Četiri moćnika koja s Putinom vladaju Rusijom: Poznati su kao siloviki

Opisujući Vladimira Putina i njegov uži krug, često sam razmišljao o zapažanju Džona Majnarda Kejnsa o Žoržu Klemensou, francuskom premijeru tokom Prvog svjetskog rata, za kojeg je rekao da je bio potpuno razočarana osoba koja je "imala jednu iluziju - Francusku", piše analitičar Anatol Lieven, za Fajnenšl Tajms, a prenosi hrvatski portal Index.hr.

Lieven piše da bi se nešto slično bi se moglo reći i za rusku vladajuću elitu, što pomaže da se objasni izuzetno rizično kolektivno kockanje s invazijom na Ukrajinu. Ta elita je možda nemilosrdna, pohlepna i cinična, ali nije cinična u pogledu ideje ruske veličine.

U nastavku djelovi Lievenog teksta.

Zapadni mediji koriste izraz "oligarh" u opisu super-bogatih Rusa, uključujući i one koji sada potpuno ili većinom žive na Zapadu. Pojam je postao popularan 90-ih i dugo je bio teško zloupotrebljavan. U vrijeme predsjednika Borisa Jeljcina mala grupa bogatih poslovnih ljudi zaista je dominirala državom, koju su opljačkali u saradnji sa visokim zvaničnicima. Ovu grupu je, međutim, Putin razbio tokom svojih prvih godina na vlasti.

Prkose Putinu

Tri od sedam vodećih "oligarha" pokušala su politički prkositi Putinu. Boris Berezovski i Vladimir Gusinski otjerani su u inostranstvo, a Mihail Hodorkovski je zatvoren i potom prognan. Ostalima, kao i njihovim brojnim manjim ekvivalentima, bilo je dopušteno zadržati svoje poslovanje unutar Rusije u zamjenu za bezuslovno javno potčinjavanje Putinu. Kada je Putin nakon pokretanja invazije na Ukrajinu preko videoveze sreo vodeće ruske poslovne ljude, nije se postavljalo pitanje ko je izdavao naredbe.

Kako Rusija tone sve dublje u vojnu kaljugu i ekonomsku krizu, središnje je pitanje - ako se rat ne okonča brzo mirovnim sporazumom - mogu li Putina ukloniti ili uvjeriti da odstupi same ruske elite te tako pokušati izvući Rusiju i sebe iz jame koju im je iskopao. Za procjenu ovih izgleda potrebno je razumijevanje prirode savremenih ruskih elita, a prije svega Putinove unutrašnjeg jezgra.

Unutrašnje jezgro čine ministar obrane Sergej Šojgu (bivši ministar za hitne slučajeve, a ne i profesionalni vojnik); Nikolaj Patrušev, bivši šef unutrašnje obavještajne službe, a sada sekretar ruskog Vijeća za nacionalnu bezbjednost; Nariškin i Igor Sečin, bivši potpredsjednik vlade kojeg je Putin imenovao da vodi naftnu firmu Rosneft. Ako su najviši ekonomski zvaničnici s "patriotsko liberalnim" sklonostima ikad bili dio ovog unutrašnjeg jezgra, sada su već odavno isključeni.

Moćnici ili siloviki

Ovi ljudi su u Rusiji poznati kao moćnici ili siloviki (Silovik je izraz kojim se u savremenoj Rusiji opisuje istaknuti političar ili državni funkcionar koji je ostvario karijeru u vojsci, policiji ili bezbjednosnim službama, a u širem smislu i za njihove ekvivalente u drugim državama). Treba povući jasnu granicu između moćnika i širih ruskih elita - velikih i vrlo raznolikih i razjedinjenih gomila vrhunskih biznismena, visokih zvaničnika izvan najužeg kruga, vodećih medijskih osoba, generala, patriotskih intelektualaca i šarolike ekipe domaćih uglednika koji čine vođstvo Putinove stranke Jedinstvena Rusija.

Među širim ruskim elitama već je očita nelagodnost zbog invazije na Ukrajinu i njenih posljedica. Naravno, ovo je počelo s ekonomskim elitama, s obzirom na njihove duboke poslovne veze sa Zapadom i njihovo razumijevanje katastrofalnog uticaja zapadnih sankcija na rusko gospodarstvo. Roman Abramovič, čija je nelagoda u potrazi za kupcima za FC Chelsea prilično očita, otkrio je da je prodaja zaustavljena ove nedjelje nakon što je njegova britanska imovina zamrznuta. Mihail Fridman, predsjednik Alfa grupe (koja je već teško pogođena zapadnim sankcijama) i jedan od preživjelih "oligarha" iz 90-ih, pozvao je na brz završetak rata, kao i aluminijski magnat Oleg Deripaska.

Njima, međutim, nedostaju kolektivne institucije i, što je možda još važnije, kolektivni identiteti koji bi im omogućili da se udruže i sruše Putina. Dumu, donji dom ruskog parlamenta, jedan ruski prijatelj jezgrovito mi je opisao kao "kompot pun različitog trulog povrća". Ovo je neukusno pretjerivanje - Duma ima neke sasvim pristojne ljude - ali bilo bi uzaludno tražiti u njoj bilo kakvo političko vođstvo.

Međutim, moćnici su toliko blisko identifikovani s Putinom i ratom da bi promjena ruskog režima morala uključivati odlazak većine s vlasti, vjerovatno u zamjenu za obećanje da neće biti uhapšeni i da će zadržati bogatstva svojih porodica (to je bila garancija koju je Putin dao svom prethodniku Borisu Jeljcinu).

Moćnici su duboko korumpirani, ali njihova korupcija ima posebne karakteristike

Moćnici su duboko korumpirani, ali njihova korupcija ima posebne karakteristike. Patriotizam je njihova ideologija i samoopravdanje njihovog golemog bogatstva. Jednom sam razgovarao uz šaljicu čaja s visokim bivšim sovjetskim zvaničnikom koji je održavao kontakt sa svojim starim prijateljima iz Putinove elite.

"Znate, u sovjetskim danima većina nas je bila zaista zadovoljna dačom, televizorom u boji i pristupom posebnim trgovinama s nešto zapadnjačke robe i praznicima u Sočiju. Bilo nam je savršeno ugodno i upoređivali smo se samo s ostatkom stanovništva, a ne sa zapadnim elitama", rekao je bivši zvaničnik te nastavio:

"Danas, naravno, moćnici vole zapadnjački luksuz, ali ne znam čini li ih sve to kolosalno bogatstvo sretnijima ili im je novac ipak najvažniji. Mislim da je jedan od razloga što kradu u takvim razmjerima taj što sebe vide kao predstavnike države i smatraju da bi bilo ponižavajuće kad bi bili siromašniji od gomile poslovnih ljudi, čak i svojevrsna uvreda za državu. Nekad je službeni čin davao vrhunski status. Sada morate imati i ogromne količine novca. To je ono što su devedesete učinile ruskom društvu."

Moćnici su prirodno vezani uz ideju javnog reda, poretka koji jamči njihovu vlastitu moć i imovinu, ali za koji takođe vjeruju da je ključan kako bi se spriječio povratak Rusije u haos 90-ih i rusku revoluciju i građanski rat. Katastrofa 90-ih, prema njihovom mišljenju, nije obuhvatila samo propast države i gospodarstva već i društveno destruktivnu moralnu anarhiju, a njihova reakcija nije bila drugačija od one konzervativnog američkog društva do 60-ih ili konzervativnog njemačkog društva do 20-ih godina 20. vijeka.

U tome Putin i moćnici imaju simpatije vrlo velikog dijela ruskog stanovništva, koji je i dalje ogorčen, kako zbog načina na koji su izdani i opljačkani 90-ih tako i zbog onoga što doživljavaju kao otvoreni prezir prema običnim Rusima od strane liberalne kulturne elite Moskve i Sankt-Peterburga.

Jedna od najgorih posljedica rata

Jedna od najgorih posljedica ovog rata će biti duboka i dugotrajna ruska izolacija od Zapada. Vjerujem, međutim, da Putin i moćnici (iako ih nema mnogo u širim elitama) pozdravljaju ovu izolaciju. Oni su impresionirani kineskim modelom: izuzetno dinamično gospodarstvo, disciplinirano društvo i rastuća vojna supersila pod željeznom kontrolom nasljedne elite koja kombinuje ogromno bogatstvo s dubokim patriotizmom , promičući ideju Kine kao odvojene i superiorne civilizacije.

Oni možda žele da Zapad gurne Rusiju u naručje Kine, uprkos riziku da to Rusiji nametne zavisnost od Pekinga. I naravno, vjeruju da će rat u Ukrajini učvrstiti patriotske osjećaje u Rusiji u potpori njihove vladavine, kao i dopustiti pojačanu represiju u ime potpore ratnim naporima. Ova represija je već počela, zatvaranjem posljednjih preostalih nezavisnih medija u Rusiji i zakonima koji svaku kritiku rata kažnjavaju kao izdaju.

Iznad svega, iz dubokih istorijskih, kulturnih, profesionalnih i ličnih razloga, moćnici i ruska službena elita uopšteno su potpuno i neopozivo privrženi ideji Rusije kao velike sile i jednog pola multipolarnog svijeta. Ako ne vjerujete u to, niste dio ruskog establišmenta, kao što ako ne vjerujete u američki globalni primat, niste dio američkog spoljnog i sigurnosnog establišmenta.

Poziciju Ukrajine u ovoj doktrini precizno je sažeo bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbignjev Bžežinski: "Bez Ukrajine, Rusija prestaje biti evroazijsko carstvo."

Ruski establišment vidi podsticanje ukrajinskog nacionalizma kao ključni element u antiruskoj strategiji Vašingtona. Čak i inače smireni i razumni članovi ruskog establišmenta bijesno su režali kad sam se usudio u razgovoru sugerisati da bi za Rusiju možda bilo bolje da ostavi Ukrajinu na miru. Čini se da su spremni, ako je potrebno, boriti se još dugo i uporno, uz golemu cijenu i rizik za njihov režim, kako bi spriječili da se to dogodi, zaključuje Anatol Lieven za Fajnenšl Tajms.

( Vijesti online )