Ne potcijenite, ali ne precijenite dijete

Neki od načina koji odmažu djeci da se identifikuju sa svojim iskustvom i uče iz njega, tiču se roditeljskih reakcija u odnosu na njihovu aktivnost, školske obaveze, ocjene. Kerol Dwek (istraživačica sa Stenford Univerziteta) nam govori o tome kako pohvale djeteta tipa - tako si pametan, izuzetan genijalna i sl, zapravo urušavaju djetetovo samopoštovanje.

Kada pohvale imaju kontraefekat?

U istraživanjima njenog tima, došli su do toga da su ovakve kvalifikacije, preapstraktne, preopšte za dijete i nešto su na šta dijete svojom voljom, aktivnošću nije moglo i ne može uticati. S tim u vezi, ona predlaže načine pohvale koje obuhvataju, ciljaju i validiraju samu djetetivu aktivnost, trud i načine na koje dijete pristupa problemu. Npr, nećemo reći: “Kako si odličan slikar!”, već: “Sviđaju mi se boje koje si za ovo odabrao/la “,”Dopadaju mi se ove linije ili pokreti ovdje”; “Baš si se potrudio/ la za ovaj zadatak! “.

Objašnjenje je da se djeca na ovaj način podržavaju u onom što mogu, umiju, što ona osjećaju i što je pod njihovom kontrolom. Posljedice toga se izmedju ostalog ogledaju i u školi, gdje djeca koja su bila hvaljena na prvi način, su djeca koja često podbacuju. Navodi se da je to uslijed toga što dijete teži da zauzme ulogu “pametne osobe”, koja ga zapravo sprječava da ostane u kontaktu sa sobom i materijom, da preuzima rizik i izdrži frustraciju neznanja i samog procesa učenja. Često djeca kojoj je stalno govoreno da su pametna, razviju očekivanje da sve mora da im ide od ruke, da sve saznaju odmah i u situacijama kada zapravo treba da prođu kroz proces učenja koji zahtijeva trud, ona se osjećaju kao nedovoljno dobra, kao da nijesu opravdala očekivanja odraslih.

Takođe se često javlja nesigurnost kada treba izaći sa odgovorom za koji nije sigurno da je tačan, i u tim situacijama, često odustaju, da se ne bi osramotila. Dakle, njihova svijest i aktivnost biva okrenuta ne ka sadržaju, ne ka samom procesu učenja i svojim strategijama u njemu, već ka pritisku da zadrže sliku sebe kao “pametnog”. Sa tačke emocija, ne osjećaju se stabilno, već pod tenzijom, ispod koje je često stid. Za razliku od njih, djeca koja su hvaljena na realističan, razumljiv, opipljiv i konkretan način, koji obuhvata njihove aktivnosti i djela, razvijaju više samokontrole, povjerenja u sebe, mogućnosti da rizikuju, uče i prilagođavaju svoje načine rješavanja problema.

Kako uticati na motivaciju djeteta?

Na prethodno rečeno lijepo se nadovezuju i koncepti unutrašnje i spoljne motivacije, gdje se insistiranjem roditelja isključivo na krajnjem rezultatu - ocjeni npr, kod djeteta razvija tzv “spoljna motivacija”, tj učenje za ocjenu. Nasuprot njoj, postoji tzv “ unutrašnja” motivacija kojoj je cilj samo učenje u zadovoljstvo prolaskom kroz njegove faze. Očigledno je kako možemo dijete usmjeriti ka jednoj ili drugoj. Činjenica je da je za razvijanje drugog vida motivacije, zapravo nužno biti u kontaktu sa djetetom, vidjeti ga, upoznati ga, razumjeti način na koji ono prilazi gradivu, problemu, osjetiti šta su mu kapaciteti, a šta slabosti, šta su njegove preferencije, razumjeti prepreke na koje nailazi i shodno tome ponuditi mu podršku ili pomoć. Na taj način dijete može razvijati svoj proces učenja, opstajati u frustraciji, kreirati nova rješenja i igrati se u onom što voli.

Očarati ili razočarati?

Ono što kao terapeutkinja često srećem kod svojih klijenata jeste taj problem da prepoznamo i da se identifikujemo sa svojim iskustvom, osjećanjima, htjenjima, svojim željama. Često imam priliku čuti o roditeljima koji su podcjenjivali ili precjenjivali svoju djecu. O mjerilima koja su konstantno ostajala izvan same djece, bilo da se radi o roditeljskom uporedjivanju djece sa drugom djecom, braćom, sestrama, bilo sa svojim, (ne)dostižnim standardima.

U svakom slučaju, ono što je zajedničko, jeste stvarno i suštinsko “preskakanje” i nebivanje sa djetetom i nepoznavanje njegovog jedinstvenog procesa učenja i postojanja. To je jako bitno jer, kad smo mali, modelujemo svoje ponašanje, a i svoju unutrašnjost u odnosu na ono što vidimo da je bitno, prihvaćeno kod onog, onih, koji su nam najbitniji. Skloni smo da fragmentiramo stvarnost i velike djelove nas samih i onog što doživljavamo “ukidamo”, poništavamo, ne vidimo, jer nije bilo viđeno, upoznato, voljeno. I tako, ako djetetov trud, načini, proces, aktivnosti, preferencije nisu sagledani, dijete uči takođe da ih se odriče, vremenom ih je sve manje svjesno, sve ih slabije primjećuje.

Ono što ostaje, jeste usmjerenost ka spolja, ka rezultatu, ocjeni, kritici, stavu i mišljenju drugih o nama. Sebe posmatramo sa strane, odozgo, nekim očima kojim zamišljamo da nas drugi vide, a svijet gubi ukus i miris za nas, jer smo se odrekli svog iskustva, obrade, svog stomaka. Ostajemo na vrućoj klackalici iščekavanja - da li smo ih uspjeli očarati ili razočarati.

Autor je psihološkinja, geštalt terapeutkinja

( Jelena Perućica )