Priča o najdužem i najtežem putu u životima crnogorskih košarkaša: Svaki kilometar mogao da nam bude posljednji

Iz minuta u minut iz Ukrajine stižu fotografije i snimci razrušenih zgrada, mostova, barikada, spaljenih i pregaženih automobila, ali najveću jezu izazivaju suze i strah u očima. Žena, ljudi, mladih, starih, a najviše djece...

Ljudske sudbine su najgora strana svakog rata, ožiljci ostaju preživjelima, a koliko život u sekundi može da se promijeni na svojoj koži su osjetila i dva crnogorska košarkaša, Miloš Latković i Miloš Popović.

Stariji od njih dvojice, Latković, drugi put je u karijeri zaigrao u Ukrajini i Krivbasu preporučio momka sa kojim je bio zajedno u Lovćenu.

„Ambasadorka mi je rekla: Bježim, bježim, samo pređi preko granice”

Sve je bilo sjajno - igrali su dobro, redovno plaćani, sviđao im se i život, ali se sve promijenilo preko noći. Rusija je objavila rat i priredila pakao za 40 miliona ljudi u drugoj najvećoj zemlji u Evropi.

„Padalo nam je na pamet da bi moglo da dođe do nečega, ali je bilo mirno u gradu. Bili smo svjesni rizika, jer smo slušali vijesti o mogućoj invaziji, ali očito smo to u nedovoljnoj mjeri ozbiljno shvatali. Dobijali smo i garancije trenera, uprave kluba, naroda u Krivom Rogu...”, počinje priču Latković.

A onda se sve promijenilo u 5.30 časova ujutro u četvrtak, 24. februara, kada je Rusija krenula u ofanzivu.

„Miloš me je probudio, jer smo u posljednje vrijeme bili u istom stanu, a u klupskoj grupi smo dobili poruke da je počeo rat u Harkovu. Odmah sam zvao ambasadorku Dragicu Ponorac, ali sve što mi je ona rekla bilo je: ‘Bježim, bježim, samo pređi preko granice’”, razočarano govori 28-godišnji Cetinjanin.

Nastala je sveopšta panika.

„Zvali smo ljude iz kluba, rekli su nam da rade na organizaciji prevoza do granice sa Poljskom. Proteklo je četiri-pet sati do polaska, počele su da se čuju sirene, a nekoliko granata je palo na obližnji grad i osjetili su se potresi. Kada smo krenuli, ostavili smo dobar dio stvari u stanu, jer nisu mogle da stanu u automobil. Od Krivog Roga do granice sa Poljskom je oko 900 kilometara, a vozili smo se skoro 28 sati. Gužve su bile ogromne, na jednom punktu policija nam je rekla da je put granatiran i da moramo da idemo drugim. Vidjeli smo i granate kako padaju na nekoliko stotina metara od nas”, prisjeća se Latković.

Njegov četiri godine mlađi saigrač i drug priznaje da su te scene bile jezive.

„Do tada su mi samo pričali o ratu, nikada ga nisam osjetio. Uplašili smo se, znali smo da moramo da budemo jaki da prebrodimo sve, jer je želja da se vratimo kući bila jaka. Znali smo i da moramo da budemo jaki zbog naših porodica, iako smo pomišljali da nam je svaki kilometar posljednji”, govori Popović.

Pješačili 27 kilometara, ali je bilo uzalud

Od četvrtka ujutro, do ponedjeljka kasno uveče, kada su konačno napustili Ukrajinu, imali su mnogo stresnih situacija. Fizički najteža je bila kada su do poljske granice morali da pješače 27 kilometara, sa svim stvarima, jer se automobilom nije moglo dalje.

„Znali smo da nam je to, u tom trenutku, jedina opcija da izađemo iz države. Uzeli smo kofere i ruksake i krenuli. U početku je bilo teško, pravili smo pauze, u jednom trenutku razmišljali da bacimo stvari i samo da idemo dalje. Sa strane smo gledali ljude koji zgučeni spavaju na torbama ili bacaju robu da bi nastavili put. Kad smo stigli na granicu, bila je nenormalna gužva. Puštali su samo žene i djecu, a neki Afrikanci nisu htjeli da čekaju i počeli su da preskaču ogradu. Tada su poljska i ukrajinska policija reagovale, to nisu bile nimalo prijatne scene. Više puta smo dolazili blizu graničnog punkta, ali su nas stalno vraćali”, prisjeća se Popović.

U subotu u 4.30 ujutro su bili na granici i čekali sve do kasno uveče. Nakon teksta u „Vijestima” o njihovoj agoniji, stvari su počele da se pokreću sa mrtve tačke.

„Mediji iz Crne Gore su počeli aktivno da prate situaciju, krenuli su da se javljaju ljudi i pružaju pomoć, slali nam poruke podrške. Uključio se Košarkaški savez Crne Gore, Ambasada Ukrajine u Podgorici, a mi smo očekivali bolju reakciju iz naše Ambasade u Poljskoj, jer je doktora iz Njemačke na diplomatski pasoš izvuklo osoblje belgijskog poslanstva”, kaže Latković.

Ukrajinska veza - svjetlo na kraju tunela

I pojavilo se rješenje - prijatelji i porodica crnogorskih košarkaša stupili su u kontakt sa ukrajinskim biznismenom Rizvanom Babajevim, koji u Prihvatilištu za strance u Spužu čeka azil u Crnoj Gori.

„Tražili smo bilo kakvo svjetlo na kraju tunela, ovo nam se učinilo kao izgledno. Te noći nas je Ukrajinka Anastasija, koja je molila policajce da nas puste preko granice i govorila im da smo košarkaši iz Crne Gore, sprovela u neki dom, gdje smo se utoplili, pojeli po koru hljeba i popili čaj”.

Nedjelja je bila puna strepnje, zebnje, nade...

„Već u subotu veče je krenula komunikacija sa Ibrahimom Smailovićem, koji je advokat Rizvana Babajeva, a njegov saradnik Goša Sajafov nam je organizovao put. Ljudi koje su oni našli su pokušali da dođu po nas, ali nisu mogli, jer se kolona u tom pravcu nije pomjerala. Zbog toga smo krenuli nazad putem koji smo ranije prešli pješke i nelegalno uletjeli u kombi, gdje su nas potrpali zajedno sa stvarima. U prodavnici, gdje smo se dogovorili da se nađemo, čekali smo od 14 do 22.30 časova, nakon čega smo konačno otišli do Ljvova i prespavali”.

Ponedjeljak ujutro je takođe bio neobičan, jer se razmatralo mnogo opcija.

„Bilo je nekoliko različitih verzija, razmišljali su da li da nas voze u Moldaviju, Rumuniju, Slovačku, a onda je dogovoren plan da se preko Mađarske izađe iz Ukrajine. Policajci su znali da tuda idemo, tako da su ljudi koji su nas vozili na punktovima samo govorili ‘košarkaši su sa nama’ i lako smo prolazili. U Mađarskoj nas je sačekao Marko Sredanović iz naše Ambasade u Budimpešti, kod koga smo prespavali i organizovao nam je prevoz do Srbije, gdje nas je sačekala Tijana Vuković”, prisjeća se Latković.

„Ukrajinci prolaze kroz nezasluženu agoniju”

Crnogorski košarkaši su u utorak veče stigli kući, ali ne zaboravljaju ljude koje su ostavili za sobom.

„U kontaktu smo sa ljudima iz kluba, koji su već nekoliko dana u skloništima. Uključene su sirene, prolaze kroz potpuno nezasluženu agoniju. U razgovoru sa Ukrajincima nikad nismo mogli da čujemo da nešto loše pričaju o Rusima, bez obzira na tenzije koje su se pominjale”, kaže Latković, sa kojim su do 1. februara u Krivom Rogu bili supruga i dvogodišnji sin.

„Da su oni ostali, sigurno bih i ja ranije krenuo kući”, priznaje 28-godišnji Cetinjanin.

„Ne znam kako možemo da se odužimo Babajevu”

Od prvog kontakta sa saradnicima Rizvana Babajeva do ulaska u Mađarsku prošlo je 48 sati, a njima je svaki minut bio bitan.

„Prolazile su mi svakakve misli kroz glavu, jer smo bili izmoreni zbog svega što se izdešavalo, ali smo znali da nam je to možda i posljednja opcija”, kaže Popović.

„Imali smo sreće da smo došli do čovjeka koji nije imao nikakav interes da nam pomogne, a to je uradio nesebično i pokazao koliko je velik. Ne znam kako možemo da se odužimo Babajevu”, nadovezao se Latković.

( Nikola Nikolić )