Ukrajina budi balkanske traume

Mnogi Srbi bi ruskom toljagom preko ukrajinskih leđa da vrate američkim kaubojima za kasetne bombe i osiromašeni uranijum i za poniženje zvano - Kosovo. I navijači suprotne strane imaju svoje traume.

Ljudi bi bili dužni da prvo razmotre činjenice. I to, po mogućnosti, ne samo one koje idu u prilog njihovim predodžbama. Teoretski. Otkako je ruska vojska napala Ukrajinu, izgleda da to više ne važi.

Imam sreću da su stotine mojih virtuelnih prijatelja porijeklom iz desetak zemalja. Žive od Finske do Australije, od Argentine do Rusije, govore po nekoliko jezika. Pa ipak, imam utisak da je dobar broj njih, bez obzira da li osuđivali vojno nasilje ili pokazivali razumijevanje za geopolitičke strahove Kremlja, postao dio tog rata. Žure sa zaključcima, govore kao hipnotisani, zagledani u sopstvene duševne rane.

Čiji je tenk?

Najbolji primjer je tenk koji je 25. februara u Kijevu pregazio putnički automobil. Snimak je objavila ugledna mreža Projekat za izvještavanje o organizovanom kriminalu i korupciji (OCCRP). Riječ je o vjerodostojnom konzorcijumu istraživačkih centara, medija i novinara. Snimak je postao viralan. Jedan od dokaza za varvarstvo ruskog agresora, pomislili su mnogi.

Urednik OCCRP-a Ilija Lozovski je istog dana naveče objavio na Tviteru da je izbrisao snimak jer nije bilo u pitanju rusko oklopno vozilo već je automobil pregazio ukrajinski tenk koji je u tom trenutku izgubio kontrolu.

Da li je time snimak bio manje strašan? Ne. Da li se time dokazuje bilo kakva "viša" istina u tom besmislenom ratu? Ne.

Ali će jedni poslije saznanja da u tenku nije bio Rus već Ukrajinac osjetiti olakšanje, možda čak i likovanje, a drugi - razočaranje. Mislim da je principijelno važnije šta rade hiljade drugih tenkova. Ali samo ovaj je viralan.

Uostalom, uzalud je bilo pošteno priznavanje medijske brzopletosti. Taj tenk na Balkanu kod mnogih više nije bio ni ruski ni ukrajinski, već tenk JNA koji u Osijeku 1991. gazi fiću. Doduše, većina nema pojma o tome da je i tada u tenku za komandama sjedio Hrvat koji je služio vojni rok.

Bol devedesetih

Dolazim do teme ovog teksta: Šta neke od nas tjera da u poplavi slika iz još jednog rata koji ljudima donosi istinsku patnju razvijemo ostrašćeni, navijački stav? Koji je daleko od empatije za sve unesrećene i daleko od solidarnosti sa svima koji stradaju?

Stvar je na Balkanu jednostavna. Kada se iznad nekog evropskog grada začuju sirene, a onda i eksplozije, većina ljudi se vrati u sopstveno užasnuto biće, napadnuto devedesetih. Obnovi se nikada valjano zacijeljena trauma i sav iracionalan sklop neizrečenih psovki i kletvi izroni iz privremeno zapretenih odaja duše.

Mi se ne identifikujemo prvenstveno sa njihovom sadašnjom patnjom, već sa sopstvenom, ondašnjom, koja ne umije da prođe. Sažaljevajući njih, sažaljevamo sebe. Bodreći njih, dovikujemo i svojim bivšim neprijateljima - e, ovaj put nećete!

Nije bitno što mnogi mrežni pljuvači nijesu bili ni rođeni devedesetih. Transgeneracijska trauma nedovršenih država i podijeljenih društava pobrinula se za to da i mladi, osokoljeni iskustvom igrica, ali bez ratnog iskustva, razvežu jezik sjedeći na sigurnom.

Rublje na Oktoberfestu

Kada se pročitaju komentari ispod tekstova koji, recimo, analiziraju njemačku politiku prema Ukrajini, moglo bi se pomisliti da je ovaj rat aktivirao sve ekstremne rusofilne Srbe svijeta. Banalno je navoditi bisere iz njihovog vokabulara kao što su "Četvrti Rajh", želja da opet vide naoružane Ruse u Berlinu i sve ostale putinofilske fantazije.

Ima i duhovitih komentara, mada rijetko. Zoki iz Salcburga, ljubitelj narodnjačkog treša, kaže: "Priča se da će na Oktoberfestu ove godine pivo koštati četiri rublje". Dobro, čovjek bi pod minhenskom šatrom rado vidio Indiru Radić, a ona tamo može dospjeti samo ako se ruskim bajonetima prvo rastjera bavarski treš.

Inače, visoki nivo adrenalina u pravilu onemogućava svaku duhovitost i prostor unutar društvenih mreža pretvara u asocijalnu, polupismenu pljuvačinu. Ne bih rekao da mnogo ko od ovih ljudi govori ruski, da čita bilo šta i na maternjem jeziku, a kamoli Dostojevskog u originalu.

Njihova ljubav prema Rusiji je ljubav klinca kojem su razbili nos, a on već 23 godine odbija da odraste i zacijenjen u ćošku misli: "Vidjećete vi kada dođe moj stariji brat, džudista". Njihova rusofilija je anglofobija, antiamerikanizam i germanofobija. Špikovana antiislamskim i antikatoličkim začinima. I za svaku od ovih kategorija pronalazi se neuralgična istorijska tačka. Njemci 1914. ili 1941, Amerikanci i Englezi 1999.

Ipak, kako ondašnje američke krstareće rakete nad Beogradom te ljude ne podsjećaju na današnje ruske rakete iznad Kijeva? Ili kako razaranje naftnih skladišta u Ukrajini ne podsjeća na otrovni plamen iz novosadske i pančevačke rafinerije?

Zluradi ološ

Izgleda da je jača sljedeća misaona akrobatika: Rusija je neprijatelj NATO-a. NATO je nas bombardovao. Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj. Doda li se ruski veto na prijem Kosova u UN, slika je kompletna.

Sa Srbima koji vole da navijaju u ukrajinskom slučaju stvar je jednostavna: Oni bi ruskom toljagom preko ukrajinskih leđa da vrate milo za drago američkim kaubojima za kasetne bombe i osiromašeni uranijum i za poniženje zvano - Kosovo.

Trauma žrtve bombardovanja je samo dio ove priče, drugi je šovinistička megalomanija, donekle potisnuta protokom vremena, koronom i svakodnevnicom, ali očito još uvijek žilava. Povampirila se sada u dijelu društva i brižljivo odnjegovana iluzija o sopstvenoj bezgrešnosti i pravednosti devedesetih. Zlurado likovanje nad ukrajinskom nesrećom - a ima i takvih - svrstava najekstremnije u običan ološ, koji u sebi nema ničega civilizovanog ili hrišćanskog. A internet ološu daje na značaju.

Ukrajinska djeca

Ne tješi me činjenica da moji prijatelji iz Sarajeva, Podgorice, Berlina, u iznenada otkrivenoj ljubavi prema Ukrajini, nerijetko pokazuju rusofobiju, kao derivat srbomrziteljstva. Njima je ukrajinski otadžbinski patriotizam dobar alibi za ponovno izlivanje sopstvenih posttraumatskih duševnih bujica u kojima se jasno raspoznaje Ukrajina kao povod, a sopstvena trauma i njeno pravo da živi i mrzi kao cilj.

Jemen je predaleko, jemenska djeca nijesu plavooka. Donbas je na pogrešnoj strani. Samo ukrajinska djeca su naša djeca. Tako je nesreća Ukrajine na Balkanu produžetak sopstvene nesreće drugim sredstvima.

Kako to djeluje na obične ljude? Javio mi se sin iz Njemačke na karnevalski ponedeljak. U Kelnu su stotine hiljada ljudi demonstrirale za mir. Moj sin je na demonstracijama upoznao dvije djevojke, Ruskinje koje žive u Kelnu. Plakale su i ponavljale da ih svi mrze. Sestra jedne od njih je uhapšena u Moskvi jer je izašla na ulicu da se pobuni protiv rata.

To je tako - uvijek se stide pogrešni. I uvijek se na njima prelama globalni, medijski indukovani prezir.

Huligansko navijanje i desni pacifizam

U reakcijama na medijske sadržaje ima svega i svačega: Simpatično Ukrajinsko pravoslavlje protiv velikodržavnog ruskog. Najljepše mi je kada ovakve postove ispisuju muslimani ili katolici. Ili obrnuto: vaseljensko rusko pravoslavlje protiv otpadničkog, ukrajinskog.

Najluđu stvar sam pročitao na dan kada je Putin pokrenuo tenkove. Čovjek koji živi u Beogradu, inače je negdje iz Ćopićevih krajeva, i insistira na narodskom hrišćanstvu, poslao mi je mejl koji počinje svečanim tonom: "Raduj se Nebeski Jerusalime, Sveti Kijev je ponovo naš". Ima tu još nekoliko panpravoslavnih fantazija o ustoličenju novog ruskog cara u carigradskoj Agiji Sofiji, a ova "propovijed" mi je na kraju zazvučala potpuno montipajtonovski: "Raduj se Vatikanu, uskoro ćeš opet biti pravoslavan".

Postoje čak i pokušaji da se desničarenje, rojalizam i pravoslavna solidarnost izraze na ravnopravan način. Šetajući Čukaričkom padinom, vidio sam da na jednom muralu iznad spojenih zastava Ukrajine i Rusije stoji: "Slava Ukrajini! Slava Rusiji!" Četnici-pacifisti, rekao bih.

Agresivnost i totalitarne tendencije Putinovog Kremlja uglavnom ostaju van vidokruga virtuelnih rusofila. Oni vide američke avione na nebu iznad Beograda.

Novi virtuelni balkanski prijatelji Ukrajine u ruskoj invaziji vide srpske cijevi na Trebeviću ili pretvaranje Vukovara u ruševine. Ipak, i oni uglavnom ostaju dužni odgovor, da li bi u realnom svijetu ratovali protiv Rusa do posljednjeg Ukrajinca i kako da potisnu Putina iz Ukrajine bez Trećeg svjetskog rata.

Čovjekoljublje koje zavisi od toga koje ćirilične oznake stoje na tenku jeste uvijek i samo prostačko samoljublje.

( Deutsche Welle )