Zašto Monitor

Monitor je danas stvaran samo zato jer nije nastao po pravilniku o nastanku medija. Mi smo ga izmaštali, kao što robijaš izmašta svoju slobodu. Zato je - iako mu je tek dvadeset sedam - odavno stekao vječnost

Dvadeset sedam godina potom, Monitor je i dalje tu. I ovog će petka kao i 19. oktobra 1990. godine izaći novi broj prkoseći logici po kojoj nastaju mediji u liberalno-demokratskim društvima. Tamo, u najboljem izdanju, mediji su biznis, novinarstvo je profesija, a javnost je ta sa kojom se sklapa ugovor o lojalnosti. U tom trouglu uspostavlja se balans ideala, interesa i surove realnosti. Da je čekao da se steknu ti uslovi, Monitor ne bi ni nastao.

Industrija? Osnivači Monitora su barem to znali - na tržištu od 600 hiljada duša nedjeljnik profila našeg ni za milion godina neće donijeti cenat profita. U prvih 27 - garantovano nije. Oni koji su pomagali Monitoru da preživi na finansijskom su gubitku. Ali, dio su ekipe. Nije to malo.

Profesija? Svaka profesija, uključujući i profesiju deminera, podrazumijeva minimum sigurnosti. Ko je izabrao Monitor, izabrao je život na vlastiti rizik. Bombaški napadi, prijetnje fizičkim nasiljem i sudski progoni nisu ono najgore. Na to se vremenom stekne imunitet. Razvije stid od straha. Drugo je teže. Žig izdaje. Sramote. Naše ime - uvreda. Ko nije mogao da podnese izopštenje, strašni osjećaj uzaludnosti, umjesto Monitora, tražio je posao.

Javnost? Glas potrebe društva za preispitivanjem? Crnom Gorom je odlijegao urlik gomile. Nije mala, nije mala, triput ratovala i opet će ako bude sreće. Bilo je. U sjenci krvi i gareži ovdje je nastao novi sistem. Vođe su treće smjene pretvorili u ratnike da bi postali njihove sluge. Na trafikama su Monitor skrivali kao nacionalnu bruku, a kupci ga krijući nosili kući. U društvenoj džungli, gdje je vlast podanike hranila mržnjom, a podanici uzvraćali servilnošću trebalo je ostavljati putokaze. Monitor je uredno radio izdajnički posao. Svjedočio. Budio. Uznemiravao. One koji su grčevito iščekivali novi broj, grijeh je nazvati čitaocima. Bili su naša terapija. I mi njihova. Da nas odvojene ne ubije samoća.

Bili smo prva slobodna teritorija Crne Gore dok je, služeći Miloševiću i njegovim ovdašnjim vazalima, bezglavo jurišala u samouništenje. Kad je došlo vrijeme, to je bio i najteži test za Monitor. Nakon razlaza u Miloševićevom štabu, kad je počeo da služi Đukanovićevom projektu, bio je najbliže svome kraju. Našli smo snage, odbili smo da budemo režimska domoljubiva straža i glumimo uspomenu na same sebe. Mi koji smo ostali, vratili smo Monitor tamo gdje treba biti: da gazi bespućima i bude glas nemoćnih. Znamo tajnu. Između zločina rata i zločina pljački i gaženja prava slabijih postoje neraskidive veze. Otkrivamo ih. Nikad se prije takav i toliki bijes i mržnja nisu sručili na nas. Kolo vode naši prebjezi.

Bili smo evropska mrlja u okeanu mržnje prema svemu što je drugačije. To obavezuje. Danas briselska Evropa gotovo rutinski pomaže režimu u Crnoj Gori da opstane, okrećući glavu od njegovih nevaljalstava. Nemamo pravo na šutnju. Evropski princip kritike (prosijavanja) svega postojećeg, primjenjujemo na sve koji imaju moć da odlučuju o ljudskim sudbinama. U Podgorici, Briselu, Vašingtonu Moskvi, Ankari… Takav nam rukopis.

Utihla je nada da će naš kraj u dogledno vrijeme ličiti na Evropu druge polovine dvadesetog vijeka. Evropa sve više liči na nas iz devedesetih. Ideje ekstremne desnice izmilile su iz mračnih podruma sistema i postale evropska nova normalnost. U Francuskoj slave to što je na predsjedničkim izborima u drugom krugu Mari le Pen izgubila. U Njemačkoj, koja je obavila temeljnu denacifikaciju, partija koja smatra da se Njemci ne trebaju stidjeti nacističke prošlosti, sa zavidnim je procentom ušla u parlament. Izgledno je da se u Austriji, koja se nikad da valja nije suočila s danima kad je Hitler po bečkim ulicama prebrojavao ko sve tu nije Arijevac, vlasti domogne i stranka koja, osobito prema emigrantima, baštini pogled starih nacista. Orban i ostali su već navika. Tako je u sređenoj Evropi, a u ostatku svijeta čitavi narodi plutaju noseći sa sobom očaj. Autobus sa sve manje sjedišta dovoljan je da preveze sve one u svijetu čije je bogatstvo veće nego imetak tri i po milijarde najsiromašnijih. Još malo i staće u kombi.

Monitor je danas stvaran zato jer nije nastao po pravilniku o osnivanju medija. Izmaštali smo ga, kao što robijaš izmašta svoju slobodu. Zato je - iako mu je tek dvadeset sedam - odavno stekao vječnost.

Čuje se topot. Crni konjanici opet jašu, najavljuju nove valove mraka. Monitor će biti tu. Makar pisali po zidovima.

(Monitor)

( Esad Kočan )