Odlazak u partizane bio je jedini častan izbor

Mir i sloboda su nježna djeca, treba im mnogo njegovanja i pažnje, tim riječima se drugovima u Kolašinu obratila Slovenka, drugarica Valerija Skrinjar-Tvrz, partizanka i šifrantkinja, učesnica čuvenog partizanskog proboja na planini Menini 1945. godine.

U Kolašin je došla na Akademiju sjećanja na narodne heroje Buda Tomovića, Baja Sekulića i Juricu Ribara, održanu u subotu. Dalek put, tvrdi, nije bio izazov, iako ima 94 godine.

Za “Vijesti” priča da pripada generacijama koje su bile usmjerene na cilj, a ne na težinu puta do njega. Poslijeratna novinarka Tanjuga i Oslobođenja i književnica kaže da vjeruje da je antifažizam način da se čovjeku obezbijedi dostojanstvo.

Ističe da je vrijeme da se mladi danas podsjete tekovina Narodno-oslobodilačkog rata (NOR) i da žive snove koje su njeni drugovi i drugarice sanjali u ratnim godinama.

Valerija je u partizane otišla sa nepunih 16 godina. Objašnjava kako je to bio jedini častan, ali i neminovan izbor u tom trenutku.

Rođena je u Zagorju na Savi, a nakon okupacije 1941. godine Njemci su, priča, njeno mjesto “odmah pripojili Trećem Rajhu”.

”’Naši preci su Germani’, napisao je na tabli moj profesor istorije. Odmah zatim i: ‘Ovdje se govori njemački jezik’. Kad izađem iz škole, na fasadama zgrada dočekivali su me plakati sa spiskovima, naslovljeni: ‘Strijeljani banditi i lopovi’. Na plakatima su bila imena ljudi koje sam znala kao časne i poštene. Jasno sam znala šta mi je činiti i da je pobuna nužna. Znali su to i drugi, jer je trebalo sačuvati svoj jezik, svoju kulturu, svoj inentitet, znali smo ko smo i šta smo...”, priča Valerija.

OPOMENA DA UNIŠTI DNEVNIK

Poslije ustanka, Slovenija je, sjeća se, “postala mravinjak, a pobuna masovna”. Formirale su i borbene jedinice. Prvo zaduženje u partizanima Valeriji, koja je poznavala stenografiju, bilo je praćenje programa radija London i Moskva.

”Stenografisali smo na slovenačkom, zajedno jedna starija djevojka i ja, ono što smo čuli na radiju. Uveče je dolazio kurir, koji je te naše bilješke nosio u štampariju. To su bile vijesti. No, nakon mjesec to je prekinuo okupator. Poželjela sam da idem u političku školu, ali do toga nije došlo. Bijela garda je srušila mjesto na kojem je trebalo da se obučavamo... Čim sam došla u partizane, počela sam pisati dnevnik. Vidio je to jedan stariji drug i reko mi: ‘Ne smiješ to da radiš, ako te Njemci uhvate, pobiće ljude koje pominješ, zapaliće selo’. Naravno, odmah sam prekinula i uništila do tada napisano. Dok kraja rata više nijesam vodila dnevnik, niti bilježila svoja sjećanja”, priča ona.

Dio rata radila je kao učiteljica u slovenačkim selima. Oskudica hrane, odjeće i obuće, nijesu ono čega se sagovornica “Vijesti” sjeća iz tog perioda. Pamti toplinu ljudi u čijim kućama je boravila, ali i svoj entuzijazam i želju da doprinese na način kako je najbolje mogla. Kratko je bila i bolničarka.

To što je znala njemački, daktilografiju i stenografiju, ubrzo je joj je donijelo i nova zaduženja. Postala je šifrantkinja u Operativnom štabu, koji je vodio 6. Slovenačku udarnu brigadu Slavka Šlandra i 11. udarnu brigadu Miloša Zidanška.

DRAMA NA MENINI I LEGENDARNI FRANTA

Na položajima na planini Menini, u toj ulozi dočekala je i mart 1945. godine. Dok je kraj Drugog svjetskog rata bio izvjestan i oslobođeno pola Jugoslavije, Njemci u tom dijelu Slovneije nijesu odustajali. Oko 500 partizana, kako priča Valerija, u dijelu Kamniško-Savinjskih Alpi, 40 kilometara sjeverioistočno od Ljubljane, našlo se u obruču od više od 10.000 nacista.

”Metar i i po snijega, na više od 1.500 metara nadmorske visine, a i mi slabo obučeni, hrana i municija oskudne. Svuda oko nas nacistički obruč. Bila sam stalno uz Operativni štab. Vodile su se najžešće borbe danima. Sjećam se da sam s pažnjom gledala izraz lica komesara, koji je bio na jednoj uzbrdici. Ni traga straha nikad nijesam otkrila, samo zabrinutost i odlučnost. Tako je bilo i kod ostalih. Tako sam se i ja osjećala. Nije bilo straha...”, priča Valerija.

Onda je stigao i presudni dan, partizani ostaju bez municije, dok ih SS divizija zasipa vatrom. Jasno je bilo, sjeća se Valerija, da nema mnogo nade za spas. Sumrak petnaestog dana u njemačkoj opsadi na surovoj planini, kaže, neće nikad zaboraviti.

”Pada mrak, a mi bez municije. Odjednom s desnog krila počinje pjesma. Jedan po jedan, partizani prihvataju, i ubrzo sa cijelog položaja čuje se pjesma, gromoglasna. Drugovi i drugarice su izabrali da pjevaju, tada misleći da su im to posljednji sati života. Neprijatelj, zatečen tim što čuje, obustavlja vatru... I samo se čuje pjesma koja odliježe planinom”, priča se Valerija o nadrmatičnijim satima svog života.

Spas za nekoliko stotina partizana, u posljednjem trenutku, pronalazi legendarni komandant Franc Sever Franta. Naređuje, kaže Valerija, da se spuste niz jarugu, kojom su prije rata spuštana stabla s planine. Posljednja bitka, kako su vjerovali, tako postaje pobjeda nad neuporedivo silnijim neprijateljem.

”Spuštamo se niz zaraslu jargu, probijamo se kroz stijenje i stabla, po ledu... Dolazimo do rijeke, pregazimo je. Ne osjećam hladnoću. Cesta je slobodna, jer su Njemci na planini. Prelazimo i jednu livadu i stižemo u selo. Mještani nas unezvijereno gledaju, ne vjeruju da smo, ipak, živi. Kažu, okolo čeka 30 kamiona da nas vode na gubilište. Gledamo iz sela na vrhu njemačke logorske vatre. Te noći su bili opušteni, jer su mislili da će nas sjutra konačno savladati”, prisjeća se partizanka događaja od prije gotovo osamdeset godina.

O PROBOJU SNIMLJEN I FILM

Sjećanja na te dane u knjizi memora “Past na Menini planini” (Zamka na Menini planini), u dubok starosti, objavio je komandant Franta.

Valerija priča da je bio “čudesna ličnost i veliki strateg, iako je imao svega 22 godine u trenutku kada je našao način da iz klopke SS divizije spasi 500 partizana”.

Prema njegovoj knjizi, prije dvije godine snimljen je i slovenački film “Proboj”.

”Teško je današnjoj mladosti shvatiti ono što smo mi živjeli. Željala bih da je glas antifažista glasniji. Fašizam se budi ponovo svuda po svijetu, ne smijemo prema tome biiti ravnodušni. Voljela bih kad bi se sjetili da, dok je bilo mira, slobode i bratstva, nije bilo spaljenih kuća, izbjeglica, suza... Željela bih da se iz sjećanja uči, da se žive snovi svih onih koji su izgubili živote za ideale koji su vanvremenski”.

Priču o svojoj novinarskoj karijeri, pjesmama i četiri decenije života u Sarajevu, obećala je za neki drugi put.

( Dragana Šćepanović )