Bjekstvo od stvarnosti ili prepuštanje življenju

Kad bi kojim čudom Ivo Andrić i Borislav Mihajlović Mihiz bili svjedoci ovog vremena i posmatrali svakojaka ovovremena društvena čuda, nije isključeno da bi prvi (I. Andrić) uzeo olovku i svesku i nastavio da u sokobanjskoj tišini piše novi roman i proširio svoje istraživanje na moderno ljudsko zlo. Drugi (B. M. Mihiz) bi, čvrsto vjerujem, postupio suprotno. Pošao bi u prvu gradsku gužvu da istraži gomilu, vidi šta se tu dešava, što tu ima novo i “izmjeri” sebe u novonastalim okolnostima.

Hoće se reći da svaki intelektualac vidi realnost na svoj način i postavlja se prema njoj na drukčiji način. Neko bježeći od realnosti ka sebi (Andrić), a neko pak (Mihiz) trčeći izazovima u susret. Prosto, intelektualne prirode ove dvojice velikana jugoslovenske kulturne scene su drukčije i različito (samo)upotrebljive. Njihovo gledanje na stvarnost je divregentno. U svakom slučaju, aktivno.

Andrićevo bjekstvo od realnosti je ka otkrivanju i širenju “unutrašnje” slobode. Kod Mihiza je obratno. Ono je trčanje ka traženju “spoljne” slobode kao najbržeg načina za razumijevanje stvarnosti. Ali i sebe u tvoj stvarnosti.

Nesumnjivo, ova dvojica kulturnih velikana su bili antipodi i po mnogo čemu drugom. Utoliko prije što oni nijesu bili samo antipodi kao pisci, već i kao ličnosti. Pokušaćemo ovim tekstom da “krajnosti” predstavimo. Normalno u veoma fokusiranoj, gotovo taksativnoj formi.

Prvi (Andrić) je bio čovjek vlasti prije i poslije Drugog sv.rata. Mihiz obratno. Prvi je vlast “konstatovao” kao nužnost pa i nužno zlo, dok je drugi od vlasti bježao, pa i gadila mu se.

Iz različitih odnosa prema shvatanju i prihvatanju vlasti, Andrić je bio nenametljiv, obziran i stisnut. Posebno poslije Drugog sv. rata. Rekli bi da je Andrić bio “rođeni Englez”. Mihiz suprotno. Bio je buntovan, elokventan, maštovit, bujan, razoran, jednostavan. Rekli bi “rođeni Srbin”.

Iz svog “stava” o vlasti, Andrić se sustezao razgovora i teško ulazio u druženja. U polemike nije ulazio gotovo nikako. Dotle je drugi (Mihiz) uživao u razgovoru i živio za razgovor. Mihizu je život bio “pozorište” u kojem svi ljudi igraju i on sa njima. Andriću je život bio podosta “cirkus” u kojem ljudi statiraju a on ih posmatra sa strane i mjeri preko istorijske distance.

Koliko je jedan lako i vrhunski pisao (Andrić), toliko je drugi lako i inteligentno pričao. (Mihizova proza nije ni približna njegovoj usmenoj “literaturi”.) Reklo bi se da je Mihiz znao da priča, a Andrić je znao da sluša. Mihiz je bio genije “svađe”. Andrić je bio gospodin koji sjedi i piše.

Mihiz, “srpski Sokrat” koji hoda i priča. Iz zatvorenog i povučenog Andrića riječi su se “čupale” i bile skupe. Kod Mihiza riječi su izvirale u formi koloritnog vatrometa inteligentno i razgranato osmišljenog.

Kratko bi ovdje zaključili, jedan je bio genije pisane, a drugi usmene riječi.

Što se tiče odnosa prema vladajućim političarima, Mihiz je bio veoma odbojan, pa čak i drčan prema njima kada su na vlasti. Čak bi se reklo da se higijenski distancirao od njih. Mihizova distanca pa i bježanje od političara svoga doba je bilo visinsko i gospodsko držanje. Pa i aristokratsko. Kod Andrića je bilo suprotno. Andrić je izlazio u susret političarima kad god je kakav visoki funkcioner njegovo angažovanje zahtijevao. O Titu i da ne pričamo. Kada mu je bila potrebna Andrićeva preporuka da ovaj dobije Nobelovu nagradu 1972. godine, odmah je napisao. (Možda je i Andrić intimno političare žalio. Pa i Tita. Ali ih je znao “koristiti” da visoko umjetnički iskaže trajne, nevidljive i tajne tokove života koje političari prirodom poziva ne mogu ili ne žele da iskažu. Pa većina i ne vidi.)

Andrić i Mihiz su bili antipodi i nacionalno.

Mihiz je bio srpski nacionalista toleratne usmjerenosti prema drugim nacionalistima, hrvatskim ili albanskim, na primjer. Reklo bi se da je bio umotani civilizovani nacionalista sa odmjerenom ljubavlju pa i patetikom prema Srbiji i srpstvu. Mihiz nije bio čovjek političke ili bilo koje druge mržnje. On je bio shematični nacionalista, liberalan (gibak) u svemu pa i u srpskoj nacionalističkoj “argumentaciji”. Njegov nacionalizam je prvenstveno reakcija na komunističku ideološku diktaturu i sredstvo u borbi protiv Titove vlasti.

Andrić je bio internacionalista, nadnacionan, u nacionalizmu vidio je patetiku i banalnost. Bio je duboki poznavalac bošnjaštva, srpstva, hrvatstva i važnosti duhovnog povezivanja ovih ljudi, pa i ovih civilizacija. Kao mlad čovjek, Andrić je bio pripadnik nacionalističke organizacije “Mlada Bosna”. Kratko je robijao u splitskom i mariborskom zatvoru početkom 1915. godine. Brzo se od tog nacionalizma otrijeznio.

Andrić je bio pisac “Orijenta u Bosni”, pa čak i “Orijenta na Balkanu”. Ali ne i “Orijenta” na Zapadu. Mihiz je bio prvi usmeni srpski globalista koji je u bilo kojoj (nacionalnoj) riječi “vidio” cjelinu svijeta. Andrić je u tokovima civilizacije i fatumima sudbina ljudi prepoznavao detalje. Bosna i Hecegovina je Andriću bila istraživački i umjetnički poligon. Mihiz nije imao, niti držao do poligona. On je “iznutra” stvarao globalnu usmenu umjetnost i teatralno je iskazivao.

Mihiz je pričao o aktuelnim temama koje javnost, publika želi da sluša. (Da Andrić nije dobio Nobelovu nagradu za književnost 1961.godine, teško je povjerovati da bi Mihiz išta govorio o njemu.) Mihizu je za govor bila potrebna publika (eksterni impuls) da predstavi i izmjeri sebe. Ali i da vrati usmenu kulturu i kulturu govorništva onamo gdje je oduvijek tradicionalno i pripadala. A to je vraćanje kritike kao oruđa borbe protiv društvene rezignacije, modernog spektakla, apatije i komformizma.

Mihizova usmena “esejistika” je bila širokog vidokruga. Davno na Cetinju (1981?) Mihiz je gostovao u Vladinom domu zajedno sa elokventnim Danilom Kišom i Mirkom Kovačem. Povod je bila neka Njegoševa godišnjica. Moćni trijumvirat govora ovih mudraca ipak je ostao upamćen po B.M.Mihizu i njegovim intelektualnim bravurama, teatralnostima, retorici, gestovima, podignutoj obrvi i dugotrajnim aplauzima publike. I aplauzima Kiša i Kovača.

Andrić je iskazivao subjektivni, umjetnički doživljaj svijeta, istorije, ljudske patnje, tragedije itd. Andrić je bio čovjek, rekli bi, kraćeg umjetničkog daha i dara. Stoga, najbolje se književno izražavao u pripovijetkama. (Slabije u romanima.) Andrić je bio pisac individualnog gubitka pa i nacionalnog, vjerskog ili sličnog viđenja ljudskih poraza i nesreća. Prvenstvano balkanskih naroda. On je pisac mijenjanja i propadanja životnih formi u društvu i kulturi. Prvenstveno u kulturi Bosne gradeći joj veličanstven umjetnički nezaboravan spomenik.

Mihiz je bio zagovornik života. Pa i onih “živôta” (ideoloških, na primjer) kada političko beznađe i sivilo nadvlada život i nastoji ga satrijeti. (Staljinizam, na primjer.) Mihiz je - birajući svoju struju - išao uz “struju”. Ali nije išao po sred “brzaka” već je u “plićaku” gledao realnost. Andrić ni toliko. Vladajuću “struju” je Andrić gledao poslije Drugog sv. rata sa obale. Kao da se higijenski distancirao od bilo koje vrste kulturne prljavštine i političke napasti.

Andrić je fenomen stvaralaštva u književnosti uzdigao na ravan opštosti i dubljih značenja jedinačnih i jedinstvenih primjera. Mihiz obratno. On je u svakom detalju ili pojmu promišljao i vidio opštost.

(Kraj naredne subote)

( Veselin Mitko Pavlićević )