Čuvari pravoslavlja, tri decenije kasnije

Ljudi moji, je li ovo moguće... Dok se u Rusiji protestuje zbog invazije na Ukrajinu, u Crnoj Gori se organizuju mitinzi podrške - Vladimiru Putinu. Rekoh ja (i) prošlog petka - nit' smo mi izašli iz devedesetih, niti devedesete iz nas.

Dok je u proljeće 1991. Vuk Drašković u Beogradu predvodio više od stotinu hiljada protivnika Slobodana Miloševića, u Titogradu se klicalo - Slobo, slobodo...

Kad je, nekoliko mjeseci kasnije, "kralj ulica" uspio da srpske rezerviste u sabirnom centru u Valjevu ubijedi kako rat za Dubrovnik nije njihov rat, iz Titograda je gotovo istovremeno krenulo skoro deset hiljada dobro naoružanih crnogorskih rezervista, policajaca i vojnika. I to upravo u boj za "oslobađanje srpskog Dubrovnika"...

- Nijesmo znali, rekli su nam da je 30.000 ustaša stiglo na granicu Crne Gore - pravdala se kasnije većina ratnika...

Neki stvarno i nijesu znali, u strašnom medijskom mraku nije svako mogao razumjeti da se iza propagande o odbrani velike Jugoslavije krije stvaranje nešto manje ali takođe velike Srbije...

- Srećno, Vladimire, ti si čuvar pravoslavlja - kliču ovih dana goloruki crnogorski "rezervisti" dok Harkov ide u lagum, a trupe velike Rusije napreduju ka Kijevu.

Malo je takvih izašlo na ulicu, i to je dobro za Crnu Goru.

Nije, međutim, dobro što je mnogo više onih koji isto misle, ali su ostali doma.

Zlo je, i to veliko, što ih uopšte - ima.

Zato što ovog puta vrlo dobro znaju što podržavaju.

A podržavaju, prvo šetnjom u Nikšiću pa onda na mitingu pred državnim parlamentom, ubijanje više od 2.000 civila i protjerivanje skoro milion Ukrajinaca...

To je bilans tek prvih sedam dana "čuvanja pravoslavlja"...

* * *

- Ja sam Rus. U ime mog naroda, u ime moje zemlje, u moje ime Putin pravi strašne zločine. Putin nije Rusija. Rusija osjeća bol i stid. U ime moje Rusije i mog naroda tražim oproštaj od Ukrajinaca. A shvatam da je sve što se tamo događa nemoguće oprostiti - očitao je pisac Mihail Šiškin lekciju svim ratnim huškačima.

Tako se to radi kad domovina krene zlim putem.

Šta može da učini pisac - zapitao se Šiškin, odgovarajući odmah i sebi i svima - Jedino što i može, da govori jasno. Ćutati znači podržati agresora!

On je jedan od rijetkih koji je odabrao da kaže kako je njegova domovina izvršila invaziju na susjednu državu. Ništa neuobičajeno, rijetki su i u Crnoj Gori bili pisci koji su na samom početku rata za "čuvanje srpstva" odabrali - istinu.

- Jedini ispaljeni metak u ovom ratu na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića, komandanta Jugoslovenske ratne mornarice. Njegovo crnogorsko shvatanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijed floti za bombardovanje primorskih gradova i naselja u Dalmaciji kada mu je bilo naređeno - upozorio je na vrijeme Momir M. Marković.

Nijesu ga čuli, nažalost ne samo tada nego ni narednih trideset godina.

Da jesu, ljudskije bi danas govorili ovi malobrojni obožavaoci jednog drugog Vladimira na ulicama. I, što je drastično važnije, ideološki sljedbenici iz brojčano jakih partija koje - zbog strahopoštovanja prema njemu ili samo zbog straha od gubitka birača - izdaju nemušta saopštenja...

* * *

Ne može to tako, protiv ubijanja Ukrajinaca ili jesi ili nijesi.

A jeste samo onaj koji to napiše baš ovako, kratko i jasno. Ne pomažu tu parole "da nadvlada dijalog i da pobijedi mir".

Dok Rusija ubija Ukrajinu, naprosto nije pristojno napisati da "Crna Gora, kao zemlja koja se snažno i dosljedno nalazi na evropskom i evroatlantskom putu, osuđuje ratna dejstva i afirmiše zajedničke stavove naših evropskih i evroatlantskih partnera. Dijelimo te vrijednosti i afirmišemo potpunu usaglašenost naših spoljnih politika"...

Ta načelna floskula važi za svaki rat, osuđuje svako ratno dejstvo, a ovdje se radi o konkretnoj državi agresoru - Rusiji i konkretnoj državi žrtvi - Ukrajini.

I ne, nije moralno invaziju nepomenute Rusije osuđivati pominjanjem solidarisanja sa Evropskom unijom i Sjevernoatlantskom alijansom.

Invazija se ne osuđuje zato što tako kažu EU i NATO, nego zbog toga što je napadnuta Ukrajina. I što ginu Ukrajinci, prije svega djeca, žene i ostali civili, ali i vojnici sa obje strane.

Tek nakon toga osuda se može izreći i zbog pogibije univerzalnih ljudskih vrijednosti - slobode, pravde i jednakosti, čovječnosti prije svih.

I sad stvarno ne znam je li gore ne imenovati ubice - Putina i njegovu Rusiju - ili im dati otvorenu podršku.

* * *

Na demonstracijama "Blokadom protiv izdaje" skandiralo se Vladimiru Putinu, mahalo ruskim i srpskim zastavama... Da sad polude oni koji su devedesetih bili normalni, a bogme i mnogi od onih koji su to postali u međuvremenu...

Barjak nepostojeće republike Donjeck oživio je slike onih zloglasnih SAO (srpska autonomna oblast) - Krajine, Hercegovine, Slavonije, Srema... Ne izgledaju ovonedjeljni demonstranti baš premlado, nije moguće da ne pamte kakva je sudbina tada zadesila Balkan... I kakva je bila namijenjena Crnoj Gori...

Sve i da ih je nekim čudom zahvatila kolektivna aMNEzija, podsjetio ih je njihov idol.

- Ukrajinu su stvorili Rusi. Konkretno, stvorio ju je Vladimir Iljič Lenjin, te joj pridodao i još neke tradicionalne delove Rusije. Ukrajina nije sused Rusije, nego zapravo ruska zemlja, a Ukrajinci odrođeni, prevereni, preobraženi Rusi. Ukrajina ne postoji. Ukrajinci ne postoje, nego su oni odrođeni Rusi koji su preuzeli veru i identitet ruskih neprijatelja. Pozivam Ukrajince da nanovo postanu ono što zapravo jesu - prepisah sa beogradskih portala kako je Putin pokušavao da opravda napad na susjednu državu.

Ne znam koliko je pouzdan prevodilac ove izjave na srpski, zato bolje da se pouzdam u sopstveni prevod na crnogorski jezik:

- Crnu Goru su stvorili Srbi. Konkretno, stvorio ju je Milovan Đilas, te joj pridodao i još neke tradicionalne djelove Srbije. Crna Gora nije susjed Srbije, nego zapravo srpska zemlja, a Crnogorci odrođeni, prevjereni, preobraženi Srbi. Crna Gora ne postoji. Crnogorci ne postoje, nego su oni odnarođeni Srbi koji su preuzeli vjeru i identitet srpskih neprijatelja. Pozivam Crnogorce da nanovo postanu ono što zapravo jesu - naslušali smo se ove verzije ne samo punih trideset godina, nego tokom cijelog dvadesetog vijeka, istina s podužom pauzom koju nam je priuštio Jugosloven Josip Broz...

* * *

Uh, prvo mi diže pritisak ovo prevođenje u prošlost, odmah potom i povratak u sadašnjost. Nije Aleksandar Vučić mnogo uševniji - tako bi to rekli stari Crnogorci - od Vladimira Putina, što ako i njemu padne na pamet da se posluži istim opravdanjem...

Dobro, neće smjeti baš ovako brutalno, ratovao je jedan prethodni srpski vožd protiv NATO-a...

Mada, nikad se ne zna u šta se mogu pretvoriti negdašnji snovi da je "srpska zemlja tamo gde kroče srpski radikali"...

Na sreću, nijesam dugo čekala odgovor, Vučić je konačno uspio da me iznenadi:

- Srbija je podržala Rezoluciju Generalne skupštine UN-a u kojoj se osuđuje invazija Rusije na Ukrajinu i zahtijeva od Rusije da odmah prestane sa prijetnjom i upotrebom sile protiv Ukrajine i da odmah, potpuno i bezuslovno, povuče sve vojne snage sa teritorije Ukrajine u njenim međunarodno priznatim granicama - objavio je teke živi Aleksandar Vučić urbi et orbi.

A onda je, specijalno za urbi, nastavio o nastavku prijateljstva sa Rusijom i sankcijama koje joj Srbija nikad neće uvesti...

Progutaće mu zapadni orbi tu sitnicu, zna se kako to ide s političarima i žabama, ionako su mu u Briselu i Vašingtonu zbog priznanja Kosova već progutali mnoge krupnice...

Najveću je ovoga puta - uh, baš je ogromna bila ta žaba - ipak progutao sam Vučić:

- Ako se naši ruski prijatelji zbog ovoga naljute na nas, onda šta da radimo...

Ništa, dovoljno ste uradili, samo još da sljedbenicima u Crnoj Gori doslovno prevedete što ste tačno uradili...

P.S. Zaboravih koji je od lidera tih sljedbenika neki dan objašnjavao kako je "Rusija u pravu, ona samo ne želi da se graniči sa NATO-om"... A baš bi me živo zanimalo kako to "ne želi da se graniči" kad je svu vojnu silu potegla da pregazi Ukrajinu i sama dođe upravo na tu granicu...

( Ratka Jovanović-Vukotić )