Kosovo ’99. i Ukrajina ’22: Ogromne razlike i par sličnosti
"Ni Beograd ni drugi srpski gradovi poslije rata nijesu izgledali ni približno kao Harkov i Marijupolj. Uglavnom je NATO skoro u metar tačno ciljao vojnu infrastrukturu. Pojedine ruine u centru Beograda dugo su još svjedočile toj preciznosti", rekao je Martens, dugogodišnji dopisnik sa Balkana
"Zašto nije svaki rat isti - i zašto sankcije moraju biti dugog daha", piše u podnaslovu teksta koji u "Frankfurter algemajne cajtungu" potpisuje dugogodišnji dopisnik sa Balkana Mihael Martens.
"Propaganda Kremlja", piše Martens, "ovih dana koristi poređenje koje je ranije već često potezano kako bi opravdalo Putinove ratove protiv susjednih država. U suštini, kaže se, NATO je tokom kosovskog rata 1999. bombardovanjem Srbije teško skrivio i nema moralno pravo da kritikuje Putinovu 'specijalnu operaciju' protiv Ukrajine".
Martens u Frankfurter algemajne cajtungu navodi niz izjava iz Kremlja u tom pravcu i podsjeća da je i Aleksandar Solženjicin (kojeg naziva "hrabrim borcem protiv sovjetske diktature i velikoruskim nacionalistom") još 1999. rekao: "NATO nam je otvorio novu epohu, kao Hitler koji je napustio Društvo naroda, i kao rezultat toga je počeo Drugi svjetski rat".
"Čudnovato u današnjoj argumentaciji Moskve jeste nevoljno priznanje krivice: u ruskom čitanju, NATO je 1999. vodio surovi napadački rat uz bombaški teror protiv nevinih - iz čega Kremlj sada izvodi pravo da radi isto", piše dalje Martens.
Nije iznenađenje, dodaje, što "Putinovi voljni pomagači" na Zapadu, koje Martens svrstava u desne i lijeve ekstremiste, ponavljaju tu argumentaciju.
"Pri tom između ’Kosova 1999.’ i ’Ukrajine 2022.’ postoje ogromne razlike i jedva neke sličnosti", ocjenjuje se u tekstu u frankfurtskom listu. "Ono što je tačno: I rat NATO koji je trajao 78 dana donio je civilne žrtve, iako ne hiljade, već ’svega’ oko pet stotina. NATO je eufemistički pričao o ’kolateralnoj šteti’. Odgovorni za to nikada nijesu odgovarali".
"Dok se u ruskoj propagandi prećutkuju ruski zločini, u zapadnim medijima se može naći opsežno izvještavanje o civilnim žrtvama NATO-rata - o bombama na stambena naselja u Aleksincu, na mostove u Grdelici i Varvarinu, konvoj izbjeglica na Kosovu", dodaje Martens.
"Ali ni Beograd ni drugi srpski gradovi poslije rata nijesu izgledali ni približno kao Harkov i Marijupolj. Uglavnom je NATO skoro u metar tačno ciljao vojnu infrastrukturu. Pojedine ruine u centru Beograda dugo su još svjedočile toj preciznosti", nastavlja se u tekstu.
Martens dodaje da je druga razlika u kontekstu: "Kad je NATO 1999. napao Jugoslaviju, Bosna je već za sobom imala više od četiri godine rata sa najmanje 100.000 mrtvih. Kod Srebrenice su srpske trupe 1995. za nekoliko dana ubile više od sedam hiljada zarobljenih bosanskih muslimana".
"Doduše, još tada je apsurdna bila parola ministra spoljnih poslova Joške Fišera ’Nikad više Aušvic’, kojom je pravdao Kosovski rat. Ali utemeljena je bila bojazan da bi soldateska jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića na Kosovu mogla načiniti novu Srebrenicu".
Martens piše da "volju Zapada da makar djelimično kritički osvijetli sopstvenu ulogu 1999." pokazuje činjenica da će uskoro bivši predsjednik Kosova Hašim Tači odgovarati za ratne zločine pred sudom koji finansira Zapad.
U tekstu se potom poredi zapadna "politika embarga" protiv Jugoslavije, koja je trajala veći dio Miloševićeve vladavine, a ta je vladavina ipak potrajala više od decenije. I to, piše Martens, iako je Milošević upravljao u poređenju sa Rusijom "malenom Srbijom", državom bez morske obale i izvora nafte i gasa.
"Stanovništvo je osiromašilo, hiperinflacija dinara uništila je imetak stvaran decenijama, ali država je opstala - između ostalog, zahvaljujući pomoći u zaobilaženju sankcija. Benzin je švercovan preko susjednih zemalja poput Bugarske i Rumunije, kod bankarskih poslova je Kipar, uz prijateljsko tolerisanje Grčke, davao korisne usluge režimu", navodi dalje Frankfurter algemajne cajtung.
"Poslije mnogo godina", zaključuje Martens, "sankcije su ipak doprinijele Miloševićevom kraju. Na kraju su režimu nedostajali resursi da od opšteg siromašenja zaštiti stubove sopstvene moći - prije svega do zuba naoružane specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova. Kada su te jedinice promijenile stranu i odbile da krenu na demonstrante, bio je to Miloševićev kraj".
( Deutsche Welle )