Osobena i moćna retorika ćutanja

Neuhvatljiva struktura sjećanja

Pripovjedni stil Kazua Išigura najbolje bi se mogao okarakterisati engleskom riječju understatement: svedenost, prividna jednostavnost, uzdržanost. Ton i dikcija njegovih naratora uvijek su prefinjeni i odmjereni, kontrolisani i nepretenciozni. Izuzetna je ekonomičnost njegovog jezika, a podtekst je uvijek sugestivan i nenametljiv, iako ne teško uočiv. Ova preciznost, kao i neizbježan utisak dvosmislenosti koji se njom prikriva, očekivano su pripisivani onoj vrsti značenjem bogatog minimalizma koji postoji u japanskom nasljeđu. Leksička i sintaksička raskoš engleskog jezika u njegovim tekstovima povremeno djeluje kao da je provučena kroz filter nekog drugog jezičkog sistema, nekog psihološkog i verbalnog svijeta koji stoji malo po strani, kao smireni medijator između turbulentne unutrašnjosti pojedinca i neshvatljivog haosa istorije.

Svi Išigurovi romani, osim posljednjeg, Zakopanog džina, napisani su u prvom licu, pri čemu se suptilno otkriva ograničenost vizure naratora i nepotpunost njegove naracije. Najčešće je u pitanju retrospektivno pripovjedanje, koje ukazuje na neizbježnu nepouzdanost sjećanja sa jedne i želju da se stvari kroz pričanje razumiju sa druge strane. Opet, do srca priče se gotovo i ne dolazi, upravo zbog indirektnosti metoda, sve ostaje samo implicirano, nedorečeno, odloženo ili izbjegnuto upravo u trenu koji je obećavao neku vrstu klimaksa, otkrića, priznanja i (samo)sampoznaje. Naratorka njegovog prvog romana, Blijedi prizor brda, u svojoj evokaciji prošlosti zaobilazi okolnosti ključnog događaja - samoubistva kćerke - i sjeća se drugih epizoda u poslijeratnom Nagasakiju kružeći sjećanjem po predjelima svoje mladosti. Nekada poznati slikar i ugledna javna figura, Masuji Ono, protagonista i pripovjedač u romanu Slikar prolaznog svijeta, putuje kroz svoje vijugavo sjećanje na slavnu i - kako upravo iz onih izbjegnutih, prećutanih djelova saznajemo - ideološki vrlo kontroverznu prošlost. Dok pokušava razumjeti moderni, drastično izmijenjeni svijet u kojem odrasta njegov unuk, Ono kroz brojne digresije, preskakanja i metanarativne komentare o tome da „možda i nije baš sve to tako bilo“, te da sjećanja u starosti često nisu do kraja precizna, otkriva vlastitu i opšte-ljudsku nepouzdanost svake naracije koja pretenduje na auto-portret. Lelujavost njegovog pripovijedanja i sumnja u namjerno zamagljivanje detalja koji bi ga inkriminisali (režimska uloga, prijavljivanje bivšeg studenta obavještajnoj službi, zatim sadržina, a ne samo tehnika njegovih slika, itd.) izbalansirani su sa svojevrsnim intelektualnim poštenjem, dostojanstvom i iskrenim pokušajem da se prošlost shvati i dovede u neki uhvatljivi red.

I u romanu Ostaci dana, po kojem je snimljen čuveni film sa maestralnima Entonijem Hopkinsom i Emom Tompson u glavnim ulogama, narator-protagonista Stiven se sjeća godina kada je radio kao batler u Darlington holu, u vrijeme njegovog najvećeg sjaja ali i pod sjenkom Drugog svjetskog rata. Beskopromisno uronjen u svoju profesionalnu personu, on je ostao distanciran od emocionalnih poriva svoje ličnosti. „Cerebralan tip“, kako ga je Išiguro nazvao, od osjećanja dužnosti i profesionalne etike ne samo da nije vidio problematičnu ideologiju svog poslodavca, već je uskratio sebi ljubav. Godinama kasnije, Stiven će na biti na pragu priznanja te ljubavi i sebi i gospođici Kenton. Ipak, emocije do kraja ostaju kontrolisane, i u životu i u sjećanjima, a pripovjedni ton odmjeren i u trenu prikaza najvećeg uzbuđenja. Opet, kao i u drugim romanima, nema direktnog otkrića i ekplicitnosti: sve ostaje u impresijama i sjenkama, slutnjama i nagovještajima, baš kao u slikarskoj tehnici koju Ono komentariše kao pogodnu za slikanje plutajućeg, neopipljivog, prolaznog svijeta.

Išigurovi romani se završavaju „nerazriješeno“, bez katarzičnih preokreta, samo uz tiho razumijevanje, prihvatanje i, najčešće, melanholičnu rezignaciju. U njima nema burnog zapleta i akcije, niti velikih iznenađenja: lik-narator uglavnom dolazi do nekog oblika napola izrečenog uvida, svjesnosti o prošlim greškama i iluzijama, sjetno i dostojanstveno prihvatajući neminovnost stvari. Ipak, sama proza u svojoj dubljoj strukturi, u svojoj specifičnoj retorici ćutanja, upravo hvata ono neuhvatljivo i neizrečeno, ono diskretno sjenčenje između prizora koje je suštinsko obilježje Išigurove poetike.

Mono no aware

Kad se u romanu Slikar prolaznog svijeta Ono suprotstavlja svom učitelju, poručujući da se umjetnik mora okrenuti nečemu opipljivijem od “onih zavodljivih stvari koji nestaju s prvim jutarnjim svjetlom”, te se riječi čitaju kao dvostruki i dvosmisleni autoreferencijalni komentar na pripovjedni postupak njegovog tvorca. Svi tekstovi Kazua Išigura odvijaju se oko neopipljivih stvari u životima, svijesti i memoriji njegovih likova dok istovremeno njihova nesigurna naracija iskazuje nužnost kruženja oko tih tačaka sjenovitih oklijevanja, koje su ih i definisale. Protest protiv “plutajućeg” svijeta i “dekadentne” ljepote, iskazan u usponu Onove angažovanosti kao umjetnika, opovrgnut je u završnoj slici posmatranja grada koji raste, kroz tiho prihvatanje prolaznosti kao tajne koja upravo objelodanjuje vrijednosti. U središtu ove svjesnosti nalazi se još jedan koncept vezan za japansku tradiciju, “preveden” kao mono-no-aware i objašnjen - neprecizno i uz višak riječi, kao što zapadna civilizacija najčešće i objašnjava velike kulture istoka - kao: “gorko-slatka svjesnost prolaznih trenutaka u životu” ili kao “patos stvari; tiha tuga i čežnja zbog prolaznosti”. Poput portugalskog saudade, i mono-no-aware izražava koliko nostalgiju za nečim (nekim) što je odsutno, toliko i za nečim što nikad i nije bilo prisutno, već je uvijek postojalo samo kao žudnja, meka i nedorečena, sugerisana tek retrospektivno i u intimističkim procesima autonaracije.

Kod Išigura ima Sokratove majeutike: opovrgavanja onoga ko misli da je u pravu i da sve zna, jer se istina porađa upravo onamo gdje su razrušena uvjerenja o sopstvenoj veličini - u tihom samoposmatranju njegovih protagonista, naporu sjećanja i paralelnog poimanja realnosti koja se stalno transformiše. U komentaru povodom dobijanja Nobelove nagrade, pomenuo je nestabilnost i nesigurnost svijeta u kom živimo, uz nadu da povorka imena koja je dobijaju možda može, koliko god skromno, doprinijeti pozitivnog promjeni. Spoznaja, koja estetski prefinjeno isijava iz njegovih romana, da je ljepota onih stvari “koje nestaju s prvim jutarnjim svjetlom” daleko postojanija od čvrstih političkih uvjerenja i čeličnih ideologija može biti dobar početak u tom smjeru.

( Vanja Vukićević - Garić )