Istorija je lanac zla i zabluda

(Nastavak od prošle subote)

Ostalo je zapamćeno i zabilježeno da je Mihiz još kao đak u Karlovačkoj gimanaziji znao da od bilo koje riječi - na primjer: sto, avion, klupa ili šestar - napriča studiju genijalnih opservacija. Kasnije su njegove opservacije ova škola institucionalizovala kao “Čas Mihizovog govorništva”. I još jedan detalj. Mihiz u svojoj “Autobiografiji o drugima” tvrdi da ga je upravo retorika spasila u ratu od smrti od radno-fanatičnog Njemca/folksdojčera. (Ovaj je Mihiza tjerao da fizički radi - kao i on - od četiri sata ujutro, pa do 22 sata u noć. Mihizovo pričanje je Njemca zabavljalo dok je radio. Drugim riječima, Njemac je opraštao Mihizu nerad.)

Malo je poznato da je Mihiz bio odličan, ali ne i stravstven igrač preferansa. Preferans Mihiz nije smatrao kockom ili načinom sticanja materijalnog bogatstva. Očito, preferansom se Mihiz “svađao” sa protivnikom i tražio izazov. (Da je kojim slučajem Andrić bio dio kakvog kartaroškog društva, vjerujem da bi bio odličan kibicer.)

Zli jezici i ogovarači oko Iva Andrića su govorili da je bio tvrdica. Ako je to i bilo tačno, Andrićev navodni tvrdičluk je više bio vjerujemo znak izbjegavanja intimizma i unutrašnji egzil, nego lična materijalna korist.

Vjerovati je i to da alegorijsku pripovijetku Ive Andrića “Aska i vuk” Mihiz nikada ne bi mogao napisati. Ali bi je znao usmeno doraditi, pa možda i obogatiti i dati joj vrhunsku teatralnu i životnu formu. Mihizu umjetnost nije alegorija, jer je u životu vidio alegoriju.

Andrić je u pomenutoj pripovijetci uvjeren da je umjetnička ljepota i savršenstvo forme ljudska nada i spas protiv zla. Sigurno je da u instiktivnom otporu jagnjeta smrti i nestajanju, Mihiz vidi nešto treće. Vidio bi fatum života “koji se neprestano troši i osipa, a opet traje i stoji čvrsto kao most na Drini” (I. Andrić). Jednostavno, Mihiz ne vidi životni (umjetnički) imperativ i determinizam koji vidi Andrić. Mihiz vidi viši, individualni Mikelanđelov “Sikstinski prst” višesmjernosti i višeglasnosti umjetnosti u volji za otporom zlu.

Ivo Andrić je bio veoma hrabar čovjek. Postoji zapisano sjećanje da je u bombardovanju Beograda krajem Drugog svjetskog rata - kad su ljudi silazili u podrume i sklanjali se - on je sa dvogledom išao na krov zgrade u kojoj je stanovao da posmatra bombardovanje. Hrabro je odbio saradnju sa nedićevskim, kvislinškim vlastima kao i bilo kakvo istupanje u ime te profašističke vlasti.

Mihiz u ratu nije bio hrabar. Niti vidio potrebu za tom vrstom hrabrosti. Gdje god je mogao, saginjao se da ga ne pogodi ratna “sudbina”. Mihiz je veći dio rata proveo u nekoj vrsti radnog logora (salaš) kao poluzatvorenik. Tvrdio je da je rat proveo u “ututkanoj zabiti zakasnelog feudalizma”. Andrić je rat proveo u Beogradu i Sokobanji pišući romane i pripovijetke.

Ni jedan ni drugi nijesu “primijetili” rat. Gadili su se revolucija, nasilja, ubijanja, tragedija bez obzira na to što su obojica u fašizmu jasno vidjeli civilizaciju zla i hodajuću smrt kojoj se “neko” - ali ne oni - treba suprotstaviti. Mihiz je u komunizmu vidio elementarnu nepogodu koja će sama od sebe utihnuti i proći. Mihiz nije bio član SKJ, dok je Andrić to bio.

Kao politički oportunista koji je smatrao da su sve vlasti u suštini slične pa i istovjetne, Andrić je ipak poslije rata postao član SKJ. (Doduše, Andrić je više bio potreban aktuelnoj vlasti, nego vlast njemu. Naročito kad je postao svjetsko ime sa “nobelovim” predznakom.) Razočaran u sve politike pa i vlasti, Andrić se posvetio nečem daleko značajnijem i višem. Pisao je takoreći jedan roman u više desetina tomova i nastavaka u različitim književnim formama. U svom pisanju Andrić je - za razliku od Mihiza - bio iskreni pisac a ne teatralni artista. Andrić je i kao pisac i kao ličnost tražio metafiziči mir i spokoj. Mihiz je živio za dinamiku, “svađu” i razornost.

Ima se utisak da je Andrić znao i mogao da živi sâm u svijetu i sâm “od svijeta”. Mihizu je svijet bio - nekad cirkuska, nekad obična - daščana pozornica bez koje on ne bi znao i mogao da hoda i živi. (Andrić je suprotno od Mihiza istraživao “pozorišne daske” po kojima ljudi hodaju, analizirao strukturu “daske”, njihov kvalitet, socijalnu lomljivost i još puno čega.)

Andrićevo književno znanje je bilo veoma obimno, precizno, duboko i pouzdano. Naročito kad je riječ o njegovoj literarnoj specijalnosti, Otomanskom periodu u Bosni i širim balkanskim prostorima. Andrić je bio veoma dobar poznavalac evropske književnosti. Posebno francuske i poljske.

Mihizovo obrazovanje je bilo veoma “haotično” i specijalističko (književna kritika, esejistika, dramaturgija, poezija, scenaristika, polemika itd.). Smatrao se velikim poznavaocem jugoslovenske i evropske dječije knjižecvnosti. Ovdje bi kazali da je Mihiz bio najbolji čitalac najboljih pisaca. Tvrdio je da nikada nikome nije napisao negativnu književnu kritiku.

Za razliku od Andrića koji je govorio više stranih najvažnijih jezika (njemački, francuski, ruski, poljski...), Mihiz je govorio samo jedan, srpski jezik.

Andrić se grozio, rečeno je, svakog zla. Ali i razumijevanje zla (naročito u Bosni) je bilo andrićevski: fatalističko i ukočeno. Kao primjer Andrićevog fatalizma navedimo poznati događaj koji se desio odmah poslije rata u Tuzli. Naime, odmetnutog opsnog četnika u okolini Tuzle ubili su organi Državne bezbijednosti. S obzirom na “značaj” koji je ubijeni imao u gradu i okolini - ali i težinu tijela ubijenog - odmetnutom četniku su odsjekli glavu i donijelije u Tuzlu “kao dokaz” smrti. Glava je par dana bila izložena na gradskom trgu. Čim je centrala u Beogradu saznala za ovaj anticivilizovani događaj, naredila je da se glava hitno ukloni sa javnog trga. Znatno kasnije Andrić je ovaj događaj mudrijaškom rezignacijom komentarisao jednom vodećem političaru: “Vi ste ovo previše uzeli k srcu - u Bosni je to sasvim normalno”.

Možda griješimo, ali ovakav događaj Mihiz bi javno obznanio i grozoti bi se na svoj način suprotstavio. Odmah bi napisao dramu i raširio je na sva medijska i književna zvona. Nije isključeno da bi napisao i komediju.

Andrić je djelimično vjerovao u istorijsku nepromjenljivost onoga što je sudbina i taj fatum sudbine “dodijeljen” (bosanskom) čovjeku. Andrić je, inače, veoma malo vjerovao u moć inteligencije u kreiranju boljeg života pojedinca u nas. (Više je vjerovao u snagu volje pojedinca i njegov unutrašnji, razorni, zli negativni determinizam.) Život je za Andrića bio bolno i tragično trajanje, s jedinim svetlim trenucima: umetničko stvaralaštvo. Čak bi se “andrićevski” reklo da je i istorija lanac zla i zabluda koje kultura i literatura samo ublažava.

Kratko. Andrić nije vjerovao u moć racionalnog ponašanja. Mihiz je racionalno ponašanje uzdigao u visoku ravan. Teško je reći ko je više bio grešan.

( Veselin Mitko Pavlićević )