Linija u sinkopi, ili majka

U ulici Narodnog fronta bila je otmjena kafana Dva ribara sa slijepim pijanistom. Sredina 70-ih, početak juna i svježe ostrige s Korčule. Pijemo po neku čašu pošipa, pošip čarna M. H. i ja. U maloj sam žurbi, zakazana je na Kalemegdanu utakmica slikari i pisci. Treren između Zvezdinog i Partizanovog košarkaškog igrališta. U lakim sam mokasinama na bose noge. Kasnim, i tako uđem u igru. Prvi duel sa već legendarnim Draganom Lubardom, lice između Leonadra da Vinčija i Dostojevskog, i proturim mu loptu kroz noge. Nisam imao kuda drugo. A Crtač opsuje cio svijet, i mene zakači, i još doda da samo Peđa Milosavljević i on razumiju Kalemegdan. Opsujem ja i svijet i Dragana i nastavim prodor. Izgubili smo, bili su tim. Posle utakmice stojimo, svaka skvadra, kod svog gola, svoje kapije. Nakon malo vremena prilazi mi centarfor slikara mladi Rade Kundačina, igrao u juniorima Partizana: Igramo utorkom i petkom od četiri sata pa ako hoćeš dođi i ti. Znam da je Lubardin izaslanik. I počnem da pohađam časove linije i lopte kod maestra Lubarde. Sjećam se njegovih ciklusa: Zgarišta, Klijanja, Napuštena gradilišta, Bežanijska kosa, Dve smrti K.M, Hiljadu i jedna glava... Hiljadu glava sa Kalemegdana, Lubarda je voleo da igra šah (čuvene partije sa velemajstorom Dragutinom Šahovićem) i provocirao je protivnike na reakcije za svoje studije - portrete.

Dragan Lubarda, ratno siroče iznikao je iz pepelišta rodne kuće. Iz Kaknja (mlad, mlad, igrao u Rudaru) prešao u Sarajevo, pa onda na Likovnu akademiju u Beogradu kod majstora Mila Milunovića... I došao do profesora Večernjeg akta: Linija kao volej, kao volej i dribling, dribling u noći. Ili linija kao džez, kao bluz i kao disciplina.

Kakav je Lubarda imao fudbalski pas, pas kao guja i kao ura, kao peščanik. Pas kakav je imao Antuneš Koimbra Ziko: Dribling je produžena linija sa grčke vaze. Linija u sinkopi. Lubarda je živio u sinkopi.

Dvanaest semestara išao sam na časove kod Dragana Lubarde: tehnika i etika linije: nijedna duša nema planetu, a dribling ima... Ne diraj, ne povređuj crtu... I moj treći brat Dimitrije u terci: Dupli pas sa dva brata, san i smrt u slozi.

Na minus 15 čistili smo snijeg i led sa terena, a onda se podijelili, Rade Kundačina, Boža Kićević, Zoran Kostić na jednoj strani, a na drugoj Lubarda i Koprivica. U to surovo, kalemegdansko sivo predvečerje Dragan je dao gol oksfordom iz mrtvog ugla. Dostojan njegovih najboljih crteža. Nas petorica, divlja horda, za šest godina nismo izgubili nijednu utakmicu na Kalemegdanu. Gospodari Kalemegdana, a svi Partizanovci. Bio sam još mlad i mislio sam da znam sve o lopti. Naučio sam od Dragana Lubarde da linija počinje od mrlje, mrlje krvi. Rez. Godina je 1994. Dragan je bolovao od jektike i liječio se u Antituberkuloznom institutu. Veselo me dočekao, na natkasni red epruveta sa uzorcima Draganove krvi: Iscijepi jedan list iz sveske. I dam mu, list na kvadrate iz moje svaštare. Otvara jednu epruvetu i umače pipak epruvete u svoju krv. U jednom potezu uradi moj portret. Dugo, dugo sam čuvao taj list s Draganovim crtežom i nestao je među knjigama u toku jedne od selidbi u Beogradu.

- Donio sam ti čašu borovnica, borovnica s Crnog jezera.

- Odnesi borovnice Biljani Jovanović. Čeka operaciju na mozgu, na Neurohirurškoj klinici kod Vasa Antunovića.

- Znam, ima čaša i za Biljanu.

- Odnesi obje čaše Biljani.

Biljana J. i Hans Holbajn mlađi = Ana od Kleva i Biljanine oči sjeverne modrine koja odlazi u zelenu boju luke Hamburg. Jednom u ponoć otišli smo nas dvoje na grob Biljanine majke, na vrhu centralne aleje Novog groblja. Čuo sam kako pucketa kovčeg. Bila je tišina nad tišinama i Biljanina Pada Avala: Draga, moja Marijana, ovde se vreme ne meri spravama već belinom zidova, šarama po metalnim stolovima i na previsokim metalnim krevetima, odblescima na staklima, rešetkama, zato ne znam tačno koje je doba dana... Marijana, imam modrice na zglobovima od konopca. To je bilo prvog dana i drugog, onda su prestali, ali čudno, modrice se po nekom zakonu uvećavaju, šire, plave moždanu masu. Modrica je mozak. Mozak je modrica. Pomislio sam da bi samo Lubarda uspeo da nacrta pucketanje kovčega.

I crtež je modrica govorio je Lubarda. I lice je modrica kažem. Veliki crtač uradio je veliki broj portreta pjesnika, portret pogađa suštinu pjesme i suštinu karaktera pjesnika. Lice kao zrcalo stihova. Portret Vaska Pope sa očima koje su vidjele sve, i dalje su radoznale, čiste. I pjesma Vučja senka: Govori se da je moja pramajka/Veštica Sultana Urošević/Imala senku vučice... Govori se/Da sam od pramajke nasledio/ove oči i ovaj jezik/Da li i vučju senku ne znam. Portret Branislava Petrovića i njegova pesma Og(led) o ledu: Tvorče, luđačka silo, genijalna euforijo!/I ti si led. I led je sve što si stvorio. Portret Slobodana Markovića, portret Radomira Reljića i pjesma Ljubomira Simovića Slikar Radomir Reljić ispod u nebo odlazećeg aeroplana dvokrilca. Portret Danila Kiša, njegov najbolji portret, vidi se na tom licu da je bolestan od vječite mladosti. Od polarne usamljenosti. Preciznost na portretima Dragana Lubarde može stati samo u distih: poput otrova na apotekarskoj vagi/možeš pahulju da meriš na jeziku. To je genijalni Oto Tolnai koji više voli slikarstvo i od književnosti.

Često je pored Dragana Lubarde u kafani Kolarac sjedeo pjesnik Dragiša Ajdić. Tih, zanijet u nešto... Davno već, u ljetnje popodne Dragan je tražio da pjesnik izgovori stihove: Još jedna je pala/glava - prkosna glava/i potekla po ne znam koji put/na tlu ovom/crvena krv - zdrava.

I dok je jednom u Kolarcu Dragan crtao Ajdić je nehotice prolio tuš po bjelini. To je jedini Lubardin crtež sa mrljom. I ostao je taj crtež nezavršen. U ožujku, 14. marta 1967, sjedjeli su u kafani hotela Mažestik Mirko Kovač i Dragan Lubarda. Poredali nekoliko kovanica na stolu, ali za te pare nisu mogli da naruče ni dvije kafe. Prišao im je gospodstven čovjek, oko 40-ak godina, naš konzul u Minhenu i zamolio Lubardu da otvori blok, mapu, i da mu pokaže crteže koji su za prodaju. Otvorio je blok D.L. a konzul je pokazao na onaj crtež s Ajdićevom mrljom. Crtež nije bio na prodaju jer je nezavršen. Konzul je insistirao, ali je morao platiti mnogo skuplje jer je Dragan imao još na njemu da radi. I platio je konzulski konzul. Onda su dva prijatelja prešli u resotran hotela i gostili se svakovrsnim delicijama. (Konzul je u sljedeće tri godine kupio cijelu kolekciju Lubardinih nezavršenih crteža.) Počela je da pada noć, promicala je poneka pahulja ožujskog snijega a Kovač i Lubarda nastavili su odiseju po beogradskim kafanama i okončali je u kafani Zmajka, Zmajka ili Zmajko kod Bajlonijeve pijace. Negdje pred zoru Dragan L. završio je crtež koji je počeo u Gradskoj kafani, crtež Prijatelji pod staklom. I darivao ga Kovaču: Sada imaš svoj crtež, takvih je malo, ne poklanjam crteže, jer su krvavi, iščupani iz utrobe... Crtež sa portretima dvojice prijatelja i obrisima onih koji su navraćali do njihovog stola u Mažestiku, stajao je na zidu Kovačeve radne sobe u Rovinju. A opis crteža i svega što se dešavalo oko tog crteža ušao je u jedno poglavlje Kovačevog poslednjeg romana Vrijeme koje se udaljava. Poglavlje dostojno monografije o Draganu Lubardi. U desnom kutu crteža gde je Lubardin potpis Kovač je ispisao rukom: Vreme je pogano, puše depresija, 14. mart ružan i siv, gazimo srču od stakla, zar nije kucnuo čas da se povučemo u svoju staklenu krletku, moramo se skloniti od samih sebe, maestro Lubarda. Prijateljstvo M.K. i D.L. bilo je otmjeno, karnevalsko, neraskidivo. Jurodivo. Trajalo je to prijateljstvo sve vrijeme ošamućenog, boemskog kulturnog proljeća Beograda. Od sredine 60-ih do sredine 80-ih. Dolazile su kobne 90-te: Lubarda se povukao u izolaciju, nije više nosio blok. Profašističke vlasti progonile su Kovača i on se spremao na selidbu u Istru, Istru ili... Mjesec dana bio se sklonio u kuću-atelje svoje stopanice, slikarke Bobe Matić. Kuća na vrhu Zvezdare. Noć prije definitivnog odlaska Boba i Kovač krenuli su do svog svetionik stana u ulici Braće Srdić br. 6 na Medaku III. Kovač nije imao snage da se popne do svoje gluhe, radne sobe. U praznom stanu odjeknulo je zvono telefona. Boba ga je opomenula da ne podiže slušalicu. Mislila je da je opet neka pretnja, neka uvreda. Kovač je podigao slušalicu i čuo: Zovem iz groba - Ni ja više ne stanujem ovde. Ostavio sam novom vlasniku telefon i jogi ležaj. - I ovdje je mračno i pusto, prijete nam da će nam prekinuti veze sa živim svijetom, uzvratio je D. Boba je odmah po tonu razgovora znala da je sa druge strane Lubarda. Počelo je da kvrcka u telefonskoj žici i veza se ugasila. Gluhota. Kovač je ipak bio srećan jer je poslednji razgovor u gradu u kome je živio 30 godina i posvetio mu najljepše stranice, bio razgovor sa velikim prijateljem Draganom Lubardom.

Kad sam dobio od Kovača rukopis romana Vrijeme koje se udaljava, nakon dva-tri dana pozvao sam Lubardu i počeo da mu čitam poglavlje Dok gledam taj crtež. Nisam mu rekao ništa odakle je to. Već posle tri reda Dragan L. me prekinuo: To je Kovač, ne mogu da slušam rasprsnuće mi se mozak...

I Danijel Dragojević iz zbirke Zvjezdarnica: Lijepa je osobina prostora, možda najljepša, da u njemu poslije događaja ne ostaje ništa/i da, kada sve prođe, traje/netaknut, čist i radostan.

Nije kraj. Jedne kasne noći u Klubu književnika pričao je Lubarda o svojoj majci na zgarištu svoje rodne kuće u Sijercima, na Romaniji. To u riječi ne može da stane, a stid me je da nastavim tu Draganovu priču. Eto, mati mu je govorila, da bi sve trebalo nacrtati. Pored nas je bila i moja kći Jovana (ima pet godina). Zaspala na astalu. Dragan je na papiru iz bloka napisao: Ona je zaspala za stolom, to je bio akvarel. A mojoj starijoj kćeri Ivani govorio je u slušalicu: Kad se zaljubiš to moraš nacrtati, kad hoćeš na more to moraš nacrtati, kad hoćeš... A kakve mi je fotografije s mora poslao Draganov sin Igor, anđeo.

Najbolja rima za ovu skicu o Draganu Lubardi je pjesma Mija Raičevića Majka. Samo veliki majstor može sve staviti u četiri reda:

Govorila je da je molitva

jedno dugo ćutanje

i jedva primetno

mrdanje usnama

( Božo Koprivica )