Što je rat u Ukrajini naučio nas, Palestince

Od ranih jutarnjih sati 24. februara, kada je Rusija počela invaziju na Ukrajinu, cijeli svijet zadivljeno gleda hrabrost i otpor ukrajinskog naroda.

Čim je prvi ruski vojnik kročio na teritoriju Ukrajine, hiljade civila uzele su oružje u ruke i pridružile se ukrajinskim vojnicima kako bi odbranili svoju domovinu od nesporno superiorne vojne sile. Čak i pošto su rakete počele da padaju na ukrajinske gradove, razarajući jednako vojnu infrastrukturu i stambene oblasti, hrabri vojnici i civili jasno su stavili do znanja da će se do samog kraja boriti za svoju slobodu.

Suočeni sa takvim dostojanstvom i herojstvom, političari i diplomate širom svijeta utrkivali su se da osude rusku agresiju i pozivali svakoga da podrži ukrajinske „snage otpora“.

Jedan od političara koji je požurio da izrazi podršku Ukrajini i njenom narodu je izraleski ministar inostranih poslova Jair Lapid.

Govoreći na kratkoj konferenciji za novinare, Lapid je definisao „ruski napad na Ukrajinu“ kao „ozbiljno kršenje međunarodnog poretka“. „Izrael osuđuje taj napad i spreman je i pripravan da ponudi humanitarnu pomoć ukrajinskim građanima“, kazao je on. „Izrael je zemlja koja je iskusila ratove, a rat nije način za rješavanje konflikta“.

„Mnogi koji gledaju ovaj rat iz daljine vjerovatno nijesu obratili previše pažnje na ono što Lapid priča, ili su ga odbacili kao još jednog političara koji pokušava da ostvari poene upućujući prazne pozive na mir i solidarnost.

Međutim za Palestince koji žive pod izraelskom okupacijom i aparthejdom, njegova odbrana i podrška ukrajinskom narodu bila je šamar - flagrantni prikaz licemjerja.

I nije samo izraelski šef diplomatije licemjerno osudio rusku invaziju i izrazio podršku ukrajinskom otporu pritom ignorišući postupke samog Izraela.

Hiljade Izraelaca su takođe izašle na ulice Tel Aviva „za Ukrajinu“. Marširali su sa ukrajinskim zastavama i uzvikivali „Sloboda Ukrajini“, palestinski stanovnici tog grada su ih nijemo posmatrali. Na kraju krajeva, toliko Izraelaca nikada nije izašlo na ulice Izraela zahtijevajući „Slobodnu Palestinu“ ili makar ista prava za Palestince koji žive pod njihovim strogim režimom aparthejda. Da stvari budu gore, oni nesumnjivo znaju da uvijek kada Palestinci pokušaju da izađu na ulice u Izraelu kako bi rekli „Sloboda Palestini“ i istakli svoju zastavu, oni su suočeni sa hapšenjem, policijskom brutalnošću, ili nečim još gorim.

Šok koji je doživio palestinski narod od početka rata u Ukrajini nije izazvan isključivo licemjernim postupcima i riječima izraelskih zvaničnika i građana. Od 24. februara oni su se suočili licemjerjem cijele globalne zajednice.

Nakon što su Rusi ušli na teritoriju Ukrajine, tvrdeći da Ukrajina nikada nije bila prava država i da je zemlja uvijek bila ruska, svi zapadni lideri, medijske organizacije i institucije počele su strastveno da pričaju o „nezakonitosti okupacija“, „pravu okupiranog naroda na oružani otpor“, „važnosti suvereniteta nacionalne autonomije“ - argumentima i konceptima koji nikada ozbiljno nijesu predočeni u odbranu palestinskog naroda i njegove višedecenijske borbe za slobodu.

Tokom prošle nedjelje, mi Palestinci smo šokirani iznova i iznova, shvativši da nas je globalna zajednica godinama zamajavala.

Naučili smo da, uprkos onome što mi doživljavamo u našoj domovini, međunarodno pravo ipak postoji, i zaista funkcioniše. Države imaju kapacitete i one će preduzeti nešto kada jedan narod napadne zemlju drugog naroda. Naučili smo da sankcije mogu biti uporijebljene brzo i efikasno protiv agresora i da sankcionisanje jedne zemlje zbog kršenja međunarodnog prava ne mora da bude rasistički postupak. Naučili smo da civilne žrtve nijesu samo brojevi već pravi životi, ljudi koji dišu i koji su istinski važni. Takođe smo naučili od političara, voditeja, analitičara čak i od naših tlačitelja i okupatora, da oružani otpor okupaciji nije „terorizam“ nego pravo.

Zaista, proteklih nedjelju dana, dnevni listovi, portali, društveni mediji puni su priča o ukrajinskom „herojstvu i otporu“ - priča o vojnicima koji dižu u vazduh mostove kako bi usporili ruske tenkove i koji žrtvuju sopstvene živote, civila kako napadaju oružana vozila sa svim što im je pri ruci, običnim ljudima koji se obučavaju da rukuju oružjem i da kopaju rovove. Da se bilo koja od tih priča odigrala u Palestini umjesto u Ukrajini ona naravno ne bi bila smatrana herojstvom već bi bila osuđena i okarakterisana kao „terorizam“.

Mediji su objavljivali pozitivne, čak inspirativne priče i Ukrajincima koji prave Molotovljeve koktele kako bi napadali ruske vojnike. Međunarodni mediji, naravno, nikada ne hvale Palestince zbog pravljenja Molotovljenih koktela i bacanja na izraelske naseljenike i njihove uniformisane zaštitnike koji pokušavaju silom da ih izbace iz njihovih domova, četvrti i sela. Kada Ukrajinci to rade protiv ruskih okupatora, onda je to herojstvo. Kada Palestinci to rade protiv izraelskog okupatora, onda je to samo terorizam.

Tokom prošle nedjelje, takođe smo gledali kako populacije u Evropi masovno dočekuju ukrajinske izbjeglice otvorenih ruku. Isti političari koji su milione izbjeglica, nastalih zbog izraelske nezakonite okupacije i aparthejda, tretirali u najboljoj varijanti kao smetnju a u goroj kao prijetnju za mir, držali su govore o važnosti pružanja utočišta onima koje je okupaciona sila istjerala iz njihovih domova.

MI znamo da ove spoznaje nijesu jedinstvene samo za nas Palestince. Siguran sam da su mnogi Avganistanci, Jemeni, Etiopljani, Iračani, Sirijci, Libijci, Somalijci, Kašmirci i ostali, koji su bili žrtve kolonijalnog i imperijalnog nasilja i represije, došli do sličnih spoznaja gledajući kako se odvija kriza u Ukrajini.

Prošle nedjelje, toliko ljudi sam čuo kako kažu „sada nije vrijeme da pričamo o Palestini, Jemenu, Libiji ili Iraku“. Toliko naizgled dobronamjernih ljudi tvrdi da pominjanje ovih dvostrukih standarda sada ide naruku Rusiji.

Međutim, svima njima ja odgovaram sa glasnim „ne“ - trenutak zapravo ne može biti bolji da pričamo o svima i svakom pojedinačnom činu vojne agresije, okupacije ili represije širom svijeta. Sada kada sve moćne zapadne nacije, međunarodni mediji pa čak i izraelski vladari izgleda da javno prihvataju da je okupacija loša, da otpor nije samo legitiman nego je i častan, i da sve žrtve rata treba podržati, svi treba da počnemo da pričamo o Palestini, Jemenu, Libiji, Iraku, Avganistanu, Kašmiru.

Svega dva dana od početka ruske invazije, 26. februara, Pol Masaro, visoki politički savjetnik u američkoj Komisiji za bezbjednost i saradnju u Evropi, objavio je na Tviteru: „Prebiram po glavi kako bih pronašao istorijsku paralelu sa hrabrošču i borbenim duhom Ukrajinaca, i ne uspijeva mi. Koliko naroda je ovako ustalo protiv agresora? Ovo je legendarno“.

Pa gospodine Masaro, da li ste ikada čuli za Palestince? Mi se hrabro već 73 godine suprotstavljamo našem agresoru. Ne možete se sjetiti „istorijske paralale“ samo zato što na našu borbu ne gledate kao na „otpor“ već kao na „terorizam“.

Terorizam i hrabrost su, izgleda, naizmjenični. Mi se borimo protiv naših tlačitelja, i nas nazivaju teroristima. Ukrajinci čine to isto i njima aplaudiraju za hrabrost.

Ipak, Palestinci i dalje podržavaju borbu za slobodu svh drugih ugnjetavanih naroda. Uzdižemo ih u znak solidarnosti jer smo mi prošli kroz isto. Podržavamo Ukrajince u njihovoj borbi protiv agresora koji pokušava da im ukrade zemlju i budućnost, jer smo i mi prošli kroz to.

Međutim, nakon dešavanja prošle nedjelje kada smo bili svjedoci da iste medijske organizacije i političari koji palestinski otpor nazivaju „terorizmom“ javno priznaju da je odbrana svoje domovine i svog naroda zapravo dobra, plemenita stvar, shvatili smo da je sve pitanje perspektive. Shvatamo da to kako će gledati na naše postupke zavisi samo od identiteta agresora protiv kojeg se borite. Ne mislimo da je to u redu, ali ga prihvatamo kao takvo. Možda zato što smo i mi „relativno civilizovani“.

Autor je palestinski pisac i novinar koji živi u Gazi

Prevod: N. Bogetić

(aljazeera.com)

( Mohamed Rafik Mhaveš )