Ukrajina

Da je Rusiju osnovala/Ana Ahmatova, da je/Mandeljštam bio zakonodavac/a Staljin samo sporedna ličnost/iz izgubljenog gruzijskog epa/kad bi Rusija skinula svoje/nakonstriješeno medvjeđe krzno,/kad bi mogla da živi riječju a ne/pesnicom,/kad bi Rusija, kad bi Rusija.”

Pažljivi čitaoci rubrike Antologija izvjesno su prepoznali velikog poljskog pjesnika Adama Zagajevskog koji ovim sjajnim stihovima saopštava nešto što smo, povodom Rusije, gotovo svi, bar jednom, razočarano pomislili - Kad bi Rusija…

Nekako je to osjećanje vidljivije u ove dane kada Rusija svijetu pokazuje svoje najružnije lice. Lice na kojem nema ni traga Ahmatove i Mandeljštama, ali zato je tu svaka bora nebrojanih tirana, ovakvih i onakvih, ali tirana, koji su vladali ovom zemljom.

Amerikanci su, definitivno bili u pravu - Rusija je napala Ukrajinu, surovo i totalno. Gori zemlja Gogolja i Tarasa Ševčenka, drhti Odesa Isaka Babelja i Kijev, “majka svih slovenskih gradova”… Još jedan magnum crimen na licu Rusije.

Koliko god neshvatljiv taj poriv da se udari na bliskoga, na najbližeg, nama to nije nepoznato. Pa bi i naša empatija tim morala biti veća. Ukrajina, slovenski usud: zgariše i bratski nož.

Cinizam moći i veselje lažovčine - Rusija se odavno sprda sa međunarodnim sporazumom iz 1994. Tada je Rusija, uz SAD i Veliku Britaniju bila garant ukrajinskog integriteta i suvereniteta pod uslovom da Ukrajina vrati svoj dio nekadašnjeg sovjetskog nuklearnog arsenala. Ukrajina je to uradila, i evo što je dobila. Izgleda da je sa Rusijom najbolje nemati posla. Mnogi Crnogorci su to davno shvatili, doduše na teži način.

Uvod za čitavu sramnu akciju, bratoubilački rat, podrazumijevao je pripreme - golim lažima. Čuli smo, nama takođe dobro poznatu retoriku imperijalnog revizionizma: “vještački narod”, “komunistička tvorevina”, “lažni ljudi”. Takva priča, što je banalnija to je “uspješnija”. Tako pravite ubice koji će bez ikakvih moralnih dilema, poći da tamane “neljude”. Mi, ovdje na Balkanu, bar to dobro znamo.

Otkuda to? Zašto baš ta vrsta histerije i propagande? Zašto Putin ne može da objasni stvari bez falsifikovanja istorije?

Ukrajina “treba” Rusiji da bi ova sakrila svoju tatarsku genezu iz vremena kada je Moskva bila vazal Zlatne Horde, tadašnje tatarske države. Rusija se istorijski legitimisala nasljednicom Kijevske Rus, svakako više u mitološkoj nego li u stvarnosnoj ravni. Vjerovatno je to središte frustracije koju ni Putin, niti ovakva Rusija ne mogu sakriti. Sve im je uzalud: postojaće Ukrajina...

Putinu će jednom biti suđeno za ovaj zločin. Ruski demonstrant na moskovskom trgu (kad bi Rusija bila na svojim trgovima, a ne u tenkovima) koji traži Nirnberg za Putina, pogađa u suštinu stvari.

Još jedan duboko uznemirujući momenat: Putinova diskurzivna strategija smiješno je nalik onoj koju smo slušali u dokumentarnim filmovima o rađanju nacizma, i bili uvjereni da takvo što u stvarnosti nećemo nikada vidjeti. (A što smo sve vidjeli.) Da li je svijet u stanuju da reaguje, ili će i neke naredne generacije morati da se čude pred enigmom kako je (još) jedan iskompleksirani, smiješni čovječuljak uspio da zapali Evropu.

Ukrajinske slike šalju svijetu poruku da je zvijer puštena sa lanca. A upravo to beskrajno ushićuje domaće putinoljupce. E da je njima Putinova vojska, sve bi riješili za tri dana. Ovdje je svaki fašizam “zatrpan” pričom da se samo treba primiriti, biti strpljiv, pa kad se promijene globalne prilike, mi ćemo opet, i slično. Ovakvi događaji mnogima od takvih mogu stvoriti osjećaj da opet dolazi njihovo.

Dok krvave slike iz Ukrajine stižu, držite se velikog pjesnika, pa kažite - eh, da je Rusiju osnovao grof Tolstoj, da je Rahmanjinov bio zakonodavac, a Putin samo sporedna ličnost iz izgubljenog špijunskog romana…

Ako ništa drugo, ne bi danas gorjela Ukrajina.

( Balša Brković )