EPCG ima mnogo bolje alternative od hidroelektrane na Komarnici

Komentar povodom javne rasprave o gradnji hidroelektrane na Komarnici

Povodom javne debate o svrsihodnosti (jako potcijenjenog) ulaganja od 260 - 290 miliona eura u sedmogodišnju gradnju hidroelektrane na Komarnici od 172MW, koja bi godišnje mogla proizvesti 213 GWh ali i devastirati prelijepi kanjon neprocjenjive vrijednosti, smatram da EPCG ima mnogo bolje alternative, te da bi stoga trebalo da odustane od dalje promocije ovog projekta. EPCG bi, naime, za isti iznos sredstava i u upola kraćem roku, mogla sagraditi nekoliko solarnih elektrana i vjetroelektrana mnogo jače snage i većeg kapaciteta koje ne bi ugrozile životnu sredinu.

Na osnovu analiza International Energy Agency, Evropske komisije i iskustva sa postojećim projektima u Bosni i Srbiji, gradnja 1 MW solarne elektrane košta oko 700,000 eura. Prema tome, investicijom od 280 miliona eura moglo bi se dobiti više solarnih elektrana ukupne snage od 400MW koje bi godišnje proizvodile 500 GWh ako bi bile locirane na sjeveru Crne Gore ili 540GWh ako bi bile u okolini Podgorice ili 580 GWh ako bi bile na crnogorskom Primorju. Solarne elektrane, drugim riječima, mogu na sjeveru godišnje da rade oko 1250h, dakle isto koliko i projektovana hidroelektrana na Komarnici, u okolini Podgorice oko 1350h, a na primorju oko 1450h. Druga raspoloživa opcija je da se za ovaj isti iznos izgradi nekoliko vjetroelektrana ukupne snage od 187MW (1.5 milion po MW) koje bi za 2500h godišnjeg rada proizvele 468GWh. Naravno, mogla bi to biti i neka kombinacija solarnih elektrana i vjetroelektrana. Zajedničko svim tim alternativama je da bi one bile znatno isplativije i mnogo manje štetne od hidroelektrane, pa nije racionalno insistirati na ovom projektu. EPCG već ima dvije velike hidroelektrane i da bi obezbjedila sigurnost snabdijevanja njoj nije potrebna još jedna, već bazna elektrana na gas ili biomasu da nadomjesti postojeću u Pljevljima koju će uskoro morati da zatvori.

Pri svemu tome, predstavnici EPCG znaju, ali ne pominju, izuzetno važan podatak da bi tu ili sličnu količinu električne energije (ili njenu protivvrijednost u novcu) koju bi hidroelektrana na Komarnici počela da proizvodi 2030. godine, Crna Gora mogla dobiti vrlo brzo i bez ikakvih dodatnih ulaganja. To bi se ostvarilo ako bi se najodgovorniji menadžeri i upravljači EPCG, umjesto bavljenja propalim projektima na čije pripreme troše desetine miliona eura, ozbiljno potrudili da zajedno sa predstavnicima Vlade konačno valorizuju značajno učešće od 20% koje Crna Gora doprinosi vodama Bilećkog jezera i ukupnoj proizvodnji hidroelektrana Trebišnjica I vod 185MW i Trebišnjica II od 8 MW u BiH, HE Dubrovnik od 216 MW u Hrvatskoj i HE Čapljina/BiH od 420MW koje su izgrađene od sredine šezdesetih do početka sedamdesetih.

Naime, Crna Gora po međunarodnim konvencijama ima pravo na koncesionu naknadu za korišćenje te svoje vode, tog svog javnog dobra, ali to pravo ne koristi.

Crna Gora ima na rijeci Trebišnjici zajedničku granicu sa BiH u dužini od 11 km. Kada je sredinom šezdesetih godina u toj graničnoj zoni sagrađena brana Grnčarevo u Hercegovini, stvoreno je (najvećim dijelom) od voda te zajedničke rijeke vještačko Bilećko jezero površine 26 km², od kojeg je 5 km² u Crnoj Gori i ono od tada predstavlja najveću hidroakumulaciju na Balkanu. Eksproprijaciju zemljišta u Crnoj Gori u korist sadašnje Elektroprivrede Republike Srpske (ranije BiH) izvršila je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka Jugoslovenska komisija za vode. Nije poznato da li je tadašnja vlast Crne Gore dala validnu dozvolu za tu eksproprijaciju i za korišćenje njenih voda, jer niko nije pretražio odgovarajuću dokumentaciju u državnim arhivama Crne Gore i bivše SFRJ.

Kako god, bez obzira čije je vlasništvo nad zemljom, Crna Gora ima pravo na koncesionu naknadu za korišćenje svojih voda (svog javnog dobra). Za izračunavanje visine te koncesione naknade, pored površine (pokrivene teritorije), uzima se u obzir i ukupna zapremina (i drugi dotoci) vode iz Crne Gore i ekonomski efekti koji se ostvaruju njenim korišćenjem, kako u proizvodnji električne energije, tako i drugim ekonomskim aktivnostima, kao što su poljoprivreda i turizam, tako da se radi o značajnom iznosu.

Renomirano preduzeće Elektroprojekt iz Ljubljane je 1973. godine procijenilo da učešće Crne Gore u količini vode i valorizaciji potencijala Bilećkog jezera iznosi 27%, ali bi tu procjenu trebalo ažurirati zbog naknadnog prevođenja nekih vodnih tokova u Hercegovini ka Bilećkom jezeru koje je donekle smanjilo naše učešće, pa sada vjerovatno iznosi oko 20%. Pošto se radi o veoma složenom poslu, to može uraditi samo nezavisna, visokospecijalizovana konsultantska firma iz razvijenih zemalja sa velikim iskustvom u izradi takvih studija, pa bi valjalo angažovati takvu. Najpoželjnije bi bilo da to zajednički urade Crna Gora i BiH, tako što bi zatražile da im projektni zadatak, finansijsku podršku i monitoring za praćenje izrade te studije obezbijedi Evropska unija i/ili Svjetska banka, jer bi to garantovalo da će njeni nalazi biti objektivni i nepristrasni. Crna Gora i BiH bi se ujedno obavezale da će prihvatiti i sprovesti njene zaključke. Čitav posao bi se mogao završiti za godinu dana, pa bi Crna Gora već u drugoj polovini 2023. godine bez ikakvih ulaganja počela da dobija električnu energiju (ili ekvivalentni iznos novčane naknade) sličnu onoj koju bi Komarnica počela da proizvodi tek 2029. godine (pod uslovom da ne kasne radovi, što se kod gradnje hidroelektrana nikada ne dešava).

Proteklih godina su predstavnici EPCG i nadležnog CG ministarstva za energetiku vodili nekoliko razgovora na ovu temu sa predstavnicima Elektroprivrede i vlasti Republike Srpske koji su bili neuspješni. Umjesto da insistiraju na njihovom nastavku, naši pregovarači su od njih odustajali, pa u realizaciji nespornih prava crnogorske strane nije postignut nikakav napredak, što nimalo nije za pohvalu. Pošto se radi o međugraničnim vodama u državnom vlasništvu, Crna Gora bi trebalo ubuduće da ugovara taj aranžman sa državnim vlastima BiH, jer je to njena ustavna nadležnost, a ne Republike Srpske i njene Elektroprivrede, bez obzira da li se ovoj to sviđa ili ne sviđa (a kažu da je ovo drugo u pitanju).

Pri izradi ove studije, taj konsultant bi svakako uzeo u obzir podatak da je Hrvatska do 1973. godine davala BiH 73% proizvedene električne energije u hidroelektrani Dubrovnik za vodu koju je ova dobijala iz Bilećkog jezera, a 50% nakon 1973. Iako je te iste godine učešće Crne Gore u vodama Bilećkog jezera bilo procijenjeno na 27%, naše vlasti su naplaćivale samo tzv. naknadu za korišćenje voda koja se po tadašnjim propisima SFRJ zaračunavala u simboličnim iznosima do 1992. godine, a od tada do danas nije ni toliko.

( Dejan Mijović )