Piratska storija o ženama
Izložba “Pirate Women” umjetnice Elise Andesner iz Austrije, otvorena u Podgorici, u galeriji Art
Da li je bilo žena pirata u istoriji pitanje je koje je pokrenulo umjetnicu, istraživačicu i feministkinju iz Austrije, Elisu Andesner, na razmišljanje, a zatim i podstaklo veliki umjetnički, ali i društveno-angažovani projekat koji je rezultirao izložbom. Izložba “Pirate Women” otvorena je u utorak veče u galeriji Art u Podgorici.
U razgovoru za “Vijesti”, Andesner kaže da je odgovor na pitanje koje je sebi postavila jednog ljeta prvobitno bio negativan, što ju je podstaklo na dodatno razmišljanje.
”Razmišljala sam o tome da li je bilo žena među piratima. Mislila sam da nije da bih kasnije, nakon dužeg istraživanja, shvatila da je zapravo bilo mnogo žena pirata tokom godina. Došla sam do imena i podataka koji pokazuju da su žene pirati postojale još u antičko doba. Kad sam došla do svih tih podataka bila sam zbunjena i zapitala sam se zašto sam uopšte mislila da su pirati isključivo muškarci? “, priča Andesner i postavlja dalje ovo pitanje pitanje čitaocima i publici njene postavke koju je dijelom realizovala i u saradnji sa JU Muzeji i galerije Podgorice.
Ona dalje otkriva da je kasnije analizirala samu iznenađenost spoznajom da su postojale ili da postoje i žene pirati što je dalje vodi do razloga za koje vjeruje da su rodne prirode.
”Jer muškarce povezujemo sa onim što slika pirata predstavlja za nas. Pirati su, u našim mislima, uvijek muškarci koji imaju avanturistički duh, koji su slobodni, poletni, borbeni i koji mogu da rade šta god (po)žele, dok su žene fine, dobre, kulturne”, objašnjava Andesner.
Na osnovu utemeljenih rodnih stereotipa dalo bi se zaključuti i da žene po svojoj prirodi, fizičkim sposobnostima ili karakternim crtama, nijesu dovoljno sposobne da bi bile pirati, a upravo takva viđenja žena Andesner dekonstruiše i opovrgava svojom izložbom...
To je primijetila i kustoskinja, mr Selma Đečević, koja potpisuje uvodni tekst kataloga postavke. Ona ističe da se pripovijedanjem u vidu vizuelne naracije o ženama piratima pruža mogućnost za “bolje razumijevanje i pozicioniranje vlastitith identiteta u složenoj stvarnosti”.
”Umjetnička izložba problematizuje niz pitanja u vezi sa tradicionalnom rodnom atribucijom i promjenom u predstavljanju uzora žene u savremenim društvenim okvirima. Tako ova postavka predstavlja svojevrstan prostor poništenja utemeljenih rodnih uzusa i koridor prelaska ka jednoj sasvim novoj psihološkoj i sociokulturnoj dimenziji koja polazi od individualne samoaktualizacije a teži da se ostvari i u kolektivnoj svijesti”, rekla je Đečević na otvaranju.
Svojim izrazom autorka poništava biološki determinisane crte, a njene fotografije i video radovi predstavljeni na izložbi afirmišu ideje multidimenzionalnih, kompleksnih i nesputanih interpretacija roda, seksualnosti, nekonvencionalne ljubavi, ali i istraživanje i spoznavanje sebe i svijeta.
”Piratska storija o ženama predstavlja alegorijski model pristupa temi o duboko ukorijenjenoj obespravljenosti. Kao posmatraču nam imponuje u smislu rafiniranog i opreznog ulaska u polje konflikta sa stvarnošću, u polja unutrašnjih autocenzura koje ne dozvoljavaju da se izvjesni lični, rodni i društveni problemi sasvim ogole i demistifikuju. To je prefinjeni umjetnički jezik koji svoju osnovnu ideju čuva u mrežici psihodramskog scenarija koji odgovara na duboku potrebu u našem biću - potrebu za apsolutnim samoostvarenjem i unutrašnjom obnovom. Smještanjem žena u pseudoistorijski kontekst koji ih predstavlja kao pirate (simbole vitaliteta i supremacije) preispituje se odnos moći kroz diskurs roda i seksualnosti i dodatno usložnjava pojam rodne hegemonije”, zapisala je Đečević u katalogu.
Pa ipak, izložba sadrži i edukativnu crtu, a primjer je jedna od fotografija velikog formata, prva u prostoru na koju posjetilac galerije nailazi. Na toj fotografiji, ističe Andesner u razgovoru za “Vijesti”, ispisana su imena žena pirata iz istorije, onih žena koje su stvarno postojale i stvarno bile pirati, naglašava ona.
”Artemisija, ratnička kraljica Halikarnasus (Queen Artemisia of Halicarnassus) na primjer živjela je u antičkom dobu... Meri Kričet (Mary Critchett) živjela je u 18. vijeku i bila jedna od četiri žene koje su ostale upamćene iz Zlatnih godina piratstva (1650-1730)”, nabraja imena i govori o ženama koje su našle mjesto na njenom radu.
Na toj fotografiji Andesner se nalazi u centru i u ruci drži raširenu hartiju sa slovima koje čine ime možda i najpoznatije od svih (žena) pirata - “Bildet Banden!”, na našim prostorima poznatije kao Pipi Duga Čarapa. Upravo “Bildet Banden” je i naziv fotografije. Pored toga, izložbu čine fotografije žene današnjice koje je autorka prepoznala kao pirate, a koje, iz njene vizure, osvajaju vrijeme i prostore u kojima žive i djeluju, pa tako i u Crnoj Gori. Na posmatračima je da ih prepoznaju.
Svakako, Đečević primjećuje da na predstavljenim djelima vidimo portrete žena koje pokazuju autonomnost, volju, dominaciju, dostojanstvo, hrabrost, nabusitost, sigurnost, a sve to u sebe i u vlastitu snagu.
”Prikazane su kao simbol predvodništva i intelekta. Međutim, uprkos svim izražajnostima i karakternim specifičnostima, one se ne doimaju kao ‘idoli’ pred kojima se osjećamo poraženo. Uprkos njihovoj snažnoj individualnosti i simboličkoj grandioznosti, ovi portreti se mogu preoblikovati u opšte generičke slike”, zapisala je Đečević.
Tako su žene među piratima prisutne od antike, preko 17. i 18. vijeka, pa sve do danas. A nakon izložbe ostaju i pitanja ko su žene pirati današnjice, da li ih prepoznajemo i jesmo li svjesni/e njihove snage i značaja...
( Jelena Kontić )