Izgubljeno-nađeno

Pošteni radnik, nazovimo ga ovdje Hamid Humović, čistio je stanicu podzemne željeznice Neukölln, Berlin, kad je u večernjim časovima pronašao ranac u kanti za smeće. U rancu je bio pasoš i nekoliko ličnih stvari.

Hamid je bio čovjek zadovoljan svojim poslom, redovno je hvatao treće smjene i beneficije, što mu se osjetilo na plati, ali i u krvavom pogledu. Kapilari neispavanog Hamida Humovića pucali su pod opterećenjem, dok je noćima buljio u grafite i brisao žvrljotine sa zidova. To je bio njegov posao, da se bori protiv supkulture i čisti za pankerima, da se skloni u šupljinu zida dok prođe voz, pa opet izađe i krene tragom poruka koje su neonacisti ostavljali u tunelu.

Da pasoš koji je pronašao nije bio crnogorski, Hamid bi ga vjerovatno ostavio u birou za izgubljeno-nađeno. To je jedna depresivna soba sa pultom i nekoliko stotina uredno obješenih kišobrana. Nije mu se to činilo pravim izborom. Humović stoga odlučuje da ranac odnese kući. Kad se dobro naspava pozvaće crnogorski konzulat i ispuniti svoju dužnost.

Stara Jugoslavija je oživjela, kao proplamsaj, u odluci Hamida Humovića da lično potraži čovjeka sa slike.

Taj čovjek bio sam ja.

Ne znajući za postojanje poštenjačine iz Čajniča i radnika berlinskog metroa, penjao sam se na sprat zgrade u ulici Charlottenstrasse. Nisam mnogo očekivao, samo da mi konzul izda priznanicu, pa da se u Crnu Goru vratim kao avetinja koja je bestragala pasoš. Skromna očekivanja naglo su se prepolovila kad sam vidio mladog službenika. Kao da je ugledao duha, nervozno se nasmiješio, pustio me unutra i sproveo kroz sobu. Pokazao mi je slušalicu odloženu na radnom stolu.

Javite se, rekao je.

Ništa mi nije bilo jasno. Sa druge strane čuo se brundavi glas. Bio je to bariton Hamida Humovića koji objašnjava da je našao neke stvari. Zvučao je uzbuđeno i rekao “koji cufal!“ Nije mogao vjerovati da je odmah dobio čovjeka kojeg traži.

Koji cufal! ponovio je Hamid, što je značilo, kakva slučajnost.

Nisam namjeravao da obilazim predgrađa Berlina, ali eto, pola sata vožnje na zapad i umjesto hipsteraja, korejske kuhinje, karija i senegalskog šita, oko mene je zavladala bjelja put, tvrđi pogledi na svijet. Naselje Spandau. Korzo nalik Hercegovačkoj ulici vodilo je ka ružnom molu. Ispred kafeterije čekao je Hamid iz Čajniča, krvavih očiju, sa rancem o ramenu.

Jugoslavija među nama bila je oprezna, držali smo se sportskih tema i nismo pominjali ono što nam je bilo u grlu, naše države, ratove i narode. Hamid odavno nije narod, on je jedinka sa zastavom na profilnoj slici. Emigrant, otac, muž i radnik sa hemijskom smješom koja u dodiru sa kožom ostavlja ljuto crvenilo.

Kako ti se čine Njemci, pitam ga, kako je biti Bosanac u Berlinu?

Odgovorio je nakon dugog srka. Čajniče i espreso, to se dvoje sudarilo u Hamidovom grlu, a onda izašlo napolje.

- Vidi, znaš kako ja mislim? Oćeš iskreno? Svi ti veliki narodi, kad treba, oni su kao jedan.

- Šta ti to znači?

- Ne znam... Veliki su takvi, osjećam ja to, drže se iznad. Misle uvijek da su iznad. Njemci, Rusi, Ameri, koji god…

Znam, dobri moj Hamide, mali su ga načisto najebali. Evo ni pasoš niko da mi ukrade, nego je završio u smeću. Veliki narodi, velika govna, našalio sam se, ali Hamidu nije bilo smiješno.

Gledao je u svoju kafu i progovorio o tome kako je ranjen, kako je bomba pukla i ostavila u tijelu geler kao suvenir iz mladosti. Ispričao mi je šta je rat i kakav je mir berlinskog predgrađa kad si stranac. Izbjeglica, čovjek, radnik, eno ga blijed i podbuo u mom sjećanju, čuvam njegove krvave oči kao znamen, dok gledam debele bombe kako padaju na Kijev.

* * *

Važno obavještenje i neobičan cufal:

Dan uoči napada na Ukrajinu pronašao sam novčanik sa novcem (vidi sliku) ispred škole Savo Pejanović u Podgorici. Pošto gradske službe nemaju izgubljeno-nađeno, koristim priliku da obavijestim vlasnicu (po izgledu novčanika pretpostavljam da je ženska osoba). Neka mi se rečena javi putem fejsbuka i potvrdi svoj imetak tačnim poznavanjem sadržaja novčanika, kako bismo obavili povraćaj. Volio bih i da popijemo kafu, ne moramo pričati o ratu, dovoljno je potresno sve ovo što se dešava.

Očevi se opraštaju od djece, žene plaču pod sirenama, i ne znam kako da pomognem. Bio bih na usluzi jadnom čovječanstvu, ali ne ide, osjećam se kao Sizif, kao Hamid koji briše beskrajne škrabotine sa zidova podzemlja. Zato mi je dobrodošao ovaj novčanik, kao šansa da nekome učinim dobro, šansa za jednu malu ljudskost i oglas nade, u ovom jebenom trenutku.

( Brano Mandić )