Kako je rat podijelio ukrajinsko-ruske porodice

Aleksandar Serdjuk više ne priča sa majkom. Nervozno prati kako se rat približava njegovom domu u Lavovu. Ona živi 2.400 kilometara istočno, u Rusiji, i poriče da se bilo šta od toga zapravo dešava.

"Ne mogu da pričam sa njom", kaže za "Gardijan" ovaj 34-godišnji Rus koji se preselio u Ukrajinu prije 10 godina. "Ona me ne razumije. Ona kaže da se to samo nacisti međusobno ubijaju i da smo mi odgovorni za sve ovo".

On je dodao da mu majka ne vjeruje. "Ranije smo puno razgovarali, ali sada jednostavno nema smisla."

Isto važi i za Natašu Henovu. Ona je već pobjegla iz svog doma u blizini Harkova sa malim sinovima i suprugom, jer su bombe padale sve bliže njihovom selu. Međutim, kada je pozvala rođaku koji živi u blizini Moskve da je obavijesti, razgovor je bio uznemirujući skoro kao i sam rat, ispričala je za britanski list.

"Ona je izrazila saosjećanje, ali misli da nas lažu", rekla je Henova, 35-godišnja profesorka engleskog jezika. "Ona kaže da je za sve to odgovorna Amerika. Kažem u redu, ali zašto nas Rusi bombarduju ako je za sve kriva Amerika? Ona kaže da su Ukrajinci bili tako okrutni prema ljudima u Donbasu. Rekla je da se ukrajinski vojnici moraju predati. Čak me je pozvala da dođem u Rusiju da budem sa njom. Nisam znala da li da se smijem ili da plačem. Očajnički se borim da Ukrajina ostane nezavisna, a ona me zove da odem u Rusiju".

Rat u Ukrajini je ušao u četvrtu nedjelju, a informacioni rat između ljudi s obje strane granice se pojačava. Osim što ruši gradove u Ukrajini, ruska ofanziva takođe iskušava porodične veze preko granice, koje traju decenijama, čak i vjekovima, navodi "Gardijan".

Dok Ukrajinci mogu svojim očima da vide šta se dešava njihovoj zemlji, ljudi u Rusiji to rade samo kroz prizmu državne televizije, a kada oni koji su šćućureni u bunkerima pošalju video snimke i poruke o nevolji u kojoj su se našli, mnogi (ali ne svi) primaoci to samo odbace kao lažne vijesti.

Strah i neznanje

Roditelji Natalije Ivanovne žive u Rusiji. Kada je ova 62-godišnja blagajnica morala da pobjegne iz Harkova ranije ovog mjeseca u selo u zapadnoj Ukrajini, bilo je dosta rođaka koje je željela da obavijesti. "Petnaest minuta nakon što je počelo granatiranje, poslala sam im seriju poruka: "Bombarduju nas". Prvo pitanje koje su mi postavili bilo je: "Ko bombarduje, naša ili vaša vojska?"

Ivanovna vjeruje da je strah, jednako kao i neznanje, ono što oblikuje pogled na svijet preko granice. "Mislim da se plaše Putinovog režima, kao što su se moji roditelji plašili Staljinovog. Sada jednostavno ne odgovaraju. Ne ljutim se na njih, samo mi ih je žao."

"Gardijan" piše da je ruska televizija toliko prodorna i ubjedljiva da je čak i neke ljude na istoku Ukrajine koji je gledaju zavarala svojom verzijom događaja.

Marija Krivošejeva, koja je pobjegla iz Harkova sa dvoje djece, ima babu koja je ostala jer je previše slaba da bi putovala.

Mislim da se plaše Putinovog režima, kao što su se moji roditelji plašili Staljinovog

"Gledala je samo rusku televiziju, a kada je počeo rat, primijetila sam da je veoma mirna. Govorila mi je da ne brinem jer je Putin rekao da je sve u redu," priča Krivošejeva.

Situcija se promijenila kada su ruske snage počele da bombarduju Harkov.

"Prebacili smo se na ukrajinsku televiziju, koja je sve prikazivala, sve porušene zgrade. Ali ruska TV je prikazivala video snimke od ranije i govorila ljudima da je u Harkovu sve normalno. Moja baba je počela da plače. Rekla je: 'Ne mogu da vjerujem da su mi ispirali mozak svih ovih godina.'"

Uvijek je bilo prestižno poći u Moskvu

Otprilike polovina stanovništva Ukrajine - više od 20 miliona ljudi - ima porodicu u Rusiji, prema istraživanju iz 2011. godine koje je takođe pokazalo da trećina Ukrajinaca tamo ima prijatelje ili poznanike. Porodična razmjena između dvije zemlje bila je plodna vjekovima, od ranih dana carstva u 17. vijeku, preko kasnog sovjetskog perioda i u doba nezavisnosti, kaže Orisija Lucevič, naučna saradnica u Četam Hausu.

"Moskva je uvijek bila metropola imperije", kaže ona, objašnjavajući zašto se toliko Ukrajinaca preselilo na istok u posljednjih 300 i više godina.

Otprilike polovina stanovništva Ukrajine ima porodicu u Rusiji, prema istraživanju iz 2011, koje je takođe pokazalo da trećina Ukrajinaca tamo ima prijatelje ili poznanike

"Bilo je to atraktivno mjesto za ljude koji su željeli da izgrade karijeru. Sličnost jezika je značila da je lako otići i studirati tamo. Tamo su bili najbolji instituti, tako da je bilo veoma prestižno otići."

Rusi i Ukrajinci koji žive u drugim zemljama takođe osjećaju bijes zbog poricanja koji je zarazilo njihove rođake. Oni, između ostalog, slušaju sljedeće komentare: snimci rata su lažni, to su nacisti podivljali, Ukrajinci treba da ostanu kod kuće da ih fašisti ne bi uhvatili.

Vjeruje predsjedniku, a ne ćerki

Nataša, Ruskinja nastanjena u Velikoj Britaniji koja nije željela da joj se objavi prezime, ima oca Ukrajinca i majku Ruskinju koji sada žive u zapadnom Sibiru. Porodica njenog oca je, međutim, iz Vinice, u Ukrajini, a neki od njih su već pobjegli u Poljsku. Nataša je pitala oca da li je razgovarao sa bratom. Odgovorio joj je da jeste i da je sve u redu, mada nije mogao dobro da čuje od sirena za vazdušni napad.

"Rekla sam mu: 'Kako može biti sve u redu ako se oglašavaju sirene za vazdušni napad? Kako je to u redu?'"

Nataša je ispričala da njena majka ponavlja ono što čuje na ruskoj televiziji, o stradanju ruskog naroda na istoku Ukrajine i potrebi da se on zaštiti.

"Ali to mi zvuči suludo jer moja porodica govori ruski i bježi u Poljsku," izjavila je za "Gardijan".

"Kada pitam majku da li je vidjela slike, snimke i šta se dešava u gradovima, ona kaže da je sve to lažno", dodaje Nataša. "Tako je frustrirajuće što ne možemo da vodimo taj razgovor. Zaista sam razočarana što ona vjeruje predsjedniku umjesto meni."

Nataša kaže da je starija generacija odrasla tokom sovjetskog perioda vjerujući da je Zapad protiv njih, da mogu vjerovati samo rukovodstvu svoje države. Ona ističe da u Rusiji postoji dubok osjećaj da je to najveća nacija na Zemlji, sa najbogatijim resursima, rasa koja opstaje i koja može da prebrode sve. "Naravno da će povjerovati u ono što im je rečeno."

Biće potrebno dugo vremena da se oprosti

Orisija Lucevič kaže da u Ukrajini postoji veoma jak osjećaj "nećemo zaboraviti", odlučnost da kada bombe prestanu da padaju, ratni zločini moraju biti kažnjeni i ljudi moraju da snose odgovornost. Ona smatra da će vjerovatno biti potreban proces istine i pomirenja sličan onome što se dogodilo u Južnoj Africi nakon aparthejda, da bi porodice ponovo mogle da međusobno razgovaraju.

Artur Kolomijcev, 28-godišnji fotograf koji živi u Harkovu, nije siguran da može da oprosti. Njegovi roditelji u Rusiji imaju razumijevanja, ali tetke, stričevi, rođaci i baba, ne baš.

"Oni ne vjeruju da je ovaj rat stvaran. Oni misle da bombardujemo sami sebe i da se naša vlada drogira", izjavio je za britanski dnevnik.

"Kada bih im jednog dana poslao sliku projektila koji me pogađa u glavu, možda bi mi tek tada povjerovali. Ne želim više da ih vidim. Ne želim više da razgovaram sa njima. Nikada im neću oprostiti."

Uprkos tome što je izgubila posao, dom i duševni mir, Nataša Henova ne želi da izgubi kontakt sa svojom mlađom rođakom, koja joj je takođe bila bliska prijateljica tokom godina odrastanja.

"Možda kada se sve završi, možda za nekoliko godina, ako moja porodica ostane živa, možda ću moći da joj oprostim i da je razumijem".

( Angelina Šofranac )