Todorovićeva pasara u ratu služila u britanskoj Kraljevskoj mornarici

Dok se po svijetu još mogu naći poneki proizvodi nekadašnjeg brodogradilišta u Bijeloj poput njegovog manjeg plutajućeg doka na kojem se danas brodovi remontuju u Turskoj, u samom zavičaju ove firme – Bijeloj, gotovo da više nema ničega što su minulih desetljeća, napravile vrijedne ruke bijeljanskih meštara i inženjera.

Izuzetak je mala, skromna drvena barka koja već 90 godina "živi" u Bijeloj gdje se i "rodila" na rtu Pijavica – na prostoru gdje je, taman otprilike toliko koliko je ova barka stara, postojalo brodogradilište što je slavu imena Bijele pronijelo diljem svijeta...

Rodonačelnik bijeljanskog brodogradilišta bila je lokalna porodica Todorović u kojoj se još početkom 20. vijeka, rodila ideja da u ovom malom bokeljskom mjestašcu, formira brodogradilište. Todorovići su stoga 1907. godine kupili imanje na obali, na lokaciji Rake sa namjerom da tu podignu svoj novi mali škver namijenjen prvenstveno popravci ribarskih barki i manjih jedrenjaka.

Utemeljivač ovog škvera, Đuro Todorović sa svojim bratom Kostom koji je živio u Aleksandriji, tamo kupuje čitav brod drvene građe, brodograditeljskih alata i opreme koje dovodi u Bijelu. Iste godine angažuje Korčulanina Antona Vilovića - univerzalnog majstora, brodograditelja i kalafata sa kojim u novom škveru rade i lokalni brodograditelji iz Herceg Novog Karlo Benusi i Frano Gardašanić.

U škveru se prvenstveno, pored ribarskih barki, iz mora na navoze radi popravke, izvlače i neki manji lokalni jedrenjaci poput brodova "Karlo" i "Marica" koji su bili u vlasništvu lokalne patrunske porodice Ilić, a uskoro se ovdje gradi i prvi novi drveni brod - bracera "Sveti Đorđe".

Improvizovani mali škver Đura Todorovića ubrzo postraje nepodesan za narastajući obim posla i sve većih potreba za remontom ribarskih i drugih manjih drvenih plovila u Boki, pa Todorović 1926. širi poslovanje na novi zemljišni kompleks na obali sa zapadne strane potoka, odnosno rta Pijavica gdje se odmah grade dva nova veća navoza.

Naredne godine majstor Vilović poziva svog rođaka - takođe iskusnog brodograditelja Iva Prančića sa Korčule da mu se pridruži u Bijeloj, što ovaj i čini, pa se njih dvojica udružuju sa Đurom Todorovićem i zajedno osnivanju firmu pod nazivom Brodogradilište "Pijavica" Bijela.

Ta godina se u narednom periodu uzimala kao zvanična godina osnivanja velikog brodogradilišta koje je u Bijeloj egzistiralo sve do 2015. kada ga je Vlada Crne Gore otjerala u stečaj i zatvorila tu firmu sa tradicijom dugom skoro jedan vijek.

U prvoj godini poslovanja, Brodogradilište "Pijavica" je zapošljavalo deset radnika i prostiralo se na površini od oko 1.000 kvadratnih metara. Ovdje su se u godinama do početka Drugog svjetskog rata, popravljale ribarske barke, gucevi i leuti, te motorni jedrenjaci, odnosno gradila razna manja nova drvena plovila. Do 1940. u brodogradilištu Đura Todorovića na Pijavici, remontovano je više od 100 jedrenjaka i 12 parobroda, a izgrađeno je i 30 novih plovila raznih tipova i veličina.

Među tim novim plovilima koja su se od hrastovine, borovine, murovine i plemenitih vrsta drveta poput tikovine, "rodila" pod rukama vještih meštara sa Korčule i njihovih lokalnih bokeljskih kolega, je i junakinja ove priče - malena drvena barka tipa pasara, dugačka samo 3,8 i široka 1,4 metara.

Barka je prema podacima koje je "Vijestima" prenio bijeljanski pomorac, rezervni oficir JRM i entuzijasta za lokalnu pomorsku istoriju Iilija Ristelić, sagrađena početkom tridesetih godina prošlog vijeka. Nije sačuvana tačna godina njene izgradnje, ali je barka sigurno stara oko 90 godina. Napravljena je za potrebe samog brodogradilišta "Pijavica", ali ju je koristila i sama familija Đura Todorovića, prvenstveno za ribanje i sopstveni prevoz. Malena pasara tako je mirno živjela i radila u Bijeloj sve do izbijanja Drugog svjetskog rata.

Boka Kotorska aprila 1941, nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslevije, biva pripojena fašističkoj Kraljevini Italiji pod zvaničnim imenom Priovincia di Cattaro (Provincija Kotor). Sjedište te provincije koja je obuhvatala područje od Bara na jugoistoku do Grude kod Cavtata na sjeverozapadu, bilo je u Kotoru, a na njenom čelu je bio italijanski prefekt Franko Skaselati.

"Đuro Todorović i njegova familija bili su rodoljubi i od samog početka italijanske okupacije, podržavali su rad i djelovanje ustanika i partizanskih ilegalaca, a kasnije i samog partizanskog pokreta koji je djelovao u bokeškom zaleđu. Đuro je tako znao u svojoj kući ugostiti italijanskog prefekta iz Kotora i na taj način dolaziti do korisnih informacija koje je proslijeđivao pokretu otpora, ili je na taj način skretao pažnju italijanskih vlasti od partizanskih aktivista i njihovih akcija koje su se odvijale paralelno sa boravkom prefekta u Đurovoj kući. Posebno se u podršci pokretu otpora istakao Đurov sin Aleksandar Todorović-Lesandro kako su ga u Bijeloj zvali, kao i njegovi drugovi Ilija Ilić i Jovan Balabušić. Lesandro je bio dobar majstor i pred rat je kao električar, radio u tivatskom Arsenalu odakle je tokom okupacije, podržavao pokret otpora. Ilić je bio jedan prvi komandnat prve mornaričke jedinice na ovom prostoru - Mornaričkog voda pri Orjenskom partizanskom odredu u Boki, dok je Balabušić radio kao upravnik Pošte u Baošiću i na toj je poziciji raspolagao sa dosta informacija koje je redovno dostavljao partizanima, ili je učestvovao u prenosu ilegalnog partizanskog materijala sakrivenog u vrećama sa regularnom poštom", priča za "Vijesti" Ilija Ristelić.

Angažovanje njih trojice u pokretu otpora potrajalo je do pada Italije, 8. septembra 1943. i nastavilo se kada su Njemci preuzeli ulogu okupatora u Boki. U kasno ljeto 1944. Aleksandar, Ilija i Jovan dobijaju infomaciju da Njemci imaju saznanja o njima trojici kao za lokalni pokret otpora, značajnim figurama, i da će ih okupatorski vojnici sigurno eliminisati. Stoga njih trojica odlučuju da morski putem, pobjegnu za Italiju na čijoj su južnoj obali Jadrana, tada već bili saveznici - Englezi i Amerikanci.

"Za taj nimalo lagani put, jer od Boke do obala Italije kod Barija i Brindizija ima preko 120 nautičkih milja, njih trojica uzimaju upravo ovu malu barku Todorovića. Lesandro kao dobar i svestran majstor, prethodno koristi svoje pozicije u Arsenalu i nabavlja mali motor koji je ugradio u malenu pasaru. U sumrak, na blagdan Velike Gospe po gregorijanskom kalendaru, 15.avgusta 1944. njih trojica iz Bijele malenom barkom kreću na dug i neizvjesatn put preko pučine južnog Jadrana. Ilija Ilić koji je bio pomorski oficir – poručnik bojnog broda u Kraljevini Jugoslaviji, vodio je navigaciju, pa su se oni pod okriljem noći, uspjeli neopaženo iskrasti iz zaliva Boke i uzeti kurs ka jugu, prema od saveznika već oslobođenim obalama Italije", kaže Ristelić.

Ipak, sretne okolnosti ih nisu dugo pratile, jer se ubrzo pokazalo da imporovizovano ugrađeni moror u barci, troši puno ulja ili ga negdje gubi. Aleksandar se tada sjetio da mu je, kada su se već otisnuli od obale u Bijeloj i krenuli prema izlazu iz zaliva, otac Đuro mahao sa obale. Pomislio je tada da Đuro maše u znak pozdrava, ali se, kada je motor koji je gubio podmazivanje, počeo polako otkazivati maltene nasred pučine južnog jadrana, Aleksandar dosjetio da mu je otac mahao, jer je ovaj u gužvi da što prije isplove, zaboravio sa sobom u barku ponijeti kantu sa dodatnim motornim uljem. Svi Aleksandrovi pokušaji da obezbijedi podmazivanje motora improvizovanim sredstvima - štaufer mašću koju su imali u čamcu ili kupljenjem izgubljenog ulja ispod pajula barke, nisu bili uspješni i motor je otkazao, zaribavši negdje na oko 50 milja od obale Boke – skoro na polovini puta do Italije.

"To je bilo negdje u popodnevnim satima 16. avgusta. Zapadni vjetar ih je već počeo nositi, pa nisu imali drugog izbora već da se prihvate vesala i po jakom suncu i visokoj temperaturi, počnu da veslaju, usmjerivši pramac barke prema Brindiziju. Da pređu ostatak puta i stignu u tu italijansku luku, trebalo im je više od tri dana veslanja. U Brindizi su uplovili iscrpljeni, izgoreli od sunca, žedni i umorni, ali srećni da su uspjeli pobjeći neprijatelju i stići do saveznika sa kojima su imali zajedničke ciljeve u borbi. Onako iscrpljene i iznemogle, ovdje su ih odmah smjestili u englesku vojnu bolnicu gdje će se nakon oporavka, Todorović, Ilić i Balabušić nešto kasnije i rastati", nastavlja priču Ristelić, precizirajući da je Jovan Balabušić ostao u Brindiziju, Ilija Ilić se uputio za Egipat, a Aleksandar Todorović ide za Maltu da pristupi odredu Mornarice Narodnooslobodilačke Vojske Jugoslavije koji se na Malti formirao od dijela brodova bivše Kraljevske mornarice Jugoslavije, a koji su bili došli pod britansku kontrolu, kao i nekoliko brodova koje su Jugoslovenima ustupili Amerikanci i Britanci.

Malenu pasaru brodogradilišta svog oca koja je njemu i dvojici drugova spasila život, prevezavši ih preko Jadrana, Aleksandar je morao napustiti i ostaviti u Brindiziju. Pomirio se sa time da barku nikada više neće vidjeti... Na Malti je Todorović pristupio takozvanom Samostalnom jugoslovenskom pomorskom sastavu (SJPS) - mornaričkoj jedinici koja se sastojala većinom od ratnih i pomoćnih brodova nekadašnje Kraljevske mornarice Jugoslavije koji su nakon Aprilskog rata 1941. prebjegli saveznicima ili su ih Britanci nakon kapitulacije Italije, što ih je bila zarobila i uvrstila u svoju flotu, vratili Jugoslovenima.

Todorović je tako postao član posade jednog od tri minolovca u sastavu SJPS i na tom brodu obavljao ratne zadatke u sastavu savezničkih snaga na Mediretanu tokom jeseni 1944. i prva tri mjeseca 1945. godine, nakon čega je SJPS predata u nadležnost novih jugoslovenskih vlasti predvođenih Josipom Brozom Titom i vraćena u domovinu.

"Dolazi vrijeme da se brodovi na Malti pripreme za put do Jugoslavije. U luci Valeta, gdje je njegov brod vezan, Lesandro gleda jedan britanski ratni brod koji se privezao u blizini i mornare koji rade na njemu. Mornari su rašketali i pituravali bokove broda, koristeći se za taj posao malom barkom - pomoćnim čamcem na tom brodu. Lesandru se malena barka, iako prefarbana u sivu boju koju nose sva plovila ratne mornarice, učinila nekako neobično poznatom. Zagledao se bolje i na svoje zaprepašćenje, u malom neuglednom pomoćnom čamčiću engelskog ratnog broda, prepoznao je svoju barku koja ga je godinu i po ranije, prenijela preko pučine južnog Jadrana", priča Ilija Ristelić.

Ponešen neobičnim otkrićem, Lesandro se uputio na britanski brod i kada su članovi njegove posade izašli iz barke i na trenutak je ostavili samu, vezanu uz bok broda, Todorović joj je prišao i zagrebao mornaričku sivu boju na njoj. Ispod se ukazala civilna, Lesandru dobro poznata osnovna boja koju je barka nosila dok je godinama službovala u brodogradilištu njegovog oca u Bijeloj.

Oduševljen što je, potpuno neočekivano i tako daleko od njenog i svog zavičaja, našao svoju barku, Aleksandar se obratio komandantu minolovca na kojem je bio ukrcan, sa molbom da ovaj službenim putem od svog kolege – zapovjednika britanskog ratnog broda, zatraži da se Todorovićeva barka vrati pravom vlasniku. Iako je administrativna procedura potrajala, pa je barka Jugoslovenima na Malti vraćena tek nakon što je Aleksandrov brod već bio otplovio iz Valete za Tivat, mala bokeška pasara se na palubi drugog jugoslovenskog ratnog broda, ubrzo i sama vratila u Jugoslaviju - prvo u Šibenik, pa onda opet brodom i u Tivat.

Ovdje je malena drvena pasara iz brodogradilišta Đura Todorovića, u ranu jesen 1945. ponovno zaplovila u domicilni akvatorijum, ostavivši iza sebe ratnu avanturu preplovljavanja Jadrana i čak zvaničnog službovanja u najčuvenijoj od svih ratnih mornarica na svijetu – britanskoj Kraljevskoj mornarici – Royal Navy, čiji ju je jedan ratni brod svojevremeno našao napuštenu u Brindiziju i pokupio za svoje potrebe kao mali radni i čamac za spašavanje.

Do danas taj dio istorije ove barke – njenog službovanja u britanskoj Kraljevskooj mornarici od jeseni 1944. do proljeća 1945. nije rasvijetljen i još se pouzdano ne zna gdje je ona sve bila na ratnom brodu na kojom je služila, prije nego što ju je prst sudbine, doveo na Maltu pred oči njenog pravog vlasnika – Aleksandra Todorovića.

Bokeška drvena barka-ratni pustolov, narednih je decenija nastavila miran život u porodici Todorovića koji su je koristili za ribanje i izlete po Boki. Malena pasara dobro je održavana tako da je i danas u top-formi i niko joj ne bi dao 90 godina koliko je ostalo iza njene krme. Danas je ona u vlasništvu porodice Aleksandrove kćeri Željke – unuke osnivača brodogradilišta u Bijeloj Đura Todorovića u čijem je škveru ova barka i rođena.

( Siniša Luković )