Kestenovi kijevski
Crnogorski pisac i diplomata Radoslav Lalo Pajković, sačinio je “Antologiju ukrajinske poezije”, prvu te vrste u nas. Knjiga je izišla 1979. u Beogradu u izdanju “Petra Kočića”
Čudio se moj prijatelj Dušan Kostić đe sam sve stizao. Čudim se i ja, ali, što bi rekli Staropodgoričani - bi mu ga!
Poslije dvočasovnog leta četvoromotornim “iljušinom”, stižem vaktile iz Lenjingrada u Kijev, glavni grad Ukrajine. Dok se vozimo prema hotelu “Labud”, nazirem golemi Dnjepar, s pet mostova; po njemu lađe, jedrilice...
Na desnoj obali moćne rijeke, drevni istorijski i kulturni centar s građevinskim spomenicima počev iz XI vijeka, sa univerzitetom osnovanim 1834. godine. Kijev. Vrvi od muzeja, biblioteka, pozorišta, opere, umjetničkih galerija...
Kroz treperavo, žućkasto jesenje lišće mnogobrojnih kestenova, promiču stare i nove građevine koje svjedoče o sjaju hiljadu i četiri stotine godina ovog starog grada.
Na obali Dnjepra, divan manastir, Kijevo-Pečerska lavra, s pozlaćenim kubetima; najstarije pravoslavno svetilište Istočnih Slovena, osnovano 1051. godine.
Pod zaštitom je Uneska.
Lavra je od sedamnaestog vijeka imala značajnu ulogu u širenju pravoslavnog hrišćanstva u Ukrajini, pa i u Rusiji.
U manastirskim katakombama sahranjeni su kaluđeri, čija se usahla, nekoliko vjekova stara tijela, mogu i danas viđeti. Nijesu balsamovani, već su, zahvaljujući neobičnoj okolnosti, čudesno pogodnoj klimi, njihova tijela ostala očuvana. Lakovjerni su smatrali da su kijevski kaluđeri vanzemaljska bića.
U tadašnjem Generalnom konzulatu SFRJ u Kijevu, nailazim na Crnogorca, diplomatu, Milenka Stefanovića. Priređuju prijem za nas, jugoslovensku novinarsku delegaciju...
Gradovi imaju svoju dušu, glavnu ulicu, đe se sve sliva. U Kijevu je to Kreščatik, s drvoredima kestenova, prodavnicama, bioskopima... U grbu Kijeva nalazi se rascvjetala grana kestena.
Na Kreščatiku i drvo s crvenkastim plodovima. Rekoše da je to rjabinuška.
Kreščatik prepun šetača, ponajviše oko podne, baš kao u nekom mediteranskom gradu.
A topole kijevske imaju tužnu istoriju. Na njima su njemački okupatori tokom Drugog svjetskog rata vješali ukrajinske rodoljube.
U Parku slave, šezdesetosam metara visok objelisk, podsjeća na hrabre borce koji su tokom Drugog svjetskog rata pali za odbranu Kijeva. I dok se pred spomenikom rumeni vječni plamen, iz zvučnika dopiru Šostakovič, Betoven, Mocart... Nailaze mladenci i uz ustaljenu ceremoniju i ozbiljnost, kakvu već samo po sebi podrazumijeva ovo mjesto, vjenčavaju se.
Impresivni fudbalski stadion kijevskog “Dinama” prima sto hiljada gledalaca. Trebalo je da bude svečano otvoren 1941. godine i za tu priliku bile su odštampane posebne ulaznice. No, svečanost je usljed okupacije morala biti odložena, pa je otvoren 1947. Međutim, vratari su primijetili da tog dana pojedini ljudi ulaze na stadion s nekim neobičnim ulaznicama! O tome je obaviještena uprava stadiona, pa se ispostavilo da je oko stotinu ljudi, tokom teških godina okupacije, sačuvalo ulaznice koje su bile odštampane za svečano otvaranje 1941. godine. Nastalo je slavlje. Ovih stotinu rodoljuba postali su počasni gosti stadiona i imaju rezervisana mjesta na njemu.
Viju vjetri, viju bujni, i drveće sagibaju...
Ukrajinska poezija živi svoju mladost gotovo dvjesta godina.
U ruci mi knjiga s posvetom: “Slobu Vukoviću, knjiga mojih uspomena iz Ukrajine. Lalo Pajković, 5. III. 1980”.
Crnogorski pisac i diplomata, moj drug, Beranac, Radoslav Lalo Pajković, sačinio je “Antologiju ukrajinske poezije”, prvu te vrste u nas. Knjiga je izišla 1979. u Beogradu u izdanju “Petra Kočića”.
Ovaj se izbor, evidentno predstavljački, kako je isticao Lalo Pajković, može razumjeti jedino kao jedna vrsta pionirskog poduhvata, upoznati našeg čitaoca, koji do sada nije imao česte prilike za to, sa ukrajinskom poezijom, u svoj njenoj cjelovitosti, makar primjenjujući kombinovan (koji ne mora da bude uvijek opravdan) metod.
Time je ova antologija, kako kaže njen autor, “unaprijed samu sebe odredila”. Ona je obuhvatila sve epohe, sve pjesničke generacije i škole, i sve značajnije predstavnike u njima...
Pajković ukazuje i na veze između ukrajinske poezije i poezije jugoslovenskih naroda. Oskudni naučni izvori pokazuju da su ove veze drevne i po mnogo čemu, višeslojne. Bile su uzajamne i preplitale su se u oba pravca.
Prevođenje literature, naglašava Pajković, odavno je poznato kao najoprobanije i najefikasnije sredstvo za upoznavanje duhovnih vrijednosti i kulture jednog naroda. Tako se još jednom potvrdila stara istina: poezija ne priznaje granice, granice moraju da priznaju poeziju.
Poezija uvijek pobjeđuje.
U ime čovjeka.
I: pjeva ukrajinska pjesnikinja, Natalija Kašćuk - Dok snjegovi kruže naokolo/ Škripi dubrava od februara./ Ali nalet snijega, led što para/ Ma koliko bili zubati/ Ne mogu izvor okovati.../ Moj Kijeve!/ Večernja zvijezdo moja!/ U svijetloj tuzi stojeći pred vama/ Ispovijedam se predivnim čuvstvom:/ Dragi./ Ovdje živi./ Smije se./ Hodi./ Po ovoj zemlji./ Pod ovim večernjim nebom./ A ti mu svijetliš,/ dobra zvijezdo Danice./ To je sreća i moje uspokojenje./ Plačem, prislonjena na kamen,/ A suze su svijetle./ Srećna sam, voljeni.
A kestenovi kijevski... Cvatu. Proljeće je.
( Slobodan Vuković )