Ne bole rane, već srce i duša

Moj trogodišnji sin Lav po cijeli dan plače i traži svog tatu, kroz suze svoju ispovijest o strahotama rata u Ukrajini započinje Julija Kucolap, privijajući uz grudi dijete.

Ona je bila među 36 sunarodnika, koji su danima putovali i prešli hiljade kilometara, dok utočište nijesu našli u Bijelom Polju, u hotelu “Bijela rada”.

Direktor hotela Suad Pilica kazao je da su izbjeglice smještene u saradnji sa Ministarstvom vanjskih poslova Crne Gore i Ambasadom Ukrajine.

Julija priča da je preživjela pravu golgotu kada je pogođena gelerom.

”Ali, to ne boli, koliko bole srce i duša zbog rata koji bjesni u mojoj zemlji. iz Harkova smo krenuli kada je počelo granatiranje grada. U granatiranju sam zadobila povredu, geler se još nalazi u mom tijelu”, kaže tridesetsedmogodišnjakinja za “Vijesti”.

Odmah po dolasku, ona je zbrinuta i previjena u bjelopoljskoj Bolnici.

”Mi smo porijeklom iz Harkova. Ja i moja velika složna porodica mirno smo živjeli i uživali u životu. Moj muž radi u kompaniji za naftu i gas. Ja sam na porodiljskom odsustvu, i posljednje tri godine odgajam sina. Nesreća nas je zadesila 24. februara, to je naša najveća tuga. Zvjerski su nas napali i pobili civile i grad sravnili sa zemljom. Pokušali smo da pobjegnemo, ali smo upali u vatru, u pucnjavu. Na sreću, moja porodica je dobro, jedino sam ja zadobila povredu od gelera”, priča Julija.

Objašnjava da je do ranjavanja došlo u trenutku kada su vozilom pokušali da se prebace do centra grada, jer su mislili da će tamo biti bezbjedni, ali da je, u stvari, grad bio pod opsadom.

”Dok nas je suprug vozio do centra, jedan metak je prošao pored glave mog sina koji je bio sa mnom. Bilo je užasno, nevjerovatno… “, kaže ona, dok joj jecaji prekidaju glas.

Priča da su se prebacili u zapadnu Ukrajinu, gdje je, bar do sada, mirnije stanje. U evakuaciji im je, dodaje, pomogla organizacija u kojoj radi suprug.

”Ne postoji ni jedna stvar koju smo ponijeli, osim stvari koje smo imali na sebi”, kaže.

Uz sina, sa njom je u Bijelo Polje došla i majka. Priča da ne zna da li su ostali bez kuće. Kaže da je suprug u zapadnoj Ukrajini, nakon što se poslije njihovog prebacivanja vratio u Harkov po brata, dok je otac morao da ostane u tom gradu.

”Mi smo miroljubivi stanovnici, nijesmo željeli rat, živjeli smo srećno i sa ljubavlju prema svim ljudima. Nadali smo se da nas neće stići ta krvava nesreća. Vjerovali smo da neće pucati na mirne stanovnike, no ispostavilo se da je sve to laž. Nas su jednostavno ubijali, i žene, i djecu i muškarce. Pucaju i lete bombe, i tu niko nije pošteđen. Ruše sve okolo, pola Ukrajine gori”, priča očajna žena, dodajući da se mole za mir u cijelom svijetu i za najskoriji susret sa svojim najmilijima.

Ništa nije slutilo na zlo

Iz Harkova je u Bijelo Polje doputovala i Tatjana Strikun (38) sa desetogodišnjom kćerkom Valerijom.

Kaže da je dan uoči granatiranja bio sasvim običan.

”Tog 23. febuara uveče, ništa nije slutilo na zlo. Spremili smo se počinak kako bi ujutro krenuli na posao. U pet časova probudio me glas supruga, koji mi je rekao da je počeo rat. Unaokolo su se čule eksplozije i pucnjava. Uplašili smo se, brzo smo zgrabili ono što je bilo pri ruci i spustili se u podrum. Tokom dana su se čule eksplozije. Ali, čim se smirilo, otišli smo u naš stan na sedmom spratu, uzeli hranu i ponovo sišli”, priča Tatjana.

U podrumu su, napominje, proveli dvije večeri, eksplozije su s pojačavale svakim danom, a 1. marta do Harkova su stigli avioni.

”Na svega dva kilomatra od naše kuće ispaljene su dvije bombe, srušena je petospratnica i bolnica. A od 21 čas do ponoći u blizini je bombardovana vojna škola. Ta noć je bila strašna i odlučili smo, ako preživimo do ujutro i ako auto bude čitav, da idemo nekuda. Ujutro, 2. marta, krenuli smo da izlazimo prema automobilu, kada su počele eksplozije i bombardovanje. Tada smo krenuli put zapadne Ukrajine, do koje smo putovali tri dana zbog velikih gužvi na putevima, jer su svi krenuli da bježe”, kaže Tatjana.

Kada su stigli, tek što su pomislili da su se spasili užasa rata, priča da su počele da padaju rakete na Vinicu, Ljvov i druga mjesta. Tada im je postalo jasno da ostanka u zemlji nema.

”Odlučili smo da ja i kćerka krenemo na daleki put. Zahvalni smo preduzeću Ukrgazvidobuvano, koje je organizovalo putovanje u Crnu Goru, do koje smo putovali dva dana”, objašnjava Tatjana.

Kaže da joj je u Ukrajini ostao veliki dio porodice, muž i roditelji, koji se nalaze u žarištu rata.

Strah od svakog poziva

Priča da je srećna zbog lijepog odnosa ljudi u Crnoj Gori i da se jedino plaši buđenja, jer čim otvori oči trči da se telefonom čuje sa suprugom i roditeljima, s velikom nadom da će se sve dobro završiti.

Iz Harkovske oblasti, sela Donjec, u Bijelom Polju sklonište je našla i dvadesetsedmogodišnja Ekaterina Bezvernjova, sa sedmogodišnjim sinom Glebom.

Gleb kaže da mu nedostaju drugovi, ali da je u hotelu dosta djece iz Harkova, sa kojima se rado druži. On ide u drugi razred osnovne škole.

Ekaterinin suprug Anton je, priča ona, stradao 2019. godine u Luganskoj oblasti

”Tu je bio bacač granata, a ubijen je od strane ruskog snajperiste. Posthumno je odlikovan ordenom za hrabrost”, kaže mlada žena.

Iako je imala težak period iza sebe, Ekaterina priča kako je dobro živjela, imala dobro plaćen posao, kuću, prijatelje...

Kaže da je planirala da se dodatno obrazuje, karijeru i uspjeh, i sve je teklo normalno do 24. februara.

”Tada su ruske trupe započele invaziju na mirni život mog naroda, počelo je granatiranje velikih gradova. U to vrijeme u mom selu nije bilo neprijateljstava, nastavila sam da idem na posao. Radim kao pomoćmik direktora (sekretar) naftne kompanije.

Tako je bilo do 10. marta, kada su vojne granate počele da pogađaju moje selo, nakon čega sam odlučila da se hitno spakujem i evakuišem. Firma u kojoj radim obezbeđuje prevoz i smještaj za naše zaposlene i njihove porodice. Kada sam krenula autobusom sa ostatkom izbjeglica, nijesam znala gdje ću stići, gdje ću živjeti. Bilo mi je važno da odem što dalje, da odvedem sina na bezbjedno mjesto. Kada smo stigli u zapadnu Ukrajinu, ukazala se prilika da odemo u Crnu Goru. Odmah sam pristala”, priča vidno uzmenirena Ekaterina.

Prinudno utočište umjesto ljetovanja

Ona, kao i Julija, prije rata je planirala da ove godine ljetuje na crnogorskom primorju. Umjesto odmora, obje su ovdje našle prinudno utočište.

Kod kuće je, priča, ostavila dio duše, majku, oca, braću, baku i djeda.

Ljubaznost domaćina, kako ističe, pomogla im je da se osjećaju koliko-toliko bolje.

”U Bijelom Polju dočekani smo sa iskrenom ljubaznošću, velikodušnošću i razumijevanjem. Prvi put u životu smo dobili toliko pažnje. Veoma sam zahvalna vašem narodu i vašim vlastima na pomoći. Sada vidimo ko su nam pravi prijatelji. Vjerujem da se sve u životu ne dešava slučajno, a poslije pobjede Ukrajine u ovom krvavom ratu odnosi među državama će dostići novi nivo. Mnogo me boli duša zbog svih poginulih, zbog porušenih kuća u našim prosperitetnim gradovima i najmilijih koji ostaju u zoni granatiranja”, kaže Ekaterina.

Objasnila je da joj je u granatiranju jedna kuća uništena, dok je druga, u Harkovskoj oblasti, netaknuta, ali da je pod granatiranjem.

Niko od ovih ljudi ne zna do kada će biti daleko od kuće, ni da li će imati gdje da se vrate.

Snimak pasa i mačke znak da su svi dobro

Jako sam daleko od kuće, tamo sam ostavio baku, djeda, drugare nisam vidio od početka rata, priča sedmogodišnji Gleb.

”Mnogo mi nedostaju svi. Nedostaju mi i moje dvije kuce i mačka. Sve ih mnogo volim... Baka mi šalje snimke pasa i mace, pa tako znam da su svi dobro”.

On i njegova majka Ekaterina poručuju - Rusijo, zaustvi rat! Prestani da ubijaš našu djecu. Svi smo mi jedna velika porodica na ovoj planeti.

U bolnici kažu da su spremni svima da pomognu

Direktor bjelopoljske Bolnice dr Kenan Erović kazao je da su u svakodnevnom kontaktu sa Ministarstvom zdravlja i da prate broj izbjeglica koji pristižu, kako bi se adekvatno odgovorilo na sve medicinske potrebe raseljenih lica.

“Osim jedne povrijeđene žene koja je zbrinuta i upućena na kućno liječenje, nije bilo pacijenta koji su u okviru Urgentnog bloka tražili medicinsku pomoć”.

Ukoliko bude većeg priliva izbjeglica, Erović kaže da će formirati medicinske timove i organizaciona tijela i modifikovati rad za pružanje medicinskih usluga tim ljudima.

”U formiranju je multidisciplinarni tim u okviru kojeg će biti psihijatar, psiholog i socijalni radnik, kako bi se formiralo psihijatrijsko i psihološko savjetovalište za izbjegla lica”, kazao je Erović, dodajući da je Opšta bolnica spremna da pruži svu potrebnu medicinsku njegu raseljenim licima.

Večeras donatorsko veče, mnogi nude pomoć

U Bijelom Polju će večeras biti organizovano donatorsko veče za prikupljanje pomoći za izbjeglice iz Ukrajine koji su utočište pronašli u tom gradu.

Kako je objasnio menadžer hotela “Bijela rada” Alen Šabanović, donatorsko veče biće organizovano usljed velikog interesovanja građana da pomognu.

”Akciju organizuje ‘Zoe long bar’ u Ulici Slobode, koji posluje u okviru hotela Bijela rada”, kazao je Šabanović.

Organizatori su pozvali sve humane ljude da daju doprinos u skladu sa mogućnostima.

Katarina Ružić kazala je da taj bar obezbijedio dva obroka za izbjeglice, i da će tako ostati koliko god bude potrebno.

”Svakodnevno pristižu donacije sa svih strana”.

( Jadranka Ćetković )