Vrijeme radi za zločince

Rukovodilac Regionalnog projekta UNDP o podršci procesuiranju ratnih zločina, Ivan Jovanović, ocijenio je da pravosuđa u regionu moraju da pojačaju napore, a države i svoju političku, institucionalnu i svaku drugu podršku procesuiranju ratnih zločina i traganju za nestalima.

”Narednih pet godina je period kada se može realno očekivati da veći broj predmeta ratnih zločina i slučajeva nestalih bude rješavan, nakon koga će mogućnost za to biti sve manja”, kazao je u intervjuu “Vijestima” Jovanović.

Jovanović, koji je i stručnjak za međunarodno krivično pravo, je ocijenio da je u multietničkim društvima, kakvo je Crna Gora, suočavanje sa ratnom prošlošću zalog za dobre odnose u regionu, izgradnju povjerenja unutar i između zajednica i dugoročnu stabilnost i prosperitet.

Iako ratni zločini ne zastarijevaju, čini se da je političke volje za njihovo rješavanje sve manje. Da li su sa protokom vremena sve manje šanse da se rasvijetle ratni zločini počinjeni devedesetih godina prošlog vijeka?

Narednih pet godina je period kada se može realno očekivati da veći broj predmeta ratnih zločina i slučajeva nestalih bude rješavan, nakon koga će mogućnost za to biti sve manja. Iako ratni zločini moraju da budu procesuirani kada god da su počinjeni, vremenom je sve manje osumnjičenih koji su među živima, kao i žrtava i svjedoka zločina - bez čijih iskaza je skoro nemoguće sudski riješiti slučaj. Protokom vremena i sjećanja svjedoka i žrtava na konkretne događaje sve više blijede i njihovi iskazi po kriterijumima sudskih postupaka postaju manje pouzdani, što je i jedan od razloga što vremenom, u cijelom regionu, imamo sve više oslobađajućih presuda. Slične efekte protok vremena ima i na mogućnosti rješavanja sudbine nestalih u regionu u sukobima 1990-ih.

Iz svih ovih razloga smatramo da pravosuđa u regionu moraju da pojačaju napore, a države i svoju političku, institucionalnu i svaku drugu podršku procesuiranju ratnih zločina i traganju za nestalima.

Od usvajanja Strategije za istraživanje ratnih zločina u Crnoj Gori, prije sedam godina, procesuiran je samo jedan slučaj ratnih zločina, gdje je predmet ustupljen od druge države. Da li se može reći da je Strategija iznevjerila očekivanja?

Na izazove u procesuiranju predmeta u Crnoj Gori ukazivali su i nadležni organi i nevladine organizacije. Obaveza je svake države, i po domaćem i međunarodnom pravu, da ratne zločine istraži i odgovorne koje su im dostupni procesuira. UNDP se zalaže da procesuiranje ratnih zločina, traganje za nestalima, kao i šira pitanja tranzicione pravde, koja obuhvataju, između ostalog, i različite vidove reparacija žrtvama, budu dio nekog strateškog dokumenta koji bi pružio okvir za kontinuirano praćenje napretka i saradnju, što je ključno za napredak u ovoj oblasti. Ovo nisu samo pitanja tužilačke strategije već i poboljšanja ili stvaranja širih uslova koji uključuju koordinaciju među različitim službama, policiju, zaštitu svjedoka, podršku žrtvama i svjedocima, traganje za nestalima, redovno informisanje javnosti, regionalnu saradnju, edukaciju. UNDP je spreman, kao što je to i dosad radio u Crnoj Gori i regionu uz finansijsku podršku Velike Britanije, da i dalje podržava aktivnosti koje vode pomaku.

Evropska komisija od 2013. godine u svim godišnjim izvještajima o napretku Crne Gore ka EU, upućuje Crnoj Gori kritike da ne ulaže dovoljno napora u rješavanje predmeta ratnih zločina. Da li to pokazuje da nam suočavanje sa ratnom prošlošću ipak nije jedan od prioriteta, iako želimo u EU?

Sve države regiona, uključujući i Crnu Goru, su rješavanje predmeta ratnih zločina uvijek priznavale i isticale kao svoju obavezu i neizostavan osnov jačanja i dostizanja visokog nivoa vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Napredak na tim poljima je i uslov za ulazak u EU i interes građana koji svi žele da žive u uređenoj državi, gde se poštuju zakoni i žrtve ostvaruju svoja prava. U multietničkim društvima, kakvo je Crna Gora, suočavanje sa ratnom prošlošću zalog je za dobre odnose u regionu, izgradnju povjerenja unutar i između zajednica i dugoročnu stabilnost i prosperitet.

Svjedoci smo da se često slave ratni zločinci, a negiraju zločini. Koliko je važno da se slavljenju ratnih zločina i zločinaca stane na put?

Poštovanje prema žrtvama i sudski utvrđenim činjenicama dužnost je domaćih i međunarodnih institucija, pojedinaca i društva. Obaveza je država da se bore protiv poricanja ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, da poštuju presude Tribunala za bivšu Jugoslaviju - sada Mehanizma, koji je sud UN i, naravno, svojih sudova.

Odgovornost je, između ostalih, i na medijima i pojedincima koji učestvuju u javnom diskursu, oblikuju otvoreni dijalog i daju mu ton koji šalje jasnu poruku nulte tolerancije na nasilje - i u prošlosti i u sadašnjosti. Ja, kao pojedinac, kao roditelj i neko ko živi na ovim prostorima, uvijek razmišljam o tome kakvu poruku naša djeca dobijaju i čime da se rukovode u budućnosti ako se kao heroji veličaju oni pojedinci čija je odgovornost za ubistva, silovanja i mučenja drugih sudski utvrđena. Treba se zapitati kako se osjećaju komšije druge vjere ili nacije, sa druge strane ograde ili granice, kada se zločinci i zločini nad njima nipodaštavaju ili čak slave.

Rukovodilac ste regionalnog programa podrške suđenjima za ratne zločine u okviru Programa Ujedinjenih nacija za razvoj - UNDP. Šta primarno obuhvata program, da li ste zadovoljni rezultatima?

Svrha našeg regionalnog projekta podrške suđenjima za ratne zločine i procesima tranzicione pravde, čije je finansiranje omogućila britanska vlada i koji smo spovodili u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj, bila je da u partnerstvu sa pravosudnim i drugim državnim institucijama, udruženjima žrtava, nevladinim organizacijama i akademskim sektorom pomognemo u poboljšanju uslova za procesuiranje ratnih zločina, položaja žrtava, i informisanju javnosti o suđenjima za ratne zločine i utvrđenim činjenicama.

Na polju jačanja regionalne pravosudne saradnje, u partnerstvu i sa Mehanizmom za međunarodne krivične sudove, u kome smo pomagali i Specijalnom državnom tužilaštvu Crne Gore, koje je uvijek bilo vrlo konstruktivno i posvećeno u saradnji sa svojim kolegama iz regiona, doprinijeli smo značajnom napretku u saradnji između pojedinih država regiona u poslednjih godinu dana. Konkretni rezultati takve saradnje, u smislu broja razmijenjenih dokaza, podignutih optužnica i uspješno okončanih predmeta, zbog dugotrajne prirode krivičnih postupaka materijalizuju se ili postaju vidljivi nakon godinu, dvije, ili više godina.

Produbili smo i regionalnu saradnju službi za podršku svjedocima, ojačali njihove kapacitete, započeli sa obukama za istrage silovanja i drugih zločine seksualnog nasilja tokom rata i za rad sa žrtvama tih zločina. Kroz saradnju smo jačali i kapacitete nevladinih organizacija u Crnoj Gori i regionu, koje pružaju psihosocijalnu i pravnu podršku žrtvama i njihovim porodicama.

UNDP, sa nacionalnim partnerima i međunarodnom zajednicom, namjerava da u ovim oblastima nastavi svoju podršku institucijama, žrtvama, nevladinom sektoru i građanima, i u Crnoj Gori i regionu rukovođeni njihovim iskazanim potrebama.

Edukacija kao prevencija da se zločini ne ponove

Istraživanja javnog mnjenja koja su rađena poslednjih godina pokazuju da je znanje o ratnim zločinima na veoma niskom nivou, naročito kod mlađih generacija. Koliko je važna pravilna edukacija u tom smislu?

Istraživanja javnog mnjenja, koje je i UNDP sprovodio, pokazuju da su mladi u regionu svjesni značaja ovih tema za zdrave odnose i međusobno poštovanje, suživot i saradnju. S druge strane, iako nikad nije bilo na zadovoljavajućem nivou, znanje o ovim temama, uz interesovanje za njih, sve više opada. Iskustva zemalja koje se suočavaju sa ratnom prošlošću pokazuju da je izgradnja povjerenja proces učenja koji traje i koji je prilagođen uzrastu. Edukacija, posebno mlađih generacija, koja bi uključivala sudski utvrđene činjenice o zločinima koji su se dogodili i o žrtvama, predstavlja, između ostalog, i prevenciju da se slične stvari ne ponove u budućnosti.

Ratovi u bivšoj Jugoslaviji, a posebno zločini, među najbolje su dokumentovanim u svjetskoj istoriji, prije svega zbog rada Tribunala i domaćih suđenja, ali i rada pojedinaca i nevladinih organizacija na prikupljanju činjenica. Arhiva Tribunala, koja pruža obilje svedočenja, originalnih dokumenata, forenzički utvrđenih činjenica je dostupna u najvećoj mjeri i na našim jezicima svima koji koriste internet. Pored toga, dokumentovanje zločina i kršenja ljudskih prava, izjave žrtava, popisi ljudskih gubitaka, takođe čine pouzdanu građu, danas lako dostupnu svakome ko se interesuje za ove teme, a time dostupnu i u edukativne svrhe. Na ovakvim materijalima je potrebno oblikovati sadržaje za škole i univerzitete, koji bi služili da mlađe generacije znaju šta se dogodilo, da znaju i poštuju svoje, ali budu svesni i poštuju žrtve drugih, kao i da vode otvoreni dijalog o onome što nas je razdvajalo u regionu, ali i onome što nas je spajalo i spaja.

( Željka Vučinić )