Uspon i pad Londongrada
London nije igrom slučaja postao omiljena destinacija za one koji su novac zaradili na sumnjiv način, a ruske oligarhe će u tom gradu brzo zamijeniti drugi bogati stranci
Odjeven samo u šorts i sa kapom od filca, krupni muškarac iznad glave podiže dva snopa lišća od hrasta, breze i eukaliptusa. Nakon što je prošao kroz zid vrelog vazduha u sauni, on ritmično udara po tijelu koje leži ispred njega. Poslije desetak minuta udaranja, i snažnog osjećaja da se njegovo tijelo pregrijeva, ošamućenu žrtvu izvode napolje, gdje mu na glavu prosipaju kantu vode. Sljedeće odredište je skoro zamrznuti bazen. Drhteći, primalac se osuši i omamljen nasloni na panj. Banja ili rusko kupatilo, nije za slabe. Međutim, teško da ima boljeg mjesta za razmišljanje o padu i usponu Londongrada.
Zajedno sa Moskvom na Temzi, Londongrad je zasluženi nadimak britanske prijestonice, gdje se još od pada Sovjetskog Saveza sliva ruski novac. Mada se u londonskom Ist Endu nalazilo nekoliko ruskih kupatila u 19. i početkom 20. vijeka, tek u skorije vrijeme širom grada nikle su luksuznije verzije ovih zdanja. Isto tako, London je dugo bio mjesto gdje su dolazili ruski disidenti, emigranti i iseljenici; Lenjin i Trocki su provodili vrijeme u Britanskom muzeju. Međutim, tek 1990-ih počeo je da se pomalja Londongrad, sa novopoečenim milijarderima i gomilom lakeja koji im služe.
Uspon Londongrada je planiran. Britanske vlade svih političkih boja otvorile su zemlju za ruski kapital. Za vrijeme vlade Džona Mejdžora 1994. godine, konzervativci su predstavili program “zlatna viza” koji je dodjeljivao pravo na prebivalište svima koji su investirali milion funti. Laburistička vlada Tonija Blera sa entuzijazmom je nastavila da sprovodi program. Ken Livingston, ljevičarski gradonačelnik Londona od 2000. do 2008. godine kazao je da želi da “ruske kompanije London smatraju njihovom prirodnom bazom u Evropi”.
Za one koji su dolazili iz Rusije Vladimira Putina, London je nudio bezbjednost, sigurnost i tajnovitost. Privatne škole su dobre kao i šoping, diskrecija je ključna
Boris Džonson, Livingstonov nasljednik, bio je dobar prijatelj sa Jevgenijem Lebedevim, vlasnikom “Ivning standarda”, sinom bivšeg KGB agenta i milijarderom. Džonson, sada premijer, dao je ovom Anglo-Rusu i počasnu titulu 2020.
Za one koji su dolazili iz Rusije Vladimira Putina, London je nudio bezbjednost, sigurnost i tajnovitost. Britanija ima prilagodljive zakone o porezima, kleveti i imovini, koje sprovodi efikasan, mada skup, sudski sistem - koji je, štaviše, prilagodljiv u pitanju sudskih naloga i zabrana. Izručenje Rusiji, sa njenim korumpiranim pravosuđem, nije prihvatljivo u očima engleskih sudija. Pored svega toga, privatne škole su odlične kao i “šoping”. London je “raj za sve”, po opisu Olivera Buloua, autora predstojeće knjige “Batler svijeta: kako je Britanija postala sluga tajkuna, poreznika, kleptokrata i kriminalaca”.
Diskrecija je ključna. Poštuje se pravilo koje ispisano iznad ulaznih vrata u banju: “Molimo vas da razgovor svedete na minimum”.
Britanska nova batlerska klasa je zadovoljna svojom ulogom. Jedna firma za odnose sa javnošću može zaraditi 100 000 funti mjesečno tako što će jednom oligarhu obezbijediti uglađenog govornika koji umije da izbjegne da odgovori na pitanje. Bivši političari mogu da zarade šestocifrene sume sjedeći u odborima direktora, što je unosnije od dnevnice od 323 funte koju nudi Dom lordova. Zahvaljujući reputaciji da daju velike napojnice, ruski oligarsi su dobrodošli u privatne prostorije svakog restorana. Advokati ih takođe obožavaju. U knjizi “Londongrad: Iz Rusije sa gotovinom; Insajderska priča o oligarsima”, autora Marka Holingsvorta i Stjuarta Lenslija, jedan bogati skorojević kaže: “Ono što treba da znate o meni jeste da više volim parnice od seksa”. Sa tarifom od 1000 funti po satu, isto važi i za advokate.
Početkom 1990-ih počeo je da se pomalja Londongrad, sa novopečenim ruskim milijarderima i gomilom britanskih lakeja spremnih da služe njihovim potrebama
Sada, međutim, taj novac je postao vruć. Ruska invazija na Ukrajinu dovele je do sankcija za niz ruskih preduzeća od kojih su neka povezana sa Britanijom. Očekuje se da će uslijediti potezi protiv pojedinih oligarha u Britaniji.
Zakonske odredbe o porijeklu imovine, po kojima osobe sa sumnjivom količinom gotovine treba da objasne kako su je stekli i da se suoče sa oduzimanjem ukoliko to ne mogu, biće strože sprovođene. Zlatne vize će biti ukinute. Moguće reforme u cilju transparentnosti znače da će krajnji vlasnici fiktivnih “babuška” kompanija morati da budu otkriveni. Novac je čuvan u Londonu kako bi istovremeno ostao skriven i slobodan od kandži ruske države. Nakon što više ne bude sakriven i pošto se nađe pod pritiskom britanske države postavlja se pitanje šta dalje. Kada u banji postane prevruće, potreban je skok u hladni bazen. To može biti bolno.
Svako ko se našao sa druge strane busena lišća može da potvrdi da toplotni udari mogu izazvati talas euforije. Međutim, on je često kratak. Griješi svako ko očekuje od Britanije da će počistiti nakon Londongrada.
Opušteni stav Britanije prema sumnjivom novcu više objašnjava nedostatak volje za sprovođenjem nego nedostatak pravila. Britanska vlada troši nešto manje od milijardu funti godišnje na rješavanje finansijskih zločina, dok pranje novca državu košta 100 puta više. Loše plaćeni pravnici i istražitelji koji rade u ime vlade uvijek zaostaju za protivnicima koji zarađuju deset puta više od njih. To je i svrha sistema. London nije igrom slučaja postao omiljena destinacija za one koji su novac zaradili na, u najmanju ruku, neuobičajen način. To je i ostao poslovni model.
Kada sumnjivi ruski novac nestane, sumnjivi novac iz drugih izvora će ga zamijeniti. Rusija nije jedina zemlja koja je blagoslovena resursima, ali prokleta elitom. Nigerijski i azerbejdžanski novac kruži oko londonskog Sitija. Rusija je samo sadašnji izgnanik, ne i jedini. Praksa Saudijske Arabije da raskomada novinare i diže u vazduh susjede čini je neobičnim saveznikom. Ipak, britanska država se ne dvoumi previše da joj dozvoli da kupuje vrijednu imovinu (čak i onu neprocjenjivu, poput Njukasl junajtida). Rusi su predstavljali petinu zlatnih viza izdatih od 2008, kineski državljani trećinu. Šta će se desiti ako Kina napadne Tajvan? Treba očekivati isti proces istiskivanja, osim što će u tom slučaju iz sistema uklanjati kinesko umjesto ruskog bogatstva. Londongrad je pao. Dobiće novo ime. Ali će banje ostati.
Prevela: N. Bogetić
( Ekonomist )