Reporterka "Vijesti" i volonteri Crvenog krsta NK u posjeti staračkim domaćinstvima: Samoća teška, razgovor liječi
A puno srce je i Mariji, Radu, Savi… kada im dođu ljudi velikog srca u crvenim prslucima
Rekoše da si raspolažena da ideš sa nama u obilazak staračkih domaćinstava u ruralnim područjima. Idemo u petak, glasila je poruka koju mi je u srijedu poslao Goran Damjanović iz nikšićkog Crvenog krsta.
”Već sam spremna”, kratko sam odgovorila.
Tako je i bilo. Napuniše Goran i Miodrag Dragan Nikolić gepek paketima hrane i sredstvima za higijenu, bilo je tu i vreća brašna, i krenusmo.
Prvo za Brestice gdje živi Marija Perović. Dok se vozimo, pričaju Goran i Dragan o baka Mariji, ali i o drugim starim osobama koje godinama obilaze.
Kažu da im je žao što zbog ostalih aktivnosti ne mogu češće da ih obiđu, što nemaju vremena da sa njima provedu čitav dan, da im se često desi da prilikom odlaska na teren saznaju za neko novo staračko, uglavnom samačko domaćinstvo, ali da nijesu rijetke situacije i da slučajno naiđu na samce koji teško žive i za koje, maltene, niko i ne zna.
”Kada imamo donacija, obiđemo ih. Ali, ne treba njima toliko hrana koliko im treba živa riječ, da progovore s nekim, jer teško je živjeti sam. Kada nas ugledaju, oni se prosto ozare, milo im je da imaju s kim da progovore, da se izjadaju, našale. Ponekad odemo i sa ljekarom, a njima to puno znači”, kaže Dragan, neumorni volonter Crvenog krsta koji naredne godine puni 70 ljeta.
TEŠKO JE SAMOME I ZA TRPEZOM
Stigosmo do Marijine kuće koja se nalazi odmah pored puta, a opet daleko od svih puteva, onih životnih.
”Marija, otvori Maro. Goran je”.
Otvaraju se vrata, a baka Marija, koja uveliko gura devetu deceniju, obradova se rijetkim gostima.
”Aaaa, jadi moje. Ne može se živjeti. Ne mogu se dići, no tu ležim, jadim bez ikoga. Tako mi je suđeno. Znate li da sam 35 bližnje rodbine sahranila. Aaaa, teško je živjeti sam. Teško je samome i za trpezu, no ko te pita kako ti je. Vi dolazite, obilazite kad se može”, kaže baka Marija.
Prazne šerpe na šporetu, vlažni zidovi, a na krevetu desetak ćebadi kojima se pokriva da joj bude toplo, jer u kući je hladno.
Nije ložila već 15-ak dana. Ali… oko srca je još hladnije. Steže nešto u grudima dok gledamo staricu koju je život pregazio. Teški su uslovi u kojima živi, još ih je teže riječima opisati, ali teža joj je, kaže, samoća. Nema s kim da progovori, a razgovor liječi ljude.
”Valja s nekim progovoriti. Jedan je čovjek iz Banjana, vele, u Nikšić bio doselio, jer tamo nema nikoga. Ni s kim ne govorio dugo vremena i ukinule su mu se glasne žice. Pa i sa bebom se priča da progovori”, kaže baka Marija dok joj Goran objašnjava šta su joj donijeli od hrane i od higijenskih sredstava.
Raspituje se baka kako su nam familije, nudi nas da nešto popijemo, i priča kako je Olgi (koju namjeravamo da obiđemo) bolje nego njoj, jer je komšinica redovno obilazi.
SNIJEG I LED JAČI OD ŽELJE
Pozdravljamo se i odlazimo do Olge Krivokapić koja živi u Trešnjevu. Makadam, snijeg i led po putu, a Goran svim silama pokušava da uspješno savlada uzbrdicu. Ne vrijedi. Automobil nije dovoljno jak, kao naša želja, da stignemo do Olge.
On i Dragan pokazuju da je Olgina kuća tamo preko brda, da komšinica, koju je baka Marija pominjala, stalno ide kod nje i iako je u godinama nije joj teško da prepješači dva kilometra, da joj naloži vatru, porazgovara sa njom.
”Olgu ćemo obići naredne sedmice. Idemo sad do Smrduše i Rada”.
RADE SE SPREMA ZA DOM STARIH
Rade Mićunović ima 73 godine i voli da se šali. Tako su mi ga predstavili. Tek kada sam ga upoznala saznala sam i da Rade ne vidi.
I njegova kuća je uz put. Naložio je vatru, u kući toplo, samo s nestrpljenjem čeka rođaka Milovana da dođe i donese cigare.
Navikao je, kaže, na duvan, ali mu je drago što smo mi nepušači. Bolje je tako. Samo nikako da se navikne na samoću. Zbog toga je i odlučio da ode u nikšićki Dom za stare. Samo još da ga otvore.
”Moraću, ne mogu više ovako. Ne znam šta mi je bilo lako za ove 73 godine. Radio sam privatno, zidao, malterisao, šalovao, betonirao, ne znam šta nijesam radio, vukao. Ne znam šta mi nije bilo teško. Ali, samoća je najteža. Da sam znao kako je sam, ne bih ovo dočekao”, jada se Rade.
Drago mu je, kaže, kada mu dođu iz Crvenog krsta. Ne zbog hrane, toga mu ne fali, nego zbog razgovora.
”Ne fali mi ‘rane odista. ‘Rane i pića imam vazda. A znači mi što dođu, malo se šale sa mnom, popričamo. Milo mi je vazda sa ljudima posiđeti i popričati”, uz osmijeh kaže Rade dok nudi goste da nešto popiju.
KAD SAVA ZBORI FRANCUSKI
Nakon “čašice” razgovora pozdravljamo se s njim i odlazimo. Dan polako odmiče, a treba stići i do Riječana. Tamo je Sava Kovačević. Ne onaj sa Sutjeske, već Sava koji “zbori francuski”. Pričaju Goran i Dragan kada su sa partnerima, aktivistima američke oranizacije Crkve Isusa Hrista svetaca posljednjeg dana, obilazili staračka domaćinstva, da su išli i do Save.
”Pitali ga Amerikanci zna li engleski, a Sava im odgovorio: ‘parla vu france’. Zna poneku riječ francuskog i Amerikanci se oduševili njim”, kaže Dragan.
Dočekao nas je Sava uz osmijeh dobrodošlice, kako uostalom svi i dočekuju aktiviste Crvenog krsta. I dok se žali kako nema uslova da se obrije, pa je zbog toga pustio veću bradu, Dragan i Goran unose hranu, higijenska sredstva, ali i vreću brašna, jer Sava redovno mijesi i peče hljeb. Uvjerava nas u to i miris toplog hljeba koji se širi iz kuće. Kaže Sava da mu znači kada ga volonteri Crvenog krsta obiđu i da bi volio da češće dođu, jer razgovor s njima uvijek mu prija. A voljeli bi i oni da mogu.
”Gledamo da ih obiđemo barem jednom mjesečno. Za njih bi mnogo bolje bilo kada bi neko postojao u selu ko bi ih obilazio, bio sa njima, ko bi im ujutro naložio vatru, skuvao kafu, unio drva. Nažalost, sela su pusta”, kaže Goran dok se spremamo za povratak.
TUGA I HLADNOĆA
Ostavismo i Savu, Riječane, osta i makadam za nama. Jedino nas tuga nije ostavila. I ona hladnoća koju smo osjetili u kući bake Marije.
Sa realizacijom projekta brige o starim licima na ruralnom području Crveni krst je počeo, objašnjava Goran, 2009. godine i veoma brzo su se uvjerili, kaže, da je to jedan od najhumanijih zadataka koji obavljaju. A o njihovim humanim zadacima, malim i velikim podvizima, moglo bi se pisati danima.
”Vrlo smo aktivni na seoskom području. Ne možemo dnevno veliki broj ljudi obići, jer su na ogromnoj udaljenosti jedni od drugih. Težak je i nezahvalan teren za obilazak, ali je nama puno srce kada to uradimo”, kaže Goran.
A puno srce je i Mariji, Radu, Savi… kada im dođu ljudi velikog srca u crvenim prslucima.
”Njima nijesu neke velike potrebe. Mnogo je veća potreba za tom ljudskom dušom, za nekim ko će s njima popričati 10-15 minuta. Da je sreće, da imamo vremena i čitav dan da se ostane s njima, jer mislim da to njima fali, nedostaje ta ljudska riječ. Da se mi ne lažemo, svima nama nedostaje. Danas je svijet koji otuđuje čovjeka od čovjeka”, gotovo sjetno reče Goran.
Ali je, srećom, zato i onih poput njega, Dragana, i svih volontera Crvenog krsta koji ovaj svijet čine boljim.
( Svetlana Mandić )