Kako je priča o agoniji jednog grada pošla u svijet

Rusi su nas lovili. Imali su spisak imena, uključujući i naša, i približavali su se.

Mi smo dokumentovali rusku opsadu Mariupolja i bili smo jedini međunarodni novinari u gradu. Izvještavali smo iz bolnice kada su naoružani ljudi počeli da pretražuju hodnike. Ljekari su nam dali hirurška odijela da bi se maskirali.

Odjednom u zoru, desetak vojnika je upalo: “Gdje su novinari?”.

Pogledao sam im oznake na uniformama. Plavo označava Ukrajinu. Razmišljao sam kolike su šanse da su se to Rusi maskirali. Istupio sam i predstavio se. “Ovdje smo da vas izvučemo”, kazali su oni.

Zidovi hirurškog odjeljenja tresli su se od artiljerijske vatre vani, i djelovalo je bezbjednije ostati unutra. Međutim, ukrajinski vojnici su imali naređenje da nas odvedu sa njima.

Istrčali smo na ulicu, napustivši ljekare koji su nam pružili sklonište, trudnicu koju je pogodio šrapnel i ljude koji su spavali na hodnicima jer nijesu imali gdje da odu. Osjećao sam se užasno dok sam ih ostavljao.

Devet minuta, možda deset, cijela su vječnost na putevima i pored bombardovanih stambenih zgrada. Kada bi padale granate, mi bismo se bacili na zemlju. Vrijeme smo mjerili od jedne do druge granate, napetih tijela i zadržavajući dah. Grudi su mi podrhtavale, a ruke su mi bile hladne.

Došli smo do jednog puta, a blindiranim vozilima smo prebačeni u mračni podrum. Tek tada smo od jednog policajca saznali zašto su Ukrajinci rizikovali živote vojnika da nas izvuku iz bolnice.

”Ako vas uhvate, i pred kamerom će vas primorati da kažete da je sve što ste snimili laž”, kazao je on. “Sav vaš trud i sve što ste uradili u Mariupolju biće uzalud”.

Policajac, koji nas je jednom molio da pokažemo svijetu kako njegov grad umire, sada nas je molio da odemo. Gurao nas je prema hiljadama automobila koji su se pripremali da napuste Mariupolj. Bio je to 15. mart. Nijesmo znali hoćemo li se živi izvući.

”Ukrajina je okružena prijateljima”

Kao tinejdžer koji je odrastao u Ukrajini u gradu Harkovu, svega 20 kilometara od ruske granice, u okviru školskog programa naučio sam da se služim oružjem. Tada je to djelovalo besmisleno. Ukrajina je, mislio sam tada, okružena prijateljima.

Izvještavao sam o ratovima u Iraku, Avganistanu i u spornoj teriritoriji Nagorno-Karabah, pokušavajući da svijetu iz prve ruke pokažem razmjere razaranja. Međutim, kada su Amerikanci a zatim i Evropljani evakuisali svoje ambasade iz Kijeva, jedina pomisao mi je bila: “Jadna moja zemlja”.

U prvim danima rata, Rusi su bombardovali ogromni Trg slobode u Harkovu, gdje sam provodio vrijeme do svoje 20. godine.

Znao sam da će ruske snage istočni lučki grad Mariupolj smatrati strateškom nagradom zbog njegove lokacije na Azovskom moru. Stoga sam uveče 23. februiara, krenuo sa mojim dugogodišnjim kolegom Jevgenijem Maloletkom, ukrajinski fotografom agencije Asošijejtid pres u njegovom bijelom kombiju “folksvagen”.

Na putu smo počeli da brinemo zbog rezervnih guma i preko interneta pronašli čovjeka koji je bio spreman da nam ih proda usred noći. Objašnjavali smo njemu i kasirki u jednoj prodavnici da se pripremamo za rat. Gledali su nas kao da smo poludjeli.

Stigli smo u Mariupolj u 3.30 ujutru. Rat je počeo sat kasnije.

Oko četvrtine od 430 000 stanovnika Mariupolja napustilo je grad u tim prvim danima, dok su još mogli. Međutim, rijetki su vjerovali da će doći do rata i dok su shvatili da griješe već je bilo prekasno.

Odsječeni grad - haos i nekažnjivost

Jednom po jednom bombom, Rusi su presjekli struju, snabdijevanje hranom i na kraju tornjeve za mobilne telefone, radio i televiziju. Nekoliko preostalih novinara napustilo je grad prije nego što su presječene posljednje veze i nametnuta potpuna blokada.

Odsustvom informacija u blokadi postižu se dva cilja.

Haos je prvi. Ljudi ne znaju šta se dešava i paniče. U početku nijesam mogao da shvatim zašto se Mariupolj tako brzo raspao. Sada znam da je to zbog prekida komunikacije.

Nekažnjivost je drugi cilj. Ako iz grada ne izlaze informacije, nema slika uništenih zgrada i stradale djece, ruske snage mogu da čine sve što požele. Da nije bilo nas, ne bi bilo ničega.

Zbog toga smo se izložili tolikom riziku kako bi poslali u svijet ono što smo vidjeli i zbog toga se Rusija naljutila i krenula u lov na nas.

Nikada u životu kao tada nijesam osjećao koliko je važno prekinuti tišinu.

Brzo su počela stradanja. 27 februara smo gledali ljekara kako pokušava da spasi život djevojčici koju je pogodio šrapnel. Preminula je.

Drugo dijete je umrlo, a zatim i treće. Kola hitne pomoći više nijesu preuzimala ranjene jer ljudi nijesu mogli da ih pozovu, a nijesu ni mogli da prođu kroz bombardovane ulice.

Ljekari su nas molili da snimimo porodice koje donose mrtve i ranjene i dozvoljavali su nam da koristimo njihov agregat za naše kamere i fotoaparate. Niko ne zna šta se dešava u našem gradu, govorili su nam.

Granata je pogodila bolnicu i okolne kuće. Razbila je prozore na našem kombiju, probušila gumu i napravila rupu sa strane. Ponekad bismo istrčali da snimimo kuću u plamenu, a zatim se vratili zbog eksplozija.

I dalje je postojalo jedno mjesto u gradu sa stabilnom vezom, ispred opljačkane prodavnice u Budivelnikiv aveniji. Jednom dnevno otišli bismo tamo i sakrili ispod stepenica kako bismo fotografije i snimke poslali u svijet. Stepenice nas ne bi puno zaštitile, ali smo se osjećali bebjednije nego na otvorenom.

I taj signal je prekinut 3. marta. Pokušali smo da pošaljemo snimke sa prozora na sedmom spratu bolnice. Sa tog prozora smo vidjeli kako i posljednji ostaci Mariupolja, solidnog grada srednje klase, nestaju.

Tržni centar “Port City” je pljačkan a mi smo se uputili tamo kroz paljbu artiljerije i mitraljeza. Desetine ljudi su trčale i gurale kolica puna elektronskih uređaja, hrane i odjeće.

Jedna granata je eksplodirala na krovu radnje i bacila me na zemlju. Ukočio sam se čekajući drugi udarac i psovao sebe stotinu puta jer mi kamera nije uključena da i to snimim.

I dogodilo se, i drugi projektil pogodio je stambenu zgradu u mojoj blizini. Sakrio sam se iza ugla.

Jedan tinejdžer je prolazio, gurajući kolica puna elektronike i kutija. “Moji prijatelji su bili tamo, a granata je pala na deset metara od nas”, rekao mi je. “Ne znam šta im se dogodilo”.

Trkom smo se vratili u bolnicu. U roku od 20 minuta počeli su da pristižu ranjeni, a neki od njih su bili dovedeni u kolicima iz tržnog centra.

Danima, jedina veza koju smo imali sa spoljašnjim svijetom bila je preko satelitskog telefona. A jedino mjesto gdje je telefon radio bilo je na otvorenom, odmah pored kratera od granate. Sjeo bih, skupio se i pokušavao da uhvatim vezu.

Svi su pitali, molimo vas recite nam kada će se rat završiti. Nijesam imao odgovor.

Svakog dana čule su se glasine da ukrajinska vojska stiže da probije opsadu. Niko nije dolazio.

Do tada vidio sam mrtve u bolnici, tijela na ulicama, desetine tijela sahranjenih u masovnoj grobnici. Vidio sam toliko smrti da sam snimao skoro bez osjećanja.

Porodilište u ruševinama

Devetog marta, u dvostrukom vazdušnom napadu uništena je i plastika kojom smo oblijepili prozore na kombiju. Vidio sam vatrenu loptu samo trenutak prije nego što sam osjetio bol u uhu, na koži i licu.

Gledali smo kako izbija dim iz porodilišta. Kada smo stigli, radnici hitne službe su i dalje izvlačili okrvavljene trudnice iz ruševina.

Baterije su nam bile na izdisaju, a nijesmo imali vezu da pošaljemo slike. Za svega nekoliko minuta počinjao je policijski sat. Jedan policajac nas je čuo kako pričamo o tome kako ćemo poslati vijest o bombardovanju bolnice.

”Ovo će promijeniti tok rata”, kazao je on. Odveo nas je do mjesta gdje je bilo napona i internet veze.

I prije toga smo toliko mrtvih ljudi i mrtve djece i nijesam shvatao zašto je on mislio da će još stradalih bilo što promijeniti.

Nijesam bio u pravu. U mraku, poslali smo slike preko tri mobilna telefona podijelivši video-zapis na tri dijela kako bismo ubrzali proces. Trajalo je satima, a policijski sat je počeo. Granatiranje se nastavilo, ali su policajci koji su bili zaduženi da nas isprate kroz grad strpljivo čekali.

Onda je naša veza sa svijetom izvan Mariupolja ponovo prekinuta.

Dokazati da ranjene trudnice postoje

Vratili smo se u prazni hotelski podrum gdje se nalazio akvarijum u kojem je sada bila uginula zlatna ribica. U našoj izolaciji, ništa nijesmo znali o sve većoj ruskoj kampanji dezinformacija kako bi dikreditovali naš rad.

Ruska ambasada u Londonu je objavila dva tvita u kojem fotografije AP-a naziva lažnim i tvrdi da je jedna trudnica glumica. Ruski ambasador je držao kopije fotografija na sastanku Savjeta bezbjednosti UN i ponavljao laži o napadu na porodilište.

U međuvremenu u Mariupolju, ljudi su nas pitali o najnovijim vijestima o ratu. Toliko ljudi mi je prilazilo i govorilo: Molim te snimi me kako bi moja porodica izvan Mariupolja znala da sam živ.

Do tada, nijedna ukrajinska radio ili TV stanica nije imala signal u Mariupolju. Jedini radio koji ste mogli slušati emitovao je ruske laži da Ukrajinci drže Mariupolj kao taoca, pucaju na zgrade, razvijaju hemijsko oružje. Propaganda je toliko snažna da su pojedini ljudi sa kojima smo razgovarali vjerovali u to uprkos dokazima koje su vidjeli sopstvenim očima.

Poruka je konstantno ponavljana, u sovjetskom stilu: Mariupolj je opoljen. Predajte oružje.

U kratkom razgovoru 11. marta naš urednik je ne navodeći više detalja pitao možemo li pronaći žene koje su preživjele vazdušni napad na porodilište kako bi dokazali da postoje. Shvatio sam da je snimak sigurno toliko snažan da je izazvao reakciju ruske vlade.

Pronašli smo ih u jednoj bolnici na liniji fronta, neke od njih su bile sa bebama a neke su se porađale. Takođe smo saznali da je jedna žena izgubila bebu, a potom i svoj život.

Popeli smo se na sedmi sprat kako bi poslali snimak. Odatle sam gledao kao jedan za drugim tenkovi ulaze u bolnički kompleks, svaki od njih označen slovom Z koje je postala ruska oznaka za rat.

Bili smo opkoljeni: desetine ljekara, stotine pacijenata i mi.

Ukrajinski vojnici koji su štitili bolnicu su nestali. Sati su prolazili u mraku, dok smo slušali eksplozije. Tada su po nas stigli vojnici koji su vikali na ukrajinskom.

Nije djelovalo kao spasavanje. Djelovalo je kao da vas iz jedne opasnosti prebacuju u drugu. Tada već nigdje u Mariupolju nije bilo bezbjedno. Mogli ste stradati u svakom trenutku.

Petnaest ruskih kontrola

Osjećao sam ogromnu zahvalnost prema vojnicima, ali sam istovremeno bio prazan i posramljen što odlazim.

Ugurali smo se u “hjundai” sa jednom tročlanom porodicom i priključili ogromnoj koloni izvan grada. Oko 30 000 ljudi je uspjelo da izađe iz Mariupolja tog dana, toliko da ruski vojnici nijesu imali vremena da pažljivo gledaju unutar vozila čiji su prozori bili oblijepljeni plastikom.

Ljudi su bili nervozni. Svađali su se, vikali jedni na druge. Zemlja se tresla od napada.

Prešli smo 15 ruskih kontrolnih punktova. Na svakom, majka koja je sjedila na prvom sjedištu se glasno molila bogu.

Dok smo prolazili pored njih, treće, desete, 15, svih sa teško naoružanim vojnicima, moje nade da će Mariupolj preživjeti su blijedile. Shvatio sam da, samo da bi stigla do grada, ukrajinska vojska mora da pređe toliku teritoriju. To se neće dogoditi.

U sumrak, došli smo do mosta koji su uništili Ukrajinci kako bi zaustavili napredovanje Rusa. Tamo je već bio konvoj Crvenog krsta od oko 20 automobila. Svi smo skrenuli na sporedne puteve.

Čuvari na kontrolnom punktu broj 15, govorili su ruski jezik sa snažnim akcentom tipičnim za Kavkaz. Naredili su cijelom konvoju da ugasi svjetla kako bi sakrili oružje i opremu koju su parkirali pored puta. Jedva da sam vidio bijelo Z na vozilima.

Kada smo stali kod 16. kontrole, čuli smo glasove. Ukrajinske glasove. Osjetio sam ogromno olakšanje. Majka na prvom sjedištu je briznula u plač. Izašli smo.

Mi smo bili posljednji novinari u Mariupolju. Više ih tamo nema.

I dalje dobijamo poruke od ljudi koji žele da saznaju sudbinu voljenih koje smo fotografisali ili snimili. Pišu nam očajnički i intimno, kao da nijesmo stranci, kao da im možemo pomoći.

Kada je u ruskom napadu prošle nedjelje pogođeno pozorište, tačno sam znao gdje bismo pošli da saznamo nešto o preživjelima, da iz prve ruke čujemo kako je to satima biti zatočen ispod ruševina. Poznajem tu zgradu i uništene domove oko nje. Znam ljude koji su zarobljeni ispod nje.

U nedjelju, ukrajinske vlasti su objavile da je Rusija bombardovala umjetničku školu u Mariupolju u kojoj se nalazilo 400 ljudi. Ali, mi više ne možemo stići tamo.

Autor je novinar agencije Asošijetid pres, a priču o opsadi Mariupolja zabilježio je sa fotografom Jevgenijem Maloletkom

Prevela i priredila: N. Bogetić

( Mstislav Černov )