Zbog kraha reforme trpe pacijenti

Kada sam prije trideset godina, kao pacijentkinja, počela posjećivati Dom zdravlja (DZ) u Nikšiću, lakše se dolazilo do doktora opšte prakse nego danas, iako ni tada nijesu raspolagali dovoljnim brojem ljekara, a imali su samo jednu doktorku sa završenom specijalizacijom opšte medicine. Gužvi i čekanja nije falilo, ali su pacijenti bili bolje tretirani i zadovoljniji uslugama primarne zdravstvene zaštite nego danas, u doba informacionih tehnologija.

Došla je tzv. reforma primarne zdravstvene zaštite 2008. godine, kada su pacijenti sa izabranim doktorima potpisali ugovore. Novi sistem rada predviđao je da pacijenti posjetu ljekaru zakazuju telefonom i dobiju svako svoj termin, što je podrazumijevalo kraj gužvama i višesatnim čekanjima. (Dokument Ministarstva zdravlja, rada i socijalnog staranja iz januara 2008. godine: “Model organizacije sistema primarne zdravstvene zaštite”.) Telefonsko zakazivanje je funkcionisalo negdje po principu zakazivanja termina, dok su neke ambulante pacijentima određivale samo dan. Za par godina započeta reforma je urušena i sve je vraćeno na staro, osim što se umjesto nekadašnjih zdravstvenih kartona koriste kompjuteri. Doktori se biraju “na riječ”, jer ih nema dovoljno, a ogroman broj pacijenata nema izabranog ljekara.

Nezadovoljavajuće stanje u primarnoj zdravstvenoj zaštiti se ne može pravdati pandemijom korona virusa, niti deficitom medicinskog kadra. Od 2008. do danas niko se nije potrudio da se reforma sprovede do kraja, odnosno da se posao u domovima zdravlja organizuje na odgovarajući način, kako bi “pacijenti bili u centru zdravstvenog sistema”! Tačno je da je u periodima rasta broja inficiranih u kovid ambulanama radila većina izabranih doktora, jer su kovid pacijenti bili prioritet! Nekovid pacijenti, među kojima uvijek ima hitnih slučajeva sa akutnim oboljenjima, koja zahtijevaju brzu intervenciju i ubrzanu dijagnostiku, trpjeli su i trpe više nego u “mirnodopskom” periodu, ali ne mnogo više nego prije početka pandemije i danas!

Gužve u nekovid ambulantama bi se smanjile i vrijeme čekanja za pacijente skratilo samo uz maksimalno korišćenje telefona i kompjutera na prijemnom pultu u DZ, kako je reformom bilo predviđeno. Telefoni miruju, osim onog za poručivanje terapije, a kompjuter im služi samo kao pisaća mašina, koja je, eto, umrežena sa ambulantnim kompjuterima. Pacijenti sa knjižicom moraju da dođu na šalter, na isti način kako smo se prije tzv. reforme prijavljivali na kartoteku. Onda se stvaraju gužve ispred ambulanti i pacijenti čekaju po nekoliko sati, dok oni neupisani čekaju u holu ispred prijemnog pulta ili vani, na ulaznim stepenicama. Sve kao prije 30 godina! Čemu služe kompjuteri i telefoni, ako ne želimo da se odreknemo prošlih vremena? Svi se slažemo da su elektronsko zakazivanje pregleda i elektronski recepti doktorima i pacijentima olakšali posao, ali glavni problem za pacijente - gužve i čekanje, nije riješen za 14 godina, od kompjuterizacije zdravstvenog sistema.

Pravo pacijenata sa pojedinim hroničnim dijagnozama da imaju prednost kod ulaska u ambulantu, ukinuto je sa rastakanjem SFRJ. Prihvatam da smo u čekaonici svi samo pacijenti, ali šta je sa onima što, po poznanstvu, preko reda ulaze kod doktora?! Očigledno je da nas ni jedna konvencija ili zakon nijesu prepoznali, jer je to pravo važilo samo u “nehumanom” socijalizmu?! Teži bolesnici sa pratnjom bar nekada naiđu na razumijevanje kod pacijenata u čekaonici DZ, a ko na nogama dođe sam, ako ne jauče iz glasa, mora da čeka na red.

Više hroničnih oboljenja smetnja su mi za duga čekanja, pa sam često prinuđena koristiti usluge PZU, (iako uživam najnižu penziju). Mnogi pacijenti dijele moju sudbinu. Pored pregleda kod privatnog doktora, moramo da platimo i eventualnu preporučenu terapiju, a iz PZU ne mogu da nas upute u javne zdravstvene ustanove na potrebnu dijagnostiku, (rentgen, ultrazvuk, skener i sl.). Nedavno sam pošla u DZ, kako bih kod dežurnog doktora pribavila uput za pulmologa. Sa prve “barikade” su me vratili da se testiram na koronu, a potom mi je šalterska sestra rekla da sjedim u holu, dok se ispred ambulante ne rastrsi gužva. Oko 12 h (nakon jednog sata čekanja) meni i jednom starcu je rekla: “Sjedite tu dok ne dođe druga smjena (u 14 h), pa će vas oni upisati!” Da su me odmah upisali, ja bih moj termin imala npr. oko 17 h, kada bih ponovo došla. Očigledno je lakše upravljati pacijentima, nego kompjuterima! Nemoćni ljudi su osuđeni na trpljenje!

( Milojka P. Perović )