Živ je Mandić

Umro Igor Mandić. Tako su se slale poruke, bez riječi “je”, da bi se sve skratilo, da bi se vijest brže pročula. Kao da se riječ po riječ naplaćuje pa da se uštedi. Brzojav, telegram, kako god to nazvali, može i sms, može mail, nebitno je, ali je vijest. Ali reakcije na tu vijest su specifične. Nema čovjeka, a on nikad življi.

Ko god da je ili citirao ili kakvu anegdotu ispričao, sve to dokazuje da je vijest lažna ili poluistina. Mandić je bio monolitan čovjek, dokazano besmrtan. Rugajući se smrti, igrao je na vjetru života (Ujević), bio sve a negirao pripadnost ičemu, on je od sebe stvorio brend. S pravom. A sad već vidimo da je postao lovemark.

Napisao je toliko da će uvijek imati što da se čita. A bio je od onih pisaca kojima je teško naći grešku. I to ne onu slovnu, nego smisaonu. Ako bilo koju knjigu Igora Mandića uzmete, otvorite na bilo kojoj strani i počnete da čitate bilo koju rečenicu, vidjećete poseban ritam. Ritam bermudskog trougla između Šibenika, Splita i Zagreba. I Beograd se negdje nađe unutar toga trougla.

Niko nije bio majstor provokacija, a gospodstvenih manira kao Mandić. Niko nije bio vladar tolikog znanja, a da prezire sveznadare kao on. Zidao je i rušio, provocirao i hvalio i bio velika figura. Sad, i kad ga nema, za njim se ne smije žaliti. Takvi ljudi služe da se slave. Da se na njih naslanja ne nekoliko sledbenika nego generacije koje slijede. I biće tako, jer ozbiljan je to materijal i jak temelj.

Svaki njegov intervju za Vreme, Nedeljnik ili bilo koji list bio je spektakl. Majstor pojave, oratorstva, pomenute provokacije ali i erudicije, uspijevao je da slomi sve a da njemu ne mogu ništa. I ostao je svoj u vrijeme kad su svi zastranili. Ostao je dosljedan da govori i ono što mu je moglo glave doći, jer je mislio i bio hrabar da kaže što misli.

Prostor Jugoslavije izgubio je viteza od pera koji je pisao jednako dobro o istoriji književnosti, erotici, hrani, filmu, muzici, o čemu god da je pisao, pisao je znalački i što je podjednako važno, nikad nije pisao ni dosadno ni isprazno.

U jendom intervjuu karakteriše Split kao grad koji se služi humorom kako bi to bila zamjena za ljubav. Jer ispoljiti ljubav u takvoj sredini znak je slabosti, stoga se ljudi liječe humorom. Može ta definicija da se primijeni i na Crnu Goru, bez greške. Svega ima kod velikog Igora Mandića, zato ga treba čitati iznova, a čitaće se jer sjedi među najboljim piscima koje je dala ta velika Jugoslavija.

Mnogi su i dalje u nevjerici, jer je i Mandić šamarao i smrt u nekoliko knjiga, a razlikovao je umiranje od smrti, kao dva odvojena pojma. Sad je sve tu, ostalo je iza njega toliko djela da nije ni čudo što se čini da je danas življi nego ikad. I jeste. Čitajte ga pa ćete vidjeti.

( Đuro Radosavović )