Prepušteni sebi i strašnim sjećanjima

Posljedice užasa koji su moja djeca preživjela na Kosovu vidljive su i danas. Obilježena su za čitav život”, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) majka djevojčice koja je sa sedam godina odvojena od nje. U kući u kojoj već danima fali struje, majka se prisjeća višegodišnje agonije tokom koje je samo slutila šta proživljava dvoje, od sedmoro njene djece. Pored nje sjedi četrnaestogodišnjakinja zdravog izgleda i dvanaestogodišnji nasmijani dječak, koji djeluje kao da mu je tek devet.

Djecu su otac i djed bez dozvole majke odveli iz Crne Gore na Kosovo prije sedam godina. Tamo je djevojčica prvo bila prisiljena na rad, a kada je napunila svega 11 godina, prodali su je - udali za dvadesetogodišnjaka. Trpjela je brutalno seksualno i fizičko zlostavljanje.

”Kada su me udali falsifikovali su moja dokumenta i slagali da imam 18 godina. Bila sam potpuno zbunjena - više ni sama nijesam znala ko sam. Počela sam da vjerujem da sam zaista toliko odrasla”, kazala je ona novinarkama CIN-CG-a, u prisustvu majke.

Njenog brata, koji je kada je došao na Kosovo imao tek pet godina, otac i djed su tjerali na prosjačenje i druge oblike nelegalnog dječijeg rada. Otac, heroinski zavisnik, prisiljavao je sina da konzumira drogu, što je jednom umalo imalo fatalan ishod.

”Pronašli su mog sina srećom kosovski policajci, u nekoj kolibi. Bio je predoziran, bez svijesti i umotan u ćebe... Vjerovatno su ga tu bacili, jer su htjeli da se otarase njegovog tijela, misleći da je mrtav”, kaže majka, i sama žrtva ugovorenog braka - bila je primorana da se uda za čovjeka koji je kasnije uništavao i život njene djece.

Djevojčica i njen brat imali su sreću, jer su ipak vraćeni majci. Njihov slučaj je procesuiran. No, mnoge slične priče ostaju neispričane, a djeca zarobljena.

”Iako se u Crnoj Gori na ugovoreni dječiji brak u RE populaciji gleda kao na dio tradicije, to je klasična trgovina ljudima koja podrazumijeva seksualnu eksploataciju maloljetnica, kao i fizičko i psihičko zlostavljanje. To je teško kriminalno djelo, koje ostavlja nesagledivu traumu”, objašnjava za CIN-CG Fana Delija, izvršna direktorica Centra za romske inicijative (CRI), nevladine organizacije koja je pružila najveći doprinos tome da ova djeca budu spašena.

Iako konačno na sigurnom, djevojčica i dječak u Crnoj Gori nijesu dobijali neophodnu institucionalnu podršku. Danas su prepušteni uglavnom podršci majke, koja živi u oskudici i ne može da im obezbijedi potrebnu psihološku i zdravstvenu zaštitu. U razvijenim društvima, djeca koja su žrtve trgovine ljudima imaju snažnu pomoć države, koja je od suštinskog značaja za povratak u normalan život.

Centar za socijalni rad Nikšić (CSRN) je u maju 2020, kao zvanični staratelj, smjestio ovu djecu u Dom u Bijeloj, koji nikada nije imao licencu za rad sa žrtvama trafikinga. Licencu za to ima jedino sklonište u okviru NVO Institut za socijalnu i obrazovnu politiku (ISOP), koje funkcioniše od 2019.

”Moj brat, nekolicina drugara i ja smo se strašno plašili jedne starateljke u Domu u Bijeloj. Dani, kada bi ona bila u smjeni, bili su užasni. Tjerala je nas dvoje da čistimo toalete i da ranije idemo u krevet - bez druženja sa ostalom djecom. Sve druge radnice su bile dobre prema nama”, priča djevojčica.

Iz JU Dom Mladost demantuju ove tvrdnje za CIN-CG. “U ovom slučaju nijesu utvrđeni elementi zlostavljanja, a raspoređivanje zaposlene na drugo radno mjesto bilo je adekvatan odgovor na navode djece i njihov subjektivni doživljaj, uz uvažavanje njihovog najboljeg interesa”. Utvrđeno je i da “kod djece nikada nije primijećena nijedna fizička i psihološka karakteristika mogućeg nasilja”.

Iz CSRN-a nijesu odgovorili na pitanje CIN-CG-a po kom osnovu su djeca smještena u sklonište u Bijeloj, s obzirom na to da nije imalo odgovarajaću licencu.

Djeca su u Domu provela oko 15 mjeseci, a za to vrijeme im je, kako još tvrde nadležni te ustanove, pružena intenzivna i stručna podrška. “Možemo se pohvaliti mještovitom strukturom djece, kojoj se pristupa jednako, i čija se prava jednako uvažavaju”, navode iz Doma u Bijeloj za CIN-CG.

Dom u Bijeloj bio je više puta pod lupom javnosti, zbog slučajeva fizičkog i psihičkog nasilja prema štićenicima od strane zaposlenih, koji nikada nijesu dokazani. U prošlogodišnjem mišljenju institucije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda upozorava se na to da u Domu “postoje ozbiljni problemi u funkcionisanju ustanove i pružanju usluga zaštite djece bez roditeljskog staranja”.

Danas sestra i brat idu u školu, ali u znatno niže razrede. Četrnaestogodišnjakinja ide u peti razred, dok je njen dvanaestogodišnji brat u drugom.

Iako voli da uči, i želi da bude prevoditeljica, već govori pet jezika, djevojčici smeta što pohađa nastavu sa mnogo mlađom djecom. “Drugi primjećuju da nijesam kao oni, i rugaju mi se. Ja se stidim i nalazim razloge da ne idem u školu”, ispričala je ona za CIN-CG.

Podrška i razumijevanje porodice joj mnogo znače, ali bi voljela da stekne i prijatelje koji bi mogli da je shvate i prihvate.

Dječak takođe ide u školu i on ima problem socijalizacije.

”Postoji visok rizik da djevojčica napusti obrazovni sistem, zbog nerazumijevanja vršnjaka, gubitka motivacije ili srama”, kaže za CIN-CG Jovana Knežević, psihološkinja pri CRI, koja je do sada pružala psihološku podršku maloljetnici. CRI je u komunikaciji sa upravom škole i traže rješenja. “Vanrednim školovanjem bismo pokušali da osiguramo da završi osnovnu školu. Obezbijedićemo i mentora za podršku u učenju”, kaže Kneževićeva.

Žrtvama trgovine ljudima, seksualnog zlostavljanja i iskorišćavanja nužan je kontinuiran psihoterapijski tretman. “To pomaže da se oslobode od odgovornosti i povrate samopoštovanje i samopouzdanje”, objašnjava za CIN-CG Dijana Popović Gavranović, socijalna radnica i načelnica Stručne službe Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT). “Čin seksualnog zlostavljanja i iskorišćavanja izaziva osjećaj poniženja, stida i krivice, a doživljaj krivice je pojačan kada se nasilje dešava u krugu osoba od povjerenja. Sve to dovodi do iskrivljene slike o sebi, narušavanja samopouzdanja i samopoštovanja”.

Najčešće žrtve trgovine ljudima su djeca i žene RE populacije

Za zločine nad djecom, otac nije kažnjen kako bi trebalo, kaže majka u razgovoru za CIN-CG. “Moj bivši muž odgovarao je kratko na Kosovu za trgovinu ljudima, ali je, kako smo čuli, već na slobodi i sada tamo živi. Djed, koji je osmislio cijelu ‘operaciju’ prodaje i krijumčarenja preko granice, nabavku lažnih dokumenta, ugovorio cijenu od 5.000 po kojoj je moja ćerka prodata, nikada nije odgovarao. U bjekstvu je od 2020. godine”, objašnjava majka.

”Djed je moj najveći mučitelj i i zlotvor. Voljela sam ga, i nijesam očekivala da bi mi mogao tako nešto uraditi”, priča djevojčica.

Prema podacima Osnovnog suda u Podgorici, u periodu od 2015. do 2021. godine donijete su ukupno tri presude zbog krivičnog djela vanbračna zajednica sa maloljetnicima/cama. Koliko je ugovorenih brakova u Crnoj Gori - o tome nema pouzdane statistike. Zna se, međutim, da je ovo ozbiljan problem, koji često ostaje skriven u zatvorenim zajednicama, u kojima se djeca prodaju od par stotina do nekoliko desetina hiljada eura.

”Najčešće žrtve trgovine ljudima u Crnoj Gori su djeca i žene romske i egipćanske (RE) populacije”, kaže za CIN-CG Marko Brajović, inspektor u sektoru kriminalističke policije.

U Višem državnom tužilaštvu u Podgorici, tokom 2015. i 2016. godine nije bilo optužnica za krivično djelo trgovina ljudima. Od 2017. do 2022. podignuto je ukupno 14 optužnica.

Prema podacima koje je CIN-CG dobio od Višeg državnog suda, u 2019. izrečene su dvije pravosnažne presude. Kažnjene su dvije osobe - jedna je dobila 17, a druga 15 godina zatvora. Naredne 2020, donijeta je još jedna pravosnažna presuda, a dva procesa iz te godine su još u obradi. U 2021. takođe je došlo do jedne pravosnažne presude, a okrivljeni je dobio kaznu od dvije godine zatvora. Zaključen je i jedan sporazum o priznanju krivice. Tri procesa za trgovinu ljudima, iz iste godine, još su u toku. Od početka ove godine nije bilo presuda za ovo krivično djelo.

Prema izvještaju GRETA za Crnu Goru, sačinjenog 2021, eksperti Savjeta Evrope za borbu protiv trgovine ljudima navode da nijedna od žrtava nije dobila obeštećenje od izvršioca krivičnog djela, a nije bilo ni presuda u kojima je imovina okrivljenog zaplijenjena ili konfiskovana.

Dječiji brak u Crnoj Gori – bez zakonskog okvira

Crnogorsko zakonodavstvo, kako se navodi u studiji Sprečavanje dječijih brakova u Crnoj Gori koju je CRI radio pod okriljem UNICEF-a, ne definiše konkretno dječji brak. “Ipak, postoji implicitna definicija - Porodični zakon utvrđuje minimalnu starosnu granicu za brak na 18 godina starosti, dozvoljavajući, izuzetno, da dijete starosti od 16 do 18 godina stupi u brak uz dozvolu suda, u skladu sa Zakonom o vanparničnom postupku”, navodi se u toj studiji.

Krivični zakonik Crne Gore nalaže da će se zatvorom u trajanju od tri mjeseca do tri godine kazniti roditelj, usvojilac ili staralac koji maloljetniku/ci omogući da živi u vanbračnoj zajednici ili ga/je na to navede. Ako je to djelo učinjeno silom, prijetnjom ili iz koristoljublja, počinioci se mogu kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina. Dalje se navodi da se, ako se ovakav brak zaključi, gonjenje neće preduzeti, a ako je preduzeto, obustaviće se.

Sudska praksa za ovo krivično djelo je takva, kako ističe za CIN-CG advokat Marko Ivanović, da se vanbračnom zajednicom smatra i ona koja je trajala i 20 dana, a ne najmanje tri godine kao što je propisano Porodičnim zakonom. “Kada bi bilo drugačije, ne bi se moglo uzeti u obzir to krivično djelo nad maloljetnikom/com od 15, 16 ili 17 godina, jer bi prije isteka od tri godine postali punoljetni”, naglašava Ivanović.

Trgovina ljudima ima jasnu rodnu dimenziju

U Analizi sudske prakse za predmete trgovine ljudima u Crnoj Gori za 2021. godinu, koju je sačinio Vrhovni sud, navodi se da su okrivljeni u najvećem broju slučajeva muškarci. Od 48 okrivljenih, 42 su muškog pola. Isto je i kada je riječ o osuđenima - 85 odsto, od ukupnog broja, su muškarci.

Podaci u Analizi potvrđuju da trgovina ljudima ima jasnu rodnu dimenziju. Od ukupno 39 žrtava identifikovanih sudskim presudama, njih 26 su ženskog pola, dok je 13 muškog.

Sporo idu i krivični postupci. U prosjeku traju gotovo tri godine.

U Izvještaju Evropske komisije za Crnu Goru iz 2021. godinu navodi se da je tim zadužen za identifikaciju, upućivanje i inicijalnu pomoć žrtvama registrovao njih 52. Među njima bilo je 21 žena i 10 djece. Sva djeca bila su iz romskih i egipćanskih zajednica i bila su žrtve prisilnog prosjačenja i braka.

Prema tom izvještaju Crna Gora “treba da poboljša svoj kapacitet za otkrivanje velikih mreža za trgovinu ljudima, naročito za svrhe seksualne eksploatacije, kao i da pruži robusniji odgovor krivičnog pravosuđa”.

Stejt department: Vlada ne ispunjava minimalne standarde

U Izvještaju o trgovini ljudima Stejt departmenta iz 2021. navodi se da “Vlada Crne Gore ne ispunjava minimalne standarde za eliminaciju trafikinga, ali pravi izuzetne napore na tom polju”.

”Zaposlenima u skloništu nedostajalo je iskustvo u pomoći žrtvama, naročito kada se radi o povjerljivosti; zaposleni su često objavljivali fotografije žrtava na socijalnim medijima sa cenzurisanim licima, ali je druge karakteristike bilo lako identifikovati poput odjeće i lokacije”, navodi se u ovom izvještaju.

Ističe se i da je “policija odbila da uputi žrtvu na institucionalnu podršku zbog mjera u cilju suzbijanja pandemije, i zahtijevala da žrtva bude u karantinu tokom 28 dana, što je dovelo do toga da bude izložena nasilju u porodici”.

U GRETA izvještaju podvlači se važnost specijalizovanog dječijeg psihologa u slučaju trafikovane djece, kao i da svaka žrtva mora imati klinički pregled od strane iskusnog kliničkog psihologa.

Na globalnom nivou, trgovina ljudima je jedan od najvećih problema. U posljednjih 13 godina, prema podacima međunarodne organizacije Ujedinjenih nacija za drogu i kriminal (UNODC), identifikovano je oko 225 hiljada žrtava trgovine ljudima. Od toga su 49 odsto bile žene, 21 odsto muškarci, dok su 30 odsto bila djeca (od čega 23 odsto djevojčice). Žene i djevojčice su najčešće bile identifikovane kao žrtve seksualne, a muškarci i dječaci radne eksploatacije.

U studiji Globalne procjene modernog ropstva iz 2017. Međunarodne organizacije rada (ILO) i fondacije Walk Free Foundation, navodi se da je prosječno u danu tokom 2016. bilo 40,3 miliona žrtava modernog ropstva, od čega je njih 24,9 miliona bilo prisiljeno na rad, a 15,4 na brak. Ovaj dokument je temeljna studija savremenog ropstva, koji uključuje intervjue sa preko 70 hiljada ljudi iz cijelog svijeta i brojna dokumenta.

Prema Strategiji za borbu protiv trgovine ljudima za period od 2019. do 2024. godine, Crna Gora namjerava da do 2024. unaprijedi sistem prevencije, identifikacije, zaštite, pomoći i praćenja žrtava trgovine ljudima, sa posebnim fokusom na djecu.

”Želim da se moja djeca školuju i da nekako nastave sa životom. Teško je kada u tom procesu nema prave pomoći države”, kaže majka sa početka naše priče.

Ali, po svemu sudeći, dug je put do oporavka i inkluzije ne samo njene djece, već mnogih drugih žrtava o čijoj se sudbini ne zna.

Nedovoljno dječijih psihijatara

Nakon saslušanja pred državnim tužilaštvom, djeca žrtve trafikinga se upućuju na psihološko-psihijatrijsku podršku.

”Nemaju svi gradovi u Crnoj Gori mogućnost ovakve pomoći”, kaže za CIN-CG Dijana Popović Gavranović, socijalna radnica i načelnica Stručne službe Vrhovnog državnog tužilaštva.

”Djecu, žrtve trafikinga, upućujemo u Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju u Podgorici i na ambulantu za djecu u Specijalnoj bolnici za psihijatruju u Dobroti, s obzirom na to da u navedenim ustanovama sada ordiniraju ukupno tri psihijatra za djecu i adolescente. U drugim sredinama postoji samo mogućnost psihološke podrške u okviru postojećih savjetovališta u domovima zdravlja, gdje rad nije usmjeren na djecu i ne ordinira psihijatar za djecu i adolescente”, objasnila je ona.

”Državni tužioci trebalo bi da preduzmu sve mjere za smanjenje broja saslušanja djece kao ranjivih lica”.

Dodaje da bi komunikaciju između žrtve i počinioca krivičnog djela trebalo ograničiti, posebno u slučajevima seksualne eksploatacije, zlostavljanja i nasilja, objašnjava ona.

( Andrea Jelić, Đurđa Radulović )