Uživam u gledanju filmova u kojima igram

Teško je zamisliti “Kuma” bez Al Paćina.

Njegova izvedba Majkla Korleonea, junaka koji je postao poštovani ratni heroj uprkos korumpiranoj porodici, prolazi gotovo neprimijećeno u prvih sat vremena filma, sve dok sam ne preuzme kontrolu nad kriminalnom organizacijom, ali i ovim ostvarenjem - najava je intervjua sa čuvenim glumcem za “Njujork tajms”.

Ipak, bez filma “Kum” ne bi bilo ni Al Paćina. Glumac je bio zvijezda u usponu njujorškog pozorišta sa samo jednom filmskom ulogom (“The Panic in Needle Park” iz 1971), kada ga je Frensis Ford Kopola primijetio i odlučio da se usprotivi Paramount Pictures kompaniji koja ga nije željela u filmu. Na kraju, Al Paćino je Majkla Korleonea igra i u naredna dva filma iz te franšize.

Od premijere “Kuma” prošlo je 50 godina i mnogi bi pomislili da Paćino o tom ostvarenju više ne želi da priča, ali 81-godišnji glumac ipak je vrlo rtado pristao da da intervju koji će se fokusirati na ovaj filmski klasik, jer kako i sam ističe, još uvijek je svjestan da njemu duguje svoju karijeru.

”Ja sam ovdje zbog ‘Kuma’. Za glumca, to je kao da ste osvojili lutriju. Kada se sve svede, ja nisam ništa drugo uradio osim odigrao svoju ulogu”, ističe Paćino.

U jednom ranijem intervjuu Kopola se prisjetio da je odmah zamislio Paćina u ulozi Majkla, ali je morao da se izbori za njega, jer nije imao dovoljno snimljenih filmova.

”Kada sam pročitao knjigu, odmah sam zamislio njega. I nisam imao drugi izbor. Za mene je to uvijek bio Al Paćino. To je bio razlog zašto sam se toliko borio da on dobije ulogu Majkla”, ispričao je tada Kopola.

Tada mladi glumac, imao je puno sreće, ali mu je slava donijela i probleme.

”Teško je to objasniti u današnjem svijetu - objasniti ko sam bio tada i kakav me je grom pogodio. Izgledalo je kao da su odjednom sve oči uperene u mene. Naravno, reflektori su bili i na drugim glumcima iz filma, ali ‘Kum’ je meni dao novi identitet sa kojim sam imao problema”, priča Paćino.

Kada vas pozovu za intervju povodom ‘Kuma’, da li jedan tvoj dio pomisli - O, Bože, ne opet?

Ne. To se očekuje. Očekuje se da pričamo o stvarima koje su funkcionisale, ali i o onima koje nisu.

Kada se prvi put pomenula opcija da ti igraš ulogu Majkla Korleona?

U tom trenutku mog života nisam imao previše izbora. Frensis je želio mene. Ja sam prije toga snimio samo jedan film. A nisam toliko ni bio zainteresovan za filmove. Moj um je bio na drugom mjestu. Sjećam se da sam rekao mom prijatelju Čarliju (njegov mentor i učitelj glume): Oni govore da je film realističan, a nije. Žice su svuda na tebi i sve moraš da radiš ponovo! (smijeh). I onda ponoviš scenu, a oni ti kažu da moraš opet, i opet.

Kako ste se upoznali ti i Kopola?

Frensis je bio režiser koji je imao svoju produkcijsku kompaniju American Zoetrope i ljudi poput Stivena Spilberga, Džordža Lukasa, Martina Skorsezea i Brajana de Palme su bili dio te grupe. Sjećam se da sam nekoliko njih sreo kada me je Frensis pitao da idem sa njim u San Francisko, nakon što me je gledao u predstavi na Brodveju. To je stara priča. Vidio me je u predstavi “Does a Tiger Wear a Necktie?” 1969. godine, ali ja ga nikada nisam upoznao. U to vrijeme je već napisao scenario za “Patton”, a meni je poslao scenario za jednu divnu ljubavnu priču koju je napisao, ali nikada nije producirao. Želio je da me vidi. To je značilo da moram da sjedne u avion i odletim za San Francisko, a to je bilo nešto na šta nisam navikao. Pitao sam da li postoji drugi način? Nisam mogao da mu kažem da on dođe do mene. Zato sam smogao hrabrosti i otišao. Proveli smo pet dana zajedno. Taj film je bio zaista divan, ali smo odbijeni. Ja sam bio nepoznati glumac, a on je snimio tek nekoliko filmova: “You’re a Big Boy Now” i “The Rain People”. Tako sam se vratio kući i nismo se više čuli.

Ali na kraju ste ipak stupili u kontakt. Kada se to desilo?

”Panic in Needle Park” još uvijek nije izašao. Dobio sam poziv od Frensisa Kopole - imena iz prošlosti. Prvo što mi je rekao je da će režirati “Kuma”. Mislio sam da ima neki mali slom živaca. Kako su mogli da mu daju “Kuma”?

Mislio si da nije moguće da će on snimati taj film?

Moram da priznam, to je već bila velika stvar u tom momentu. Bila je to poznata knjiga. Kada si glumac, ni ne pogledaš takve stvari, za tebe ne postoje. U stadijumu si života kada znaš da te neće prihvatiti za velike filmove - ne još uvijek. A on mi je rekao ne samo da će ga režirati, već da želi mene za jednu ulogu (smijeh). To je bilo nečuveno. I tako sam pričao sa čovjekom za kojeg sam mislio da je skrenuo. Pitao sam ga za koju ulogu me želi, a on je odgovorio za Majkla. Pomislio sam kako ću nastaviti njegovu igru i odgovorio mu: Da Frensis, naravno. Ali on nije bilo lud, sve je bila isttina. I tako su meni dali ulogu.

Paramount je, sada je već to nadaleko poznato, bio protiv ideje da ti dobiješ tu ulogu.

Pa, odbili su sve glumce koje je on želio (smijeh). Odbili su Branda. Odbili su Džimija Kana i Boba Duvala. Tu je bilo dosta konflikta.

Nedavno sam gledao neke tvoje test scene za “Kuma” i izgleda kao da imaš potišten izraz lica dok ti govore da moraš da ponoviš scenu nekoliko puta.

Da. Uvijek sam imao taj izraz. To je bila fasada koja me je i sprovela kroz audicije. Jer na audicije su došli veliki glumci. Ali tajna je bila u tome da je on želio mene i ja sam to znao. To se moglo osjetiti. Ne postoji drugi osjećaj koji se može uporediti sa tim kada te režiser želi. To je najbolji osjećaj koji glumac može imati, zaista.

Ali ipak nisi bio niko u tom momentu. Već si osvojio jednu Toni nagradu.

Na Menhetnu su se neke stvari za mene već dešavale. Radio sam “The Indian Wants the Bronx”. Bio sam mlad. Dobio sam Obie nagradu, a onda i Toni. A onda sam otpušten iz jedne predstave.

Koje?

Dobio sam otkaz u nekoliko predstava. Oslobodili su me, recimo to tako. Ti si glavni glumac, ali puštamo te. Toliko si loš u igranju.

Kada si počeo sa snimanjem “Kuma” kako je bilo raditi sa velikim i iskusnijim zvijezdama? Kako si zadržao prisebnost?

Mislio sam o ulozi. Mislio sam da bi moj lik bio efektivniji ako se pojavi niotkuda. To je bila moja vizija. Ali naravno, nisam to nikome rekao jer nisam umio artikulisati ideju. Ali sam je mogao zamisliti.

Kako to?

On se ne pojavljuje puno. On je tu, ali nije u prvom planu. Mislim da je sve nadogradnja do govora u kojem kaže da ide kod tih momaka (narkobosa Soloze i korumpiranog policajca), a svi počnu da mu se smiju.

Što znači da su ga potcijenili, a to je bilo nešto sa čime si mogao da se poistovjetiš i iskoristiš kao svoju prednost?

Upravo tako. Ali moram reći da su svi oni bili velika podrška, svi oni. Ja sam bio mlad, nepoznat, a oni su bili puni podrške. Bilo je tu puno ljubavi. Razumjeli su me, naročito Brando. Postali su starija braća i savjetnici koje su i igrali u filmu. Te vrste emocija i boja su izašle iz njih, u filmu, ali i stvarnom životu.

Da li si u nekom trenutku snimanja postao svjestan koliko će veliki film to postati?

Sjećate se scene sahrane Marlona, kada ga spuštaju? Bilo je predveče, sunce se spuštalo. Ja sam bio srećan jer je to značilo da idem kući i da ću popiti nekoliko pića. Bio sam na putu ka svojoj kabini, razmišljajući kako sam tog dana dobro prošao. Nisam imao tekst, ni obaveze. Svaki dan u kojem nemam dijaloge je bio dobar. I tako sam išao prema svojoj kabini. A onda sam sreo Frensisa Forda Kopolu koji sjedi na nadgrobnoj ploči i plače kao beba. Prišao sam mu i pitao ga šta nije u redu, šta se desilo. Odgovorio mi je da mu ne dozvoljavaju da snimi još jednom. Tada sam pomislio da sam u dobrom filmu. Jer sam osjetio da ima tu vrstu strasti.

Jesi li u skorije vrijeme gledao taj film?

Ne. Pogledao sam ga prije možda dvije ili tri godine. To je ona vrsta filma koji kada počneš da gledaš ne možeš da prestaneš.

Da li si samokritičan kada gledaš svoje filmove?

Ne. Uživam u gledanju filmova u kojima igram. Nekada ih i pokazujem. Mislim da je od svih najgledaniji “Kum”, ali iznenadili bi se kada bi znali koliko ga ljudi nikada nije gledalo.

Znaš ljude koji su svjesni koliki je “Kum” kulturološki fenomen, ali ga nikada nisu pogledali?

Čuli su za njega. “O, da, čuo sam - ti si u njemu? To je bio film, zar ne?”. Da, kao i “Citizen Kane”, igrao sam i u njemu. Uglavnom ne znaju.

Da li ima nešto u tvojoj glumi u tom filmu što bi sada promijenio?

Previše sam se štedio. To je kao kada sam jednom u svojim 20-im godinama izgubio novčanik. Nisam imao puno novca, ali to što sam imao bilo je u novčaniku i izgubio sam ih. Rekao sam sebi da jednostavno treba da zaboravim. Znate šta se događa ako previše razmišljate o tim stvarima. Zato ne razmišljam o njima.

Ko iz filma nije dobio dovoljno zasluga za ono što je dao?

Džon Kazale, generalno, bio je jedan od najvećih glumaca našeg vremena. Puno toga sam naučio od njega. Puno predstava sam odigrao sa njim i snimili smo tri filma. Bio je veoma inspirativan. A nije dobio nikakve zasluge. Igrao je u pet filmova, svi su bili nominovani za Oskara, a on je bio sjajan u njima. Naročito je bio dobar u drugom dijelu “Kuma”, a mislim da nije tako prepoznat.

U načinu na koji igraš Majkla osjeća se intezivna mirnoća, mislim da to nikada više nisam vidio u tvojim glumačkim angažmanima, čak ni u drugim djelovima. Da li je to bio dio tebe ili priroda lika koju si prenio?

Volim da mislim da je to bila priroda te osobe i način interpretacije. Ne mogu da se sjetim nijednog drugog lika koji sam igrao a koji je imao takav okvir. Bio sam mlad glumac tada, u trećem dijelu više nisam bio mlad, ali to već nije bila moja krivica (smijeh).

Svoju prvu nominaciju za Oskara si dobio za “Kuma”, a te godine ipak nisi prisustvovao ceremoniji. Jesi li protestvovao jer si bio nominovan za sporednu, a ne glavnu ulogu?

Ne, apsolutno. Bio sam u fazi mog života kada sam, manje ili više, bio buntovan. Nisam otišao zbog drugih. To je bila tradicija. Bob (De Niro) nije išao. Džordž Skot takođe, a ni Marlon. Marlon je zapravo vratio Oskara. Šta kažete na to? Svi smo bili buntovnici Holivuda. To je bilo u vazduhu.

Sve to je bilo prouzrokovano tvojim osjećanjima zbog iznenadne slave?

Bilo mi je pomalo neugodno. Tada sam radio i u Bostonu u predstavi “Richard III”, ali to nije bio izgovor. Jednostavno sam se plašio da odem. Bio sam mlad, čak mlađi od svojih godina. Bio sam mlad u smislu neznanja.

Kada si dobio Oskara za “Scent of a Woman” da li si jednim dijelom poželio da si statuu dobio za Majkla Korleonea?

Apsolutno ne. Sada kada razmišljam o tome vjerovatno bih rekao - da, volio bih da sam dobio Oskara. Volio bih da sam dobio tri, ali ne mislim to. Nagrađen sam na druge načine.

Sada ti je ugodno kada te hvale zbog uloge u “Kumu”?

Da. Zaista sam počastvovan. To je veliko djelo u kojem sam imao sreću da budem. Trebalo mi je puno vremena da to prihvatim.

( Mirela Zogović )