Superheroji su mu bili dosadni, pa je tražio vampire i čudovišta

Iako je publika u regionu veoma zainteresovana za horor žanr u književnosti, domaćih autora u toj oblasti nema puno. Jedan od rijetkih koji su uplovili u svijet zastrašujućih priča je Dejan Ognjanović, srpski pisac i kritičar koji iza sebe ima romane “Zavodnik”, “Naživo” i “Prokletije”, a pored romana, piše kritike, eseje i članke za srpske i inostrane medije, kratke priče...

Kourednik je edicije “Poetika strave” u izdavačkoj kući Orfelin, autor bloga The Cult of Ghoul, a nedavno je nominovan za Bram Stoker Award koju dodjeljuje Udruženja pisaca horora (Horror Writers Association, HWA) u kategoriji Vrhunsko postignuće u kratkoj esejistici, za rad pod naslovom “Tri paradigme horora” (The Three Paradigms of Horror).

Ognjanović, koji je doktorirao na Filološkom fakultetu u Beogradu sa temom “Istorijska poetika horor žanra u anglo-američkoj književnosti”, za dodatak Magazin je pričao o nominaciji za ovu prestižnu nagradu, posljednjem objavljenom romanu “Prokletije”, a na početku razgovora je otkrio kako se rodila ljubav prema horor književnosti i želja da piše u tom žanru.

”Otkad znam za sebe, volio sam strašne priče. U početku su one imale formu anegdotalnih pripovjesti koje sam slušao od starijih - svjedočanstva o susretima sa onostranim koji su se, navodno, desili nekome ko je bio blizak meni ili mojim starijim članovima porodice”, prisjeća se Ognjanović.

”U stripovima koje sam počeo da čitam još prije polaska u školu uvijek sam najviše volio fantastične i jezovite priče: kauboji i Indijanci, gangsteri, superheroji, sve mi je to bilo dosadno - tražio sam duhove, vampire, čudovišta. U početku sam ih nalazio u filmovima, mada je i do horora bilo teško doći u ranim 1980-im, jer su se na televiziji rijetko prikazivali, a video-klubovi su procvat doživjeli tek krajem te dekade”, dodaje on.

”Ipak, to malo što sam uspijevao da pronađem u najranijoj mladosti, a da je nalikovalo strašnim pričama, u časopisima, knjigama, na televiziji i na video-kasetama, samo je podsticalo moju glad za još toga. Tek od mojih ranih dvadesetih godina, što će reći sredinom 1990-ih, dok su se horori druge vrste dešavali tokom raspada SFRJ, osjetio sam želju, čak potrebu, da svoj sve mračniji svetonazor izrazim kroz horor diskurs”, istakao je sagovornik “Vijesti” koji dalje govori o svom radu i stvaralaštvu.

Doktorirali ste na temu horor u američkoj književnosti. Kako je došlo do odabira te teme, jeste li razmišljali i o drugim djelima osim o američkim?

Ja sam po obrazovanju i po diplomi na osnovnim akademskim studijama - anglista. Magistrirao sam na temi “Gotski motivi u delu E. A. Poa. Doktorsku disertaciju pod nazivom “Istorijska poetika horor žanra u angloameričkoj književnosti” odbranio sam na Filološkom fakultetu u Beogradu 2012. godine. Svakako da su me oduvijek zanimali i pisci izvan anglofone sfere, pratio sam ih koliko sam mogao, i neke od njih sam, kao urednik Orfelinove edicije “Poetika strave”, sada u prilici da predstavim domaćim čitaocima (Belgijanac Žan Re, Poljak Stefan Grabinjski, Njemac H. H. Evers, itd). Ipak, činjenica je da je horor žanr suštinski uobličen u okvirima engleske književnosti (gotski roman kao prauzor), a svoju današnju formu podario mu je Amerikanac, E. A. Po. Velika većina najznačajnijih i najboljih pisaca ovog žanra zaista spadaju u angloameričku književnost, pa je tako i moj doktorat, kasnije objavljen kao knjiga “Poetika horora” (2015), zaista temelj horor estetike koji je relevantan i za razumijevanje književnosti strave drugih nacija, pa tako i naše.

Čini se da je u regionu više ljubitelja horor književnosti, nego pisaca tog žanra. Da li je u stvarnosti zaista tako i zbog čega?

Istina je: zahvaljujući stripovima, video-igrama i filmovima, a tek u manjoj mjeri zahvaljujući žanrovskoj književnosti, sve je više ljubitelja horora na Balkanu. Nažalost, čini se da naši stvaraoci, kada osjete potrebu da se izraze, rijetko na raspolaganju imaju poetiku horora kao opciju, kao jezik kojim bi progovorili. Razlozi za to su složeni, ali svakako su u velikoj mjeri kulturološki i istorijski: dok Englezi imaju tradiciju pričanja priča o duhovima uoči Božića (i njihovo objavljivanje u časopisima i knjigama tom prilikom), mi u to vrijeme samo žderemo pečenu prasetinu. Dok Amerikaci imaju tradiciju proslave Noći vještica, mi to ovdje većinski osuđujemo kao “satanizam” i glumimo pobožne hrišćane dok slavimo paganska božanstva jedva zamaskirana u tzv. “svece” - naravno, uz obilato prejedanje i opijanje. A pisci, potekli u takvom okruženju, rijetko su voljni ili sposobni da se odmaknu od prozaičnog i prizemnog realizma kao jedinog diskursa za bavljenje krajnje jednoznačno pojmljenom stvarnošću. Horor zahtijeva mnogo smeliji odmak od ovozemaljskog nego što su mu skloni pisci iz ovih krajeva - čast malobrojnim izuzecima (npr. Momčilo Nastasijević od starijih, i Borislav Pekić od nešto skorijih klasika).

Povod za razgovor je svakako Vaša nominacija za Brem Stoker nagradu. Koliko je ona značajna generalno, ali i za Vas s obzirom na to da je dodjeljuju, da tako kažemo, kolege?

Za nekoga ko se bavi hororom ne postoji u svijetu veća i važnija nagrada. Ono što su u naučnoj fantastici, recimo, “Hugo” i “Nebula”, to je “Brem Stoker” za teoretičare i praktičare horora. U našoj balkanskoj sredini navikli smo da podozrijevamo na književne nagrade jer smo svjesni koliko one zavise od lobiranja moćnih izdavača i od uticaja ortačko-rođačko-pobratimskih ja-tebi, ti-meni klika, interesnih i ideoloških grupa. Meni je srce čisto, a duša mirna povodom nominacije za “Brema Stokera” jer se ona dešava u nekom drugom, dalekom svijetu u kojem stvari ne djeluju na ovaj balkanski način. Činjenica je da o nagradi ne odlučuje nikakav žiri, kojeg bi neko možda mogao dovoditi u sumnju, već o nominacijama i pobjednicima odlučuju ravnopravno, glasanjem, svi članovi organizacije HWA (Horror Writers Association) - dakle, moje kolege, pisci, urednici, kritičari i izdavači. Po tome je ona slična glasanju za Oskara, gdje takođe pobjednika biraju svi članovi Američke filmske akademije.

Nedavno ste objavili i roman “Prokletije”. Za one koji još uvijek nisu pročitali Vašu knjigu, možete li nagovijestiti o čemu se radi, a da ne otkrivamo previše?

Roman “Prokletije” je produžetak tematizacije pakla 1990-ih na našim prostorima, započet u mom prvom romanu, “Naživo” (2003). Govori o grupi srpskih specijalaca koji, nakon prvih većih terorističkih napada tzv. OVK na Kosovu, u proljeće 1998. krenu u specijalnu misiju ka jednom zabitom selu u vrletima Prokletija, i to čine sleđa, iz pravca Crne Gore. U tom numinoznom, skoro nezemaljskom ambijentu, pronalaze zlo koje kao da ima nekakvo nadljudsko porijeklo izgubljeno u tminama daleke istorije i, čak, praistorije… To je, u suštini, moj pokušaj da objedinim promišljanja o usudu vezanom za stravičnu istoriju ovih prostora i da to izrazim kroz priču koja možda ima izvjesne fantastične nagovještaje, ali je u srži duboko ukorijenjena u ovo tlo, u njegovu istoriju, psihologiju i karakter.

Gdje pronalazite inspiraciju za pisanje? Da li se oslanjate na neke stvarne događaje i dešavanja ili je sve potpuna fikcija, ili kombinacija i jednog i drugog?

Inspiracija je, kao što se iz prethodnog odgovora može naslutiti, svuda oko mene. Moj horor nije eskapistički, ne nastaje radi bježanja od stvarnosti, već je konfrontacioni - s ciljem da se u čeonom sudaru sa užasima oko nas i u nama dođe do neke vrste otrežnjenja, možda i prosvjetljenja. Mistika i mit spajaju se u mojim romanima sa sadržajem dnevnih novina, ali nadam se ne na banalan način tako da se ono uzvišeno sroza na priprosti prozelitizam dnevne politike, već naprotiv, ambicija mi je da se konkretni događaji iz bliske prošlosti osvijetle iz jednog svježeg, neuobičajenog ugla. Plauzibilnost je ključna za efekat suspenzije nevjerice: realizam je suštinski važan za učinak horora, jer vi morate da povjerujete u mogućnost postojanja sila i bića za koja inače vjerujete da ne postoje. Zbog toga je moj horor maksimalno realističan u osnovi, a nadam se da je mističan i arhetipski u svojim dometima.

Rad na romanu “Prokletije” je, kako ste otkrili u jednom intervjuu, trajao dugi niz godina. Šta Vam je najviše otežavalo rad?

Najteži dio rada na ovom romanu bila je - priprema. Da to metaforički kažem, najteže su bile kondicijske i visinske pripreme za penjanje na tako visoke vrhove. Trebalo je izučiti brojne činjenice vezane za taj ambijent, jer Prokletije meni nisu samo metafora već i vrlo živo, plastično opisano poprište zapleta, a pod time ne mislim samo na pitanja geografije i geologije, biosfere, već i istorije tih krajeva, te mitologije i okultno-mističkih i alhemijskih aspekata koji se dotiču osobene neomitologije koju sam stvorio za taj roman. Iako sam ja, kao regrut Vojske SRJ, bio u Đakovici i Prištini 1999, tokom čitavog NATO bombardovanja, tragao sam docnije za svjedočanstvima i iskustvima drugih boraca u tom sukobu kako bi moji likovi i njihova psihologija bili što autentičniji. Jednom kad sam ih sebi samome jasno u glavi predstavio, i kada sam izbrusio druge kockice mozaika, sam proces pisanja išao je relativno glatko, bez većih problema. Uostalom, ideje koje su se ovaplotile u Prokletijama u sebi nosim već najmanje dvije decenije. Osjetio sam da su sada najzad sazrele kako treba.

Dugi niz godina i horor romani i priče često budu pretočeni u filmove i serije, u čemu prednjači Stiven King. Da li podržavate ekranizaciju horor priča i da li vidite neko svoje djelo u toj formi?

Apsolutno podržavam: to je sasvim legitiman i prirodan proces, a kao što gore rekoh, i sam sam inicijalno potekao iz gledanja filmova, više nego iz čitanja književnosti, pa je i moje pisanje, do dana današnjeg, obilježeno filmičnošću, vizuelnošću. Mislim da su sva tri moja romana (dakle, uključujući i “Zavodnika”, jednu vrstu ruralnog, folk-horora smještenog u zabačeno i pusto selo u brdima jugoistočne Srbije), izuzetno zahvalni za ekranizaciju u vidu filma ili možda i TV serije. Bilo je nekih pokušaja sa romanom “Naživo”, ali na sreću, nisu realizovani jer je došlo do kreativnih neslaganja s rediteljem. Upravo ovih dana sam bio kontaktiran od strane producenata potencijalno zainteresovanih za neki moj scenario: vidjećemo da li će doći do konkretizacije toga, ali u svakom slučaju mislim da je samo pitanje vremena kada će neke od mojih slika oživjeti i na ekranima.

( Mirela Zogović )