni Keš pokušava da bude bolji otac nego u prvom braku. Ipak, osamdesetih je on ponovo zavisnik od tableta i morfijuma. Halucinira. Brak sa Džun je na ivici pucanja. Ponovo odlazi na liječenje, ovaj put je uspjeh trajan.

Kako se Džoni vratio da bi otišao

U tim decenijama stagnira kao umjetnik, muzičke kuće mu okreću leđa. On sumnja u svoju kreativnost. Stvari koje svjedoče o decenijskom uspjehu - ploče, pisma fanova, fotografije - baca u jezero nadomak svoje kuće. Želi nov početak. Sudbina mu posle jednog nastupa u Kaliforniji šalje Rika Rubina, producenta koji ga je nagovorio da kod njega, u dnevnoj sobi, samo sa gitarom snimi sve što je oduvijek volio. Posle izlaska prvog minimalističkog albuma, desilo se čudo - mlada publika je oduševljeno dočekala pjesme starog barda. Džoni Keš se sa tom publikom još jednom podmladio.

Njegovi albumi se ponovo prodaju u velikim tiražima. Tokom snimanja jednog od albuma iz te serije iznenada umire Džun. Njegov bol ga je skoro ubio. Ali Džoni Keš, kao i uvijek, nadu i svjetlost vidi u muzici. Svjestan je da i njemu nije ostalo mnogo vremena.

U tom periodu nastaju možda najpotresnije pjesme u istoriji savremene muzike. Bol i nada u njegovom markantnom staračkom glasu probijaju sve jezičke i žanrovske barijere, udaraju u srž emotivnog bića slušalaca.

Džoni Keš će živjeti u tim pjesmama. Njegovi poštovaoci su mu odali priznanje na mnogo načina. Filmska biografija Walk the line snimljena je 2006. Jedan od najoriginalnijih načina podsjećanja na Džonija Keša zbio se 2016: tek otkrivena vrsta pauka nazvana je po njemu - Aphonopelma johnnycashi - između ostalog jer je prvi put uočena u blizini Državnog zatvora Folsom. A od prošle godine i jedan asteroid nosi njegovo ime. Što se mene tiče, pamtiću ga po nadahnutom vjerovanju: „Nema groba koji će zadržati moje tijelo…” Ili po pjevanim stihovima iz Prve poslanice Korinćanima: Smrti, gdje ti je žaoka/ Smrti gdje ti je pobjeda?

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )