Umjetnost mora da probudi emociju

Iako je tek izašla s Akademije, mlada glumica Isidora Građanin uspjela je da ostvari brojne uloge.

Kako kaže, ne dijeli ih na male i velike, epizodne i glavne, a raduje se što će uskoro nastaviti snimanje filma u Crnoj Gori.

”Od septembra prošle godine smo snimali prvi dio filma ‘Zaliv’ u režiji Draška Đurovića, po njegovom scenariju koji je pisao uz koscenaristu Gorana Gocića u produkciji Montenegro Max filma, producenta Karla Kalezića. U filmu je svoju ulogu odigrala holivudska zvijezda Mariza Berenson, a nastavlja se snimanje početkom aprila. Film je istorijska priča koja se dešava pred sam početak Prvog svjetskog rata u prelijepom ambijentu Perasta i Kotora, predjela koji se sprema da kao i ostatak regiona bukne kao tempirana bomba. Film je prepun emocija, nostalgije, neostvarene ljubavi. Tumačim jednu od glavnih uloga i uzbuđena sam i radujem se snimanju”, ispričala je u razgovoru za Magazin Isidora Građanin.

Nedavno je publika imala priliku da je gleda i bioskopskom hitu “Ključ”, ali i seriji “Junaci našeg doba” gdje igra jednu od glavnih uloga. U svojim kolegama ne vidi rivale, a raduje je što od 2016. kontinuirano radi. Smatra da za svakog postoji prilika, a svoju vidi u ulozi koju će igrati na drugom jeziku. O karijeri, ulogama Isidora priča za Magazin...

Publika ima priliku da Vas gleda u bioskopskom hitu “Ključ”. Film je najavljen kao srpski “Da Vinčijev kod”. Kako je Vama djelovao na premijeri, je li ispunio Vaša očekivanja?

Upriličena je premijera kakvu je ekipa zaslužila, s obzirom na to da je film bio u pripremi i potom se snimao gotovo četiri godine. Red je bio da se proslavi što je film konačno izašao pred publiku i što je uložen trud cjelokupne ekipe dobio svoj epilog i u punom sjaju je predstavljen širom regiona. Film je pravljen da bude blokbaster, sniman je kao komercijalni projekat, da bude prijemčiv širokim narodnim masama. Publika će biti stavljena pred jednu neobičnu priču, dosad rijetko viđenu u našoj kinematografiji, uz pregršt preokreta i uz brojne akcije koje će ih držati u stalnom iščekivanju šta će se sljedeće desiti.

Režiser Marko Sopić u intervjuu mi je priznao da su Sonja Kolačarić i Raša Bukvić dobili uloge na njegov poziv, ali da je za neke role organizovao kasting. Kakav je bio Vaš proces dobijanja uloge?

Kao što je već pomenuto, film je dugo bio u pripremama, početak snimanja se odlagao, a ispostavilo se da je meni to išlo naruku, jer sam ja tek godinu dana od rađanja ideje za projekat, ušla u već oformljen tim. Inače, uloga koju sam ja igrala namijenjena je bila drugoj koleginici, međutim, kako sam ja tada već počela da snimam i radim, silom prilika upoznala sam dio ekipe filma i produkcija mi je organizovala kasting, probala sam nekoliko uloga, a najviše mi je legla upravo uloga Marije koju sam i dobila, a najviše me je i intrigirala od prvog čitanja scenarija.

Vi igrate glavnu žensku negativnu ulogu. Kažete da Vas je uloga Marije najviše intrigirala, a šta Vas je privuklo da istu prihvatite i kako ste pravdali sve ono što ona radi?

Privukla me je čitava misterija oko njenog lika, scenario je nekoliko puta mijenjan od one prve verzije koju sam ja čitala, u kojoj smo Mariju prvi put srijetali u manastiru kao iskušenicu koja se zavjetovala na ćutanje pa se kroz film raspliće njena priča. Njen lik je zamišljen kao ženski Džejms Bond, ona je opasna žena, spremna na sve, beskrupulozna i vrlo vješta u borbi, kao i u špijunaži. Ona je postavljena na tajni zadatak i izvršavam ga vrlo profesionalno. Iako se ne pojavljuje od početka filma, njen lik se uvodi u momentu kada sve kreće da se zahuktava. Interesantno mi je bilo da igram ženu tajnog agenta, to mi je bila jedna od velikih glumačkih želja.

Je li teže igrati negativca ili pozitivca - kakve su Vam uglavnom ostale uloge, ako izuzmemo i onu u Kalkanskim krugovima?

Ne dijelim svoje likove na pozitivne i negativne. U životu, kao i na dobrom filmu, nikada nije sve crno-bijelo. Kao što je poznato kod Junga, svaki čovjek ima personu i sijenku, onaj mračni dio ličnosti. Građenje jednog lika je delikatan i detaljan proces, kreativan i studiozan, moramo uzeti u obzir njegove motive, ciljeve, pobude i način na koji se ispoljavaju njegove osobine i želje, kako postupa u različitim situacijama i kakav je u odnosu sa drugim likovima. U dobrim dramaturgijama mi imamo dvije kontrateže, dva lika sa jednako jakim motivom koji su suprotstavljeni jedan drugom. Naravno, dešava se da možemo dobiti da igramo nekog lika koji ima sociopatske i psihopatske poremećaje ličnosti, što je sjajan glumački zadatak koji bih voljela da dobijem jednom. Ipak, mi na studijama učimo da svoje uloge branimo, ne da ih osuđujemo.

U Srbiji se trenutno radi oko 40 projekata - filmova i serija, koliko je teško mladom glumcu poput Vas da dobije ulogu i jesu li se režiseri i producenti otvorili za “nova lica”?

Smatram da ima prilike za svakoga. Svi trčimo svoju trku i nema potrebe za pravljenjem rivaliteta. Ponekad djeluje da je lakše kada se neko već dokaže u određenim ulogama, a s druge strane, svjedočimo često da reditelji traže potpuno nova lica za svoje projekte. Bitno je istrajati, biti strpljiv i svakoga čeka njegova prilika.

U seriji “Junaci našeg doba” igrate jednu od glavnih uloga. Upravo je to porodična serija, kakve smo nekad nedjeljom veče nakon Dnevnika gledali. U moru krimi priča kakve se danas najčešće snimaju, kako je bilo raditi na ovom projektu i učestvovati u građenju ove priče? Jeste li i sami kao dijete gledali ovakve serije?

Jesam, gledala sam sve serije Siniše Pavića i pamtim svoje djetinjstvo po njima. Samim tim je moja želja da igram u njegovoj seriji bila ogromna, a sreća kada sam ulogu dobila neprocenjiva. Svakom projektu pristupam ozbiljno uz glumačke pripreme, tako i ovoj ulozi. Pričala sam sa rediteljem i sa piscem, pa su mi mnogo pomogli u građenju lika Saške. Bila je velika odgovornost na meni da napravim lik u kom bi se prepoznale mnoge mlade djevojke sa svim svojim problemima i životnim bitkama u tom dobu, a opet, kada je nešto napisano kao scenario Siniše Pavića, nije teško oživjeti situacije i likove koji su već osmišljeni u nečijem pronicljivom i genijalnom umu, kao što je njegov, jer na satiričan način predstavlja mnoge fenomene današnjeg društva.

Prvu ulogu dobili ste još kao studentkinja. Od tada do danas ostvarili ste ih dosta, bilo je i epizodnih i glavnih. Dijelite li Vi uloga na velike i male? Može li glumac u nekim malim, epizodnim ulogama pokazati šta zna?

Od kraja druge godine studija sam aktivno u poslu, to je neka 2016. godina. Imala sam sreću da kontinuirano radim i dobijam sve zahtjevnije prilike i “veće” uloge (veće pod navodnicima jer se to odnosi na prostor koji lik ima u seriji, filmu ili predstavi, koliko ima zahtjevnih scena...), igrala sam u preko 25 filmskih i serijskih projekata, nekoliko predstava, u nekim spotovima... Sve je na mene uticalo da napredujem i da sazrijevam.

Složila bih se sa onom glumačkom izrekom “Ne postoje male i velike uloge, već samo veliki i mali glumci”, jer svaki lik se sprema i igra sa jednakim žarom.

Kako se osjećate danas kad uz Vas stanu neki glumci koji su velika imena i koji su ostvarili značajne uloge i prije nego što ste se Vi rodili? Znaju li te starije kolege da podrže mlađe?

Možete zamisliti kako je kad kao mlada glumica imate prilike da sarađujete direktno sa nekim cijenjenim starijim kolegama koji su već dugo u poslu i koje gledate od malih nogu i divite se njihovom talentu. Ipak, oni su moje kolege i uvijek profesionalno pristupam saradnji sa njima. Imala sam sreće da radim sa nekim divnim kolegama, što starijim, što mlađim i da napravim drugarski odnos sa njima. Posebno su me oduševili Slavko Štimac, Branko Cvejić, Vladan Gajović, Lepomir Ivković, Nikola Kojo, Bane Tomašević, Nenad Maričić, Bane Popović, Raša Bukvić, Sonja Kolačarić... i mnogi drugi, da ih sad sve ne nabrajam.

Igrali ste u dosta projekata - “Junaci našeg doba”, “Ključ”, “Južni vetar”, “Ubice mog oca”, “Kalkanski krugovi”, “Komšije”, “Sinđelići”.... Ima li neka uloga da je na Vas ostavila poseban utisak?

Svaka uloga je ostavila na mene poseban utisak. Na nekim snimanjima sam provela više vremena, pa sam se sa ekipom osjećala kao sa svojom porodicom, na nekim projektima posjetila sam neke fantastične lokacije i snimala na nekim od najljepših mjesta Srbije i Crne Gore, na nekim snimanjima bila je fantastična atmosfera među kolegama. Neke uloge pamtim po tome da sam se duže i teže pripremala za njim, sticala razne vještine, učila jezike (npr.avganistanski, tj.paštu jezik za film “Ne igraj na Engleze” koji će tek izaći)...

Kakva bi uloga Vama predstavila najveći izazov?

Voljela bih da dobijem ulogu koju ću od početka do kraja odigrati na drugom jeziku. Voljela bih takođe da odigram neku stvarnu istorijsku ličnost.

Angažovani ste i u pozorištu. Pripreme za uloge dosta se razlikuju od filmskih i televizijskih. Koji je Vama proces draži?

I jedno i drugo volim. U pozorištu je duži proces priprema, ali je osjećaj kada igrate pred punom salom neprocjenjiv. Filmski projekti takođe zahtijevaju pripreme, ali ima prostora da se pogriješi i ponovi. Na sceni toga nema. Ukoliko i dođe do greške na licu mjesta se pronalazi rješenje. Volim i jedno i drugo, snimanja su mi draga jer imam priliku da snimam na autentičnim lokacijama što smatram velikom privilegijom.

Kultura je odraz stanja u jednoj državi, a umjetnici kroz svoje projekte trebalo bi da propituju i kritikuju stvarnost. Međutim, to se sve rjeđe dešava, te većina razmišlja komercijalno. Koliko komercijalizacija ubija umjetnost?

Mislim da svako umjetničko djelo mora da utiče na neki način na posmatrača/gledoca/slušaoca. Umjetnost mora da u nama probudi emociju, reakciju, misao... Puka komercijala je nešto što je privlačno širokim masama i samim tim je pravljeno da se ‘dodvori’ publici. Ipak, ne znači nužno da je to loše, i takvi projekti u publici mogu da probude jake emocije, da ih natjeraju da se preispitaju. Ne volim kada neko umjetnošću pokušava da drugima nametne neki stav, da staje na nečiju stranu, da se miješa sa politikom. Po mom mišljenju umjetnost je tu da u nama probudi emocije, da nas izmjesti iz svakodnevice, koj je mahom jednolična, da nam ukaže na jačinu ljubavi, prijateljstva, iskrenih emocija, da nas dovede do katarze, da time obogati naše živote, a ne da se bavi nekim prizemnim trivijalnim temama.

To što sviram klavir korisno za posao

Završili ste nižu muzičku, svirali klavir. Gajite li i danas ljubav prema tom instumentu i da li svirate?

Ponosna sam na to što sam završila muzičku školu jer pamtim koliko mi je nekada bilo teško i mrsko da vježbam sviranje klavira umjesto da se igram sa svojim prijateljima, a i pamtim koliku sam tremu imala na ispitima klavira i solfeđa. Međutim, danas mi je izuzetno drago što sam istrajala i što umijem da sviram i da se bavim muzikom. Danas mi je, za razliku od ranije, to zadovoljstvo i uživanje, a ne obaveza. Koristim to znanje i u nekim predstavama i na filmu.

Gluma je moja sreća i ljubav

Prije nego što ste upisali glumu, razmišljali ste o Fakultetu za španski jezik. Jeste li ikad zažalili što ste izabrali da Vaš životni poziv bude vezan za umjetnost?

Nikada nisam zažalila jer je moj poziv moja sreća i ljubav i ne mogu da zamislim da radim bilo šta drugo. Smatram velikom srećom što imam privilegiju da radim i da živim od onoga što volim.

Španski mi je bio glavni predmet u Filološkoj gimnaziji. Volim špansku kulturu i njihov narod i zemlju, i voljela bih da spojim poznavanje španskog i glumu.

( Marija Vasić )