Enigma autentičnosti

(Ranko Rajković: “Pucanj u zelenilu”, Gramatik, Beograd, 2021.)

Nakon zbirke priča “Manevarska muzika” (također u izdanju Gramatika) i drame “Ko vodi dnevnik” (Književna zadruga Srpskog narodnog vijeća), “Pucanj u zelenilu” je treća knjiga kojom se Ranko Rajković zapaženo promovisao kao prozni pisac. Za njegov opus od tri naslova, kada bi se iskazivao kvantitativnom odrednicom, ne bismo mogli reći da je obiman. Ali vrednosni parametri koji ga identifikuju i poruke kroz koje zrači daleko su prisutniji i važniji od bilo kakvog statističkog nivelisanja.

”Prasak u zelenilu” je proza koja je pokazala da se radi o autoru izgrađenog stila, originalnih ideja i sa smislom za detekciju nesvakidašnjih, zapretanih životnih momenata. Iako autor po svojoj struci (sa završenim Prirodno-matematičkim fakultetom – Odsjek za meteorologiju), kojoj je bio vjeran do kraja radnog vijeka, nije bio neposredno u matici književnih zbivanja, njegova erudicija i sklonost ka psihološkoj opservaciji ljudi i njihovih sudbina, i istančani osjećaj za postulate i mijene društvenih prilika i civilizacijskih datosti rezultirali su savremenom književnom pričom.

Za svaku od osam priča, koliko ih je sadržano u zbirci, autor je na startu obezbijedio jasnu narativnu strategiju prema kojoj su se događanja odvijala veoma preciznim logičkim slijedom, tvoreći u završnici kazivanja katarzični osjećaj deblokade od prethodnih dramatskih trauma i nejasnoća. To je, bez sumnje, prvo poetičko pravilo bez kojeg se ne bi mogla doseći uvjerljivost napisanog. A uvjerljivost je sȃmo ishodište svakog istinskog, oživotvorenog narativa koji u čitaocu, kao krajnjem dosegu svoje refleksije, dobija neprikosnoveno ostvarenje.

Koji je to svijet kojeg Rajković otkriva i veoma uspješno transponuje u literarnu priču, u novu, još udarniju stvarnost? To je savremeni društveni milje, sa laganim simboličkim naznakama koje aludiraju na naše najbliže okruženje, na crnogorsko tlo, a koje bi se podjednako moglo povezati i sa regionalnim, odnosno univerzalnim. Ako krenemo od sadržajnog sklopa - opsjednutost Prirodom i svijetom ptica, problem materinstva i vantjelesnog začeća, usklađivanje ovdašnjih normativnih akata sa svjetskim standardima, demontaža jednopartijskog sistema i mukotrpno dosezanje ideološkog višeglasja, opsjednutost ekološkim problemima, itd - to nam govori da se Rajković fokusirao na pitanja koja nas kao društvo, i dalje prate i čijeg se eha nećemo tako lako ni brzo oslobađati. Kakav god da je život, bilo u (a)moralnom presingu, samovoljnosti, punom kredibilitetu ili zakinutoj cjelovitosti, on se nikad ne pokorava jednodimenzionalnom tumačenju niti unaprijed datim pravilima. Uvijek je u stanju iznenađenja i u svježini svoje autentične neuništive moći, u stanju nepokornosti i nepresušne izvornosti. Kao takav, on nas svojom enigmom neprestano izaziva i nagoni da se dublje zagledamo u sve što nas okružuje i dotiče. Tom smjeru teži i Rajkovićeva proza.

Kao svojevrsni podsjetnik našeg svakodnevnog, običnog, prolaznog trajanja, ove priče nanovo aktuelizuju pitanje naše svjesnosti, sposobnosti i htijenja da se upustimo u novo, nepoznato, u nemoguće. Da nanovo preispitimao sopstveno iskustvo i na taj način uspostavimo dopunsku paralelu sa sopstvenim životom, ali i životom onog Drugog. Jer, često se događa da upravo uz pomoć tog Drugog, kao kroz ciljanu tačku naše zapitanosti, skidamo velove sa sopstvenog Ja. Ukratko, život je, koliko mogućnost, toliko i nevjerica, stvaran i kad je nestvaran. U kaleidoskopu Rajkovićevih likova, i jedna i druga strana imaju podjednaku šansu. Tako će Saša Saliks, iz priče “Na bogomdanom mjestu”, svoju ljubav prema prirodi i pticama, sticajem nesrećnih okolnosti, preusmjeriti na tehno-kompjuterski areal koji će, kako saznajemo na kraju, biti, kakve li ironije! spasenje od haosa što ga znaju proizvesti ljudska zloba, umišljenost i plitkost duha, povodljivost i manipulacija. U priči “Kandidat za pokojnika”, Rajković ide još dublje u razotkrivanju manipulativne strane državnog aparata, uzročno nevidljivih, a posljedično ubitačnih ideoloških smjernica, ovaploćenih u karikaturalno-ironijskim portretima pojedinaca. Slična ovoj, i priča “Pucanj u zelenilu” svoj siže gradi na unakrsnim dodirima fikcije i stvarnosti, a koje će kroz vješto vođen kompozicioni slijed događanja, na kraju, prerasti u otvorenu koliziju sa tragičnim završetkom - smrću glavnih protagonista.

Kroz naše društvene naravi, čiji je profil postupno modelovala tranziciona java 90-tih prošloga vijeka, nudile su se povremeno i nešto laganije životne priče. Međutim, njihova lakoća bila je samo jedan od šarolikih nadobudnih uskakanja u svjetske trendove privređivanja, programska uobličavanja, finansijska poslovanja, idejna rješenja, modne trendove... (“Sezona usklađivanja”). Slične maskirne dionice života pojaviće se i u priči “Hronologija jednog ujeda”, ali sa nešto jačom humornom intonacijom, iz čije zaključne varijante isijava iskra optimizma. Nalaženje mogućeg izlaza, mada ne i konačnog rješenja, nudi priča “Kao da će popiti piće”. Njan realistički podtekst, jači nego u ostalim, u konačnom motivskom zbiru Rajkovićeve proze, otkriva još jednu stranu autorovog literarnog angažmana: dubinsko skeniranje sve ubrzanijeg tempa današnjeg života u kojem je sve manje mjesta za postupnost, usredsređenost, cjelovitiju psihološku odživost i emotivno ispunjenje. Štaviše, osjećajnost i privrženost poprimaju karakter astralne virtuelnosti koja već uveliko legitimiše i najsuptilnije veze između dva bića. Otklon od ovakve “nove” stvarnosti prisutan je u pričama “Cvijeće iz tuđeg vijeka” i “Žena na balkonu”. U prvoj, maniri jedinke ostaju iznad šeme kojom nova profiterska klasa docrtava našu sudbinu i na taj način reafirmiše dvojstvo naših života, prisutno u nama od samog rođenja. Koincidenca istorijske memorije i njene populističe interpretacije koja nas, i mimo naše svijesti i volje, mnogo češće zavodi nego što se da i pretpostaviti, poprimila je u priči “Žena na balkonu” odlike uvjerljivog svjedočanstva, navodeći čitaoca da, idući njenim tragom, brižljivije sagleda i njen umjetnički kontekst.

Knjiga priča “Prasak u zelenilu”, svojim idejnim i tematskim prodorom i imaginativnim dosezima u razotkrivanju sve zamršenijih civilizacijskih tačaka aktuelnog nam trenutka, stavila je akcenat na ljudsku stranu naše egzistencije. U vrtlogu dijaboličkih sprega, mitomanskih otuđenja, populističke praznjikavosti, globalističkih prijetnji, političkog idolopoklonstva - čovjekov lebens raun sve je tješnji, a čovjek sve samotniji i samiji. Sve to je predočeno jezikom snažne metaforike, složene likovne signature i preciznog, odnjegovanog dramaturškog narativa. Knjiga u svakom slučaju zaslužuje punu čitalačku pažnju.

( Jovanka Vukanović )