Rješenje je znanje i stalni rad na sebi

Iako generacijski nijesmo bili dio nekog zločina, mi ga nosimo u sebi, kaže za “Vijesti” mladi i perspektivni glumac iz Srbije, Marko Grabež komentarišući predstavu “Čitač” kojom je osvojio crnogorsku publiku.

Nastala po tekstu Bernarda Šlinka, u režiji Borisa Liješevića, u produkciji Beogradskog dramskog pozorišta i Beoarta, predstava je protekle godine gostovala u nekoliko crnogorskih gradova, a u svakom ostavila snažan utisak kojem su svjedočili dugi aplauzi, duboka tišina, ali i smijeh i suze tokom izvedbe. Da je zadovoljstvo obostrano, u razgovoru za “Vijesti” istakao je i Grabež objašnjavajući da se to na sceni uvijek osjeti.

Televizijska publika imala je priliku da ga gleda u popularnim ostvarenjima poput “Senki nad Balkanom”, ali i serije “Nečista krv” u kojoj igra mladog Mitu. Pored toga, osvojio je pažnju javnosti i svojim nastupom u Jutarnjem programu Radio-televizije Srbije, kada je pozvao ljude na ekološke proteste čime je dodatno skrenuo pažnju na sebe, kaže nesvjesne i spontano, kao običan građanin. Ipak, Grabež ističe da ne želi da komentariše komentare i predstavlja se kao još jedan od onih koji sve znaju, lako osuđuju ili druge upućuju na nešto.

Marko Grabež navodi da je ključ svega obrazovanje i edukacija, priča o predstavi i značaju univerzalnih i svevremenih djela, o ljepoti i izazovima svog poziva, pristupu ulogama, novim projektima, a govori i o bendu “KoiKoi” sa kojim je nastupao širom regiona, ali idalje očekuje nastup u Crnoj Gori.

U predstavi “Čitač” koja je sa svakim igranjem nanovo oduševila crnogorsku publiku, rekla bih da se ipak izdvaja jedan poseban trenutak. Tokom razgovora Mihaela Berga kojeg igrate i njegovog oca, izvodite jedan monolog u kojem publika ima priliku da čuje i osjeti koliko je zapravo težak i tjeskoban teret prethodnih generacija, onih koje su “zakazale” - ćutale, zatvarale oči ili ignorisale ono što se stvarno dešava(lo), da bi potom čak i prihvatali zločince, nekada ih glorifikovali kao heroje nacije... Ako se odmaknemo od predstave, koliko je to aktuelno danas, među Vašom generacijom, starijima ili mlađima, a u odnosu na ranije događaje, pa i nove politike koje nanovo evociraju sve te događaje?

To je bila namjera reditelja Borisa Liješevića da se, za razliku od filma i romana, kao centralna scena u predstavi izdvoji upravo ta scena Mihaela Berga i njegovog oca. To je bila i ideja predstave, borba sa kolektivnom krivicom, kolektivnom odgovornošću i činjenica da iako generacijski nijesmo bili dio nekog zločina, mi ga nosimo u sebi zbog generacije naših roditelja, bilo da su oni neposredno učestvovali u tome ili bili nijemi posmatrači, odnosno neko ko je činio ili ne činio da se tako nešto zaustavi. I to je apsolutno tačno, to se osjeća. Osjeti se da taj trenutak u predstavi nije samo komentarisanje Drugog svjetskog rata i holokausta, već se dotiče aktuelizacije i obrađivanja konteksta sa lokalnih prostora i ratova devedesetih...

Zanimljivo je i kako nekada publika reaguje na tu scenu. Bilo je situacija da su neki ljudi u publici ustajali i izlazili, napuštali predstavu kada je ta scena igrana, a ne mora biti nužno tako, to je možda neki najradikalniji potez. Bilo je i mnogo drugačijih reakcija, ali svakako, kao što sam, već jednom rekao - tišina je u toj sceni drugačija u odnosu na ostatak predstave. Uvijek se osjeti u publici kada nekog nešto dotakne, kada nešto nekog dirne i kada nas se tiče, pa kada počne da nas se tiče, a u stvari se probudi baš taj osjećaj neke kolektivne odgovornosti i krivice i otuda ta jača tišina u odnosu na drugu tišinu u predstavi. Sa tim osjećajem kolektivne krivice neki mogu, a neki ne mogu da izađu na kraj, što mislim da danas na našim prostorima pravi najveće zbunjivanje i problem, a to je umanjivanje značaja događaja, bavljenje sitnicama, mjerenje ko je sa koje strane koliko doprinio, ko je počeo, a ko nije, a zapravo se suštinski ne bavimo problemom prihvatanja stvari. Mislim da je to osnova, da se uopšte počne, jer bi generacijsko izlječenje bilo da ne nosimo zadojenost bavljenjem manjim stvarima u odnosu na spoznaju šta je neminovno da nosimo kao mlađa generacija i kako se s tim izboriti.

Tu se otvaraju pitanja i teme vezane za prošlost, kolektivnu krivicu, negiranje svakakvih ružnih događaja, pa i glorifikovanje zločinaca. Posljednjih godina svjedočimo buđenju duhova prošlosti na Balkanu, a očigledno i mnogo šire, u Evropi i svijetu. Šta Vi mislite o tome, pa i o kako oni koji bi trebalo time da se bave utiču na javni diskurs?

Ja tome mogu da pristupim kao neko ko je laik u toj oblasti, jer se kao glumac trudim da izbjegavam bavljenje stvarima za koje nijesam pozvan ili vičan da se njima bavim, u smislu da takva vrsta analize nije moje polje djelovanja i nijesam stručnjak da bih o tome govorio. Generalno ne volim kad se glumci osjete pozvanim da komentarišu stvari koje su toliko kompleksne. Mislim da živimo u takvom trenutku, a to nije slučaj samo kod nas, već desnica uveliko buja u čitavoj Evropi i svijetu. Šta je povod tome ne znam, ali mislim da je neophodno da se govori o tome i da se pokuša stati na put tome da ne bi eskaliralo, kao što vidimo da se dešava. Ne bih ulazio u analize otkud to, ali da je i kod nas na sceni povampirenje desnice jeste velika istina.

U tom slučaju ćemo se udaljiti od analiza ovih stvari, ali nadovezala bih se upravo na to što ste istakli da ne volite samopozvanost komentarisanja bilo koje oblasti u kojoj nijesu toliko stručni i vješti. Kazali ste jednom prilikom da “danas svi znaju sve”, iako se Vi udaljavate od toga... Ako se nadovežemo na predstavu “Čitač”, da li smo danas svjesni neznanja i da li ga se danas stidimo ili smo ubijeđeni da svi znamo sve?

To je još jedno kompleksno pitanje i ne znam odakle bih počeo sa odgovorom. Mislim da je bilo kakvo mišljenje i stav uvijek individualna stvar, a ja uvijek krećem od sebe, pa tako i govorim o sebi. Prije svega, zašto sam rekao da danas svi znaju sve... Imam osjećaj, a govorim i na osnovu svog doživljaja, da je ljudima, čitaocima i slušaocima muka da slušaju i čitaju intervjue ljudi iz oblasti umjetnosti koji svemu pristupaju sa neke moralizatorske strane i govore nam, ponavljajući opšta mjesta, da živimo u brzom vremenu i vremenu opšteg znanja, neznanja ili čega već. Meni prvom bude nekako mučno i naporno da se zavrtim oko iste stvari za koju će ljudi reći da sam u pravu i zapitati se šta sam ja novo rekao. Imam osjećaj da se umjetnici u intervjuima često uhvate u zamku da govore o opštim mjestima i nečemu što svi znamo i što je očigledno, a onda moralistički dalje obrazlažu te konstatacije. Da, fakat je da vlada neznanje koje je ogromno, fakat je da ima dosta problema pristupanja saznanjima, informacijama, spinovima, lažima, ali nekako se ne bih upuštao u bilo koju vrstu osuđivanja i izigravanja nekog moraliste i sudije prilikom suđenja ma kome. U posljednje vrijeme to često zna da me udalji od čitanja intervjua - kad vidim umjetnika koji govori o nekoj situaciji, udaljen od te situacije, postavljajući sebe iznad naroda i govori da narod ne zna i da ljudi ne znaju... Mislim da svi moramo konstantno da radimo na sebi. To je još jedno od mnogih opštih mjesta, ali je istina. Istinski vjerujem da mi ne znamo mnogo toga i stalno učimo nove stvari, mijenjamo stavove što je potpuno normalno. Ja vjerujem da je rješenje za mnogo toga otvorenost da čujemo i naučimo i trudimo se da saznamo što više.

Serija “Nečista krv” nastala je kombinovanjem više djela Bore Stankovića. Koliko je Vama bilo izazovno i zahtjevno ući u lik, pronaći ga i predstaviti, a s obzirom na sve, kombinovanje vremenskih perioda, prikaz epohe, ali i veliku postavu, scenario?

Nedavno sam došao do zaključka koliko je važno upravo ono što su nas učili na akademiji, a to je da onda kada se držiš svoje radnje i onoga što se dešava u tom komadu, odnosa prema drugim likovima, šta ti tu radiš, koji su tvoji motivi, zbog čega si tu - nebitno je koja je epoha, kostim i kontekst. Nekako, to je ona stvar univerzalnosti lika i univerzalnosti događaja, a to su samo spoljašnje stvari - gdje je koncept smješten, a ono kako ti igraš, koji su tvoji mehanizmi i oružje je univerzalna stvar. To bi trebalo da bude tako, da bi neka serija ili film bili živi. Kada toga nema i kada glumac pristupa tome iz vizure da je u pitanju samo neka epoha on u startu tu scenu ili djelo gura u muzej i rekonstrukciju događaja. U takvom pristupu nema života. I sâm sam gledao neka ostvarenja smještena u epohama koja su prikazana kao divna i savršena, predstavljena kroz niz pretpostavki kako se nekada živjelo i govorilo, što mi zapravo ne možemo znati do tančina, osim što možemo naslutiti na osnovu nekih zapisa i sličnih izvora. Ono što mi se dopada i što postoji u seriji “Nečista krv” je jedinstven pristup osavremenjivanja epohe stilizacijom koja je ljudima privlačna. Čini mi se da je to prednost i olakšavajuća okolnost koja nam je omogućila da ne upadnemo u zamku odigravanja epohe.

Kad je univerzalnost u pitanju, ona pripada velikim umovima i svevremenim djelima. Kad se pozivamo na univerzalnost, kako vi tome pristupate, kako kroz lik koji igrate, tumačite ili kroz samoga sebe?

Ako mislite na glumački proces, ja do sada nijesam razvio nešto za šta bih mogao reći da je moj metod ili način ulaska u lik, već se to razlikuje u zavisnosti od projekta do projekta... Ono što spaja svaki proces jeste pokušaj da ja kao glumac budem otvoren za taj proces i nove stvari kao da prvi put pristupam nekom procesu. Držim se toga, svjesno ili nesvjesno, ali ono što sam uspio da zaključim jeste da ukoliko dođem sa nekom pretpostavkom da ja već imam neko iskustvo i znanje da bih mogao prepoznati o čemu je riječ, postoji velika opasnost da to bude, žanrovski rečeno, “gluma iz fioke”, odnosno izvlačenje likova iz fioke i aktiviranje prethodnih procesa i likova. Zato svakoj ulozi pristupam kao da prvi put vidim sve što me okružuje, a mislim da je to najveća radost i draž, jer ste onda i vi sami zainteresovani i radoznali i da je to pravi put u procesu. Mada, vjerujem da je nekom starijem glumcu sa velikom kilometražom iza sebe zaista teško da na taj način pristupa svakom novom procesu, ali mislim da se tačno vidi razlika kada neki glumac, bez obzira na ličnu kilometražu uloga, pristupa tome na taj način, a to su zaista oni istinski glumački dragulji koje imamo.

Ono što se primjećuje kroz Vaše uloge jeste Vaša sposobnost fantastične transformacije, u pozorištu ili ispred kamere. Da li Vas lično to više privlači, u odnosu na poistovjećivanje sa jednim likom koji pojedine prati tokom čitave karijere?

Meni je uvijek draže ne da se sakrijem iza lika kroz tu transformaciju, već da pokušam da poništim sebe i da u prvom planu ne budem ja lično i ko sam ja, već taj karakter. Otuda i potreba za većim tranformacijama. Nekad se desi i da glumac kao pojava i ličnost postane jači od svojih likova, a mislim da to nije dobro i da to na neki način ubija likove koje bi taj glumac trebalo da igra. To je kontradiktorno, jer evo upravo dajem intervju, a davaću ih i u buduće, pojavljivaću se i u drugim medijima, a vjerujem da svaka pojavnost i pojavljivanje u medijima, makar za trun, ubija naše likove i glumačke transformacije. Jer, što se glumci više eksponiraju to ih publika više upoznaje, prepoznaje i na neki način stvara sliku o njima lično, vezuje za njih kao takve, pa tako počinje i da na njihove likove gleda na taj način. A onda, Filip Simor Hofman, Denijel Dej Luis, iako to jeste Holivud sa svim svojim privilegijama, publika ne zna mnogo o njima, osim o njihovim ulogama i onda sa svakim novim likom imate radost novog čovjeka i transformacije koja je dragocjena. Meni pričinjava radost kada ne mogu da zampamtim neku osobu privatno, već sa svakom ulogom nanovo upoznajem lika, bez obzira na istog glumca ili glumicu.

Interesantna filozofija koja ostavlja prostora za razmišljanje.

Drago mi je da to primjećujete, jer i ja često razmišljam o tome, često se nađem u nekim dilemama i ni sam nijesam siguran u to šta je pravi način za djelovanje, ali znam ka čemu stremim, šta bih volio... Nekada se i udaljavam od toga, analiziram šta je bila osnovna ideja, ali i šta bih volio, pa tako analiziram gdje se nalazim u odnosu na sve...

U svemu tome, izlazite iz očekivane ili društveno uokvirene zone komfora. Da li Vam je nešto do sada bio poseban izazov?

Uvijek su najveći izazovi ti karakteri i osobine koje nemate u sebi. Kad se radi na nekom liku i shvatite da imate nacrt koji ne možete da prepoznate u sebi izaziva potragu, ali i pitanje da li može to da se kreira, gdje ga naći, odakle iskopati nešto za šta vi mislite da nije dio vas. Meni je to uvijek izazovno, kada napravite presjek osobina lika i shvatite gdje se poklapate, gdje se u potpunosti razlikujete i onda slijedi nalaženje onoga što uopšte nemate u sebi. Meni je to uvijek najveći izazov.

Najavljeno je mnogo novih projekata na kojima trenutno radite, ima li vremena za odmor kada ste mladi i perspektivni glumac?

Član sam Ateljea 212 od aprila prošle godine i tamo se uvijek radi punom parom. Imao sam premijeru predstave “Pristanak” u režiji Nebojše Bradića bila je krajem oktobra, a nakon te predstave nastavio sam rad na komadu “Amsterdam” izraelske spisateljice Maje Arad Jasur, u rež

iji Ive Milošević, koja je premijerno izvedena 15. februara. To je veoma zanimljiv komad, a mnogo mi se dopada način na koji nas je Iva vodila kroz proces. U fazi postprodukcije je i film “Usekovanje” Siniše Cvetića, a pored toga, angažovan sam i na novom filmu Maje Miloš ”Pukotina u ledu”, u pitanju je manjinska crnogorska koprodukcija, tako da i nemam mnogo vremena za odmor, već radim punom parom.

Bend “KoiKoi” jedva čeka turneju po Crnoj Gori

Osvrnula bih se i na muzičku stranu Vaše karijere i bend “KoiKoi” u kojem se prepoznaju elementi grandža, rokenrola, ali i etno melodija koja nije komercijalizovana. Kako ste se profilisali?

Mi postojimo od 2017. godine i tada smo bili trio, bubnjar Ivan Pavlović Dizmo, basistkinja Ivana Miljković i ja. Imali smo slobodu i vrijeme da ne žurimo nigdje, već samo da džemujemo dosta, da tražimo zvuk da tražimo nešto što sve troje volimo, jer svako od nas sluša dosta različitu muziku, a kasnije kada se pridružila i Emilija Đorđević, kao četvrti i posljednji član, spojili smo sve što izlazi iz nas, što slušamo i volimo i onda to po difoltu mora biti šarenolika lepeza žanrova. Meni je to najdragocjenije, jer nijesmo odlučili kako ćemo, već smo se pronašli i pronašli smo autentičnost spajajući više žanrova koje volimo. Neka pjesma bude više u pop pravcu, neka je baš neki klasični post pank ili post rok žanr, a sa treće strane uvijek provejavaju neki etno motivi, jer je i to dio nas. Drago mi je što ništa od toga ne dolazi nasilno, s nekom taktikom i moranjem, već dolazi prirodno. Pjesme nastaju na probama i rijetko šta smišljamo unaprijed.

Album “Pozivi u stranu” izdvojio se autentičnim zvukom, a kazali ste da pjesme nastaju spontano, u međusobnoj sinergiji. Mislim da bi se crnogorskoj publici svidjela Vaša muzika, pa imate li u planu i neku svirku kod nas? Nažalost, neka mjesta za koja vjerujem da bi Vas rado ugostila su se i zatvorila u međuvremenu...

Na neki način to nam je i posebno žao. Tokom prošlog ljeta i godine smo imali oko 40-50 nastupa širom regiona, što u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Sloveniji odakle je naša izdavačka kuća. Ali u Crnu Goru baš nekako nijesmo uspjeli da dođemo, da stupimo u kontakte i dogovorimo neki nastup. Čitav bend baš ima želju da napravimo mini turneju po Crnoj Gori.

Nažalost, spomenuli ste i zatvaranje klubova, što nije nikakva novost ni kod nas. Po gradovima u Srbiji veoma teško opstaju alternativni muzički i kulturni centri, a ukoliko se ne finansiraju kao neki omladinski centar ili centar kulture, veoma je teško opstati. Ko god ima volju da pokreće takve stvari, za mene je heroj, iskreno. Jedva čekamo priliku da što prije napravimo neku mini-turneju po Crnoj Gori.

Kao umjetnik morate biti svjesni važnosti javnog djelanja

Privukli ste pažnju regiona kada ste, zajedno sa kolegom Nedimom Nezirovićem prilikom gostovanja u Jutarnjem programu Radio televizije Srbije pozvali građane na proteste protiv Rio Tinta. Osjećate li društveni i građanski angažman ili aktivizam i kao određenu dozu obaveze, s obzirom na to da se bavite poslom koji Vam nudi mogućnost da utičete na publiku putem javnog prostora koji imate?

Mislim da je svima nama poznato da ukoliko ste umjetnik morate biti svjesni javnog djelanja, angažmana i bilo kakva vrsta apolitičnosti, pogotovo u mojoj generaciji, sve manje se cijeni i poštuje. Naravno, sve zavisi od generacije do generacije i konteksta u kojem se živi, ali moja generacija živi u potrebi da se stvari ne prepuštaju slučaju. Takođe, vjerujem da su neutralnost i apolitičnost takođe neki stav koji meni prvom ne odgovara. Komentarišući to gostovanje na RTS-u je upravo vrsta kontradiktornosti o kojoj sam pričao na početku razgovora, apropo mog zanimanja i posla, jer to dvoje nije u sprezi jedno sa drugim. Da sam nastavio da jašem na tom talasu viralnosti i aktuelnosti dana, da sam odgovarao na sve pozive novinara mislim da bi to umanjilo efekat i značaj samog čina za koji ni sam nijesam znao da će tako odjeknuti, a sa druge strane bi to postala i neka vrsta samopromocije i političkog opredjeljivanja i smještanja u neku vrstu opozicione strane, što takođe umanjuje vrijednost. Ne bih dalje komentarisao, jer bi to onda bilo komentarisanje komentara. Zbog toga sam se i odlučio da se dalje ne izjašnjavam po pitanju tog gostovanja.

Najljepši je osjećaj kad “progutate” scenario za jednu noć

Film “Usekovanje” je debitantsko ostvarenje Siniše Cvetića čiji sinopsis zvuči privlačno, jer se sve dešava tokom jednog dana i u jednom stanu, oko jednog događaja. Kakav je proces za Vama?

Meni se taj scenario nestvarno dopao već na prvo čitanje. To su najljepše stvari - kada vam neko pošalje scenario, a vi ga progutate i ne možete da zaspite čitavu noć. Takve projekte najviše volim, jer sam već pri čitanju mogao sve da zamislim i spoznao ko je taj lik, kakve su okolnosti, kontekst i slično. Nije to samo moje mišljenje, već mislim da cijela ekipa dijeli taj osjećaj. Siniša je lijepo vodio snimanje. Rijetka je prilika da neko tako mlad, sa toliko lakoće i smirenosti pristupi kompletnom filmu, a to je njegov debitantski film, što je dodatni pritisak. On je odavao utisak smirenosti kao da mu je to 50. film a ne prvi. Mislim da se ta lakoća, igrivost, radost odlaska na set, zaista isplatila. Imam dobar osjećaj po pitanju tog projekta.

( Jelena Kontić )