Paganski duh radosti i dobrote

"Čokolada", svjetski bestseler engleske spisateljice Džoane Haris, sazdan je od uživanja, ćudljivosti i mnogo, mnogo čokolade. Lanskenet je francuski gradić u kojem se ništa bitno nije dogodilo čitav vijek. Na opšte iznenađenje mještana, stiže lijepa i neobična Vijan Roše i prekoputa crkve otvara čokolateriju. U vrijeme velikog uskršnjeg posta njene poslastice predstavljaju pravo iskušenje za žitelje, pogotovo što uz slasne bombone i neobične čokolade Vijan poklanja još nešto - pronicljiv uvid u svačiju muku i dobronamjeran savjet. Sve to se uopšte ne dopada svešteniku Renou. A onda Vijan organizuje festival čokolade baš na Uskrs. Reno kipti od bijesa. Ona je vještica, bogohulna paganka. Zaklinje se da će je zauvijek otjerati iz grada. Uskoro će se grad podijeliti na vjerne pobornike hladne rigidnosti crkve i one koji uživaju u novootkrivenim radostima života...

"Čokolada" je bezvremenski roman o zatvorenom selu koje se otvara radosti i senzualnosti - svaka stranica vrvi opisima koji izazivaju zazubice kod sladokusaca, frankofila i ljubitelja strasti. Napisan senzualno i pametno, suptilno i briljantno ovaj roman je svojevrsna proslava užitka, ljubavi i tolerancije...

Džoana Haris je rođena 1964. u Barnsliju od majke Francuskinje i oca Engleza. Studirala je moderne i srednjovjekovne jezike na Kembridžu i petnaest godina radila kao nastavnica. U to vrijeme napisala je tri romana, među kojima i "Čokoladu", koja je pretvorena u uspješan film nominovan za Oskara. Otada je napisala još 18 romana, a usto i novele, kratke priče, libreta za dvije kratke opere, nekoliko scenarija, mjuzikl i tri kuvara. Knjige su joj prevedene i objavljene u više od 50 zemalja i osvojile su brojna britanska i međunarodna priznanja. Strastvena je borkinja za autorska prava i trenutno predsjednica Society of Authors (SOA). Basista je u grupi u kojoj svira još od srednje škole. Živi sa suprugom u Jorkširu, odakle je i govorila za ART Vijesti.

Kako je zapravo nastajao Vaš roman "Čokolada"?

- Željela sam da napišem priču koja će istražiti sva čula, a posebno čulo ukusa i mirisa, koji su često bili zanemareni u književnosti. Ali shvatila sam da je opisivanje mirisa i ukusa gotovo nemoguće, osim u smislu drugih mirisa i ukusa. Tako sam počela da istražujem tehniku koja istražuje ta čula na druge načine, kroz osjećanja, senzacije i uspomene.

Vaš roman "Čokolada" takođe je roman o uticaju katolicizma u ruralnim francuskim zajednicama. S jedne strane tu je religija, a sa druge uživanje u hrani. Je li to vrsta grijeha?

- Ne, ali postoji određena vrsta katolicizma koja demonizuje zadovoljstvo i slavi testiranje ljudi do uništenja. "Čokolada" je slavlje tolerancije i dobrote, kako prema drugim ljudima tako i prema nama samima.

Čokolada je središnja metafora u vašem romanu. Kako vaši čitaoci razumiju ovu metaforu?

- Nadam se da će čitaoci pronaći značenje koje im je najpotrebnije u mojim knjigama, ali mislim da je čokolada u "Čokoladi" uglavnom metafora za ljubav i za vrstu jednostavnih veza koje uspostavljamo s drugim ljudskim bićima.

Mislite li da mi doživljavamo određene kulture kroz njihovu hranu? I šta vi najviše volite u francuskoj kuhinji?

- Hrana, kao i jezik, može pružiti jednostavan ulaz u drugu kulturu. To je nešto što nam je svima zajedničko, i svi mi razumijemo principe nuđenja i prihvatanja gostoprimstva.

Kroz istraživanje hrane druge kulture mi ponekad možemo saznati kako ljudi žive, slave i razumiju svoje nasljeđe. Francuska hrana je, na primjer, blisko povezana s regionalnom tradicijom i folklorom; svaka regija ima recept; a svaki recept ima svoju priču.

"Čokolada" je u jednu ruku i roman o majčinstvu. Jesam li u pravu?

- Moja kćerka je imala tri godine kada sam napisala "Čokoladu". Ona je jedan od glavnih likova u priči, kao i njen zamišljeni zec Pantufl. Volim da mislim da je odatle počelo, od trenutka kada sam se po prvi put osjećala spremnom da pišem kao majka, da pokušam da izrazim nešto od onoga što mi se čini. To me podstaklo da razmišljam o sopstvenoj majci i članovima moje porodici, u Francuskoj i drugdje, i zato ih je toliko mnogo opisano u ovoj knjizi.

"Čokoladu" ste posvetili vašoj prababi...

- Moja prabaka kojoj je knjiga posvećena, snažno je uticala na mene, budući da je ujedno bila i divna kuvarica, moćna matrijarhalna figura, tako je se najbolje sjećam, a bila je živahna, ekscentrična i velikodušna Meme. Ona se u svoje vrijeme odvažila sa pošalje svog sina u svjetovnu školu, a ne u katoličku, bila je uzor za stvaranje lika Vijane i Armande, a njena slika se nalaz na korici knjige, baš onako kako je se sjećam, u svom vrtu sa vrčem za mlijeko u jednoj ruci. Armandine crvene podsuknje pripadaju njoj, kao i način Armandine smrti, njeno odbijanje da se prilagodi i njena drska želja za životom. Vijanina vjera u magiju takođe pripada njoj, kao i mnogi njeni recepti.

Zašto Uskrs u ovoj knjizi ima posebno značenje?

- Ovu priču prvi put sam isplanirala za vrijeme uskršnjih praznika, pa mi se činilo prirodnim da je postavim u to vrijeme. Za Uskrs me vežu mnoge uspomene i asocijacije, sve su francuske: karnevali, lov na jaja u vrtu moje prabake, priča o letećim zvonima, izvrsni prikazi u izlozima konfekcionara i poslastičarnica. Katolička crkva je, naravno, još uvijek veoma uticajna u francuskim zajednicama. I čokolada. Čini mi se vrlo čudnim da Uskrs sada treba da bude tako usko povezan s postom i samoodricanjem. Izvorno je Uskrs bio vrijeme gozbi i slavlja i ponovnog rađanja proljeća. Paganske tradicije koje su još uvijek preživjele sve to dokazuju. I ironično je da smo trebali napraviti puni krug. Radnje nikad nijesu toliko puni iskušenja kao na Uskrs. Htjela sam da napišem knjigu o tom sukobu između popustljivosti i krivice, s čokoladom kao središnjom metaforom.

Kako je na Vas djelovalo oživljavanje "Čokolade" na velikom platnu?

- Bilo je uzbudljivo i vrlo zabavno. Tim je bio nevjerojatan i stvarno su naporno radili na ponovnom stvaranju prodavnice čokolade i sela, baš kako sam ih i zamislila.

"Čokolada" je prodata u više od 35 miliona primjeraka, ali zanimljivo je da ste prodali prava na roman za samo 5.000 britanskih funti. Jeste li očekivali uspjeh?

- Brojka od 5000 funti jedan je od mnogih urbanih mitova koji se vrte o meni i "Čokoladi": Prodala sam prava za skromnu sumu, ali ne tako skromnu! Mada, bila sam vrlo nov autor i prodala sam filmska prava prije objavljivanja knjige. Niko ne bi trebao biti previše siguran u uspjeh u tim okolnostima.

"Čokolada" je prvi roman iz serijala "Čokolada". Potom slijede romani "Cipele od lizalica", "Breskve za gospodina le Kira" i "Kradljivica jagoda". Šta nam možete reći o ovim romanima?

- Radnja svake od njih odvija se oko pet godina nakon prethodne, a vraća se na Vijan Roše i njene kćerke, Anuk i Rozet, na drugačiju i izazovniju tačku u njihovim životima. Radnja "Cipela od lizalica" dešava se u Parizu, a Vijan nastoji da se skrasi i stvori stabilan život za svoje kćerke, po cijenu sopstvenog identiteta. U "Breskvama za gospodina le Kira" Vijan se vraća u Lanskenet, kao odgovor na krizu, a u "Kradljivici jagoda" Vijan, koju je zajednica Lanskeneta konačno prihvatila, miri se s izazovom da vidi svoje voljene kćerkei kako odrastaju.

Vi ste zapravo vrlo inventivan pisac, pišete u različitim žanrovima, kao što su fantazi, mitpank, bajka, folklor, psihološki trileri, gotički romani, kuvari... Koji vam je žanr najdraži i zašto?

- Ne razmišljam o žanrovima. Sva moja fikcija istražuje verzije istih tema: autsajder; uloga zajednice; odnosi majke i kćerki; identitet i percepcija; folklor, magija i snaga priče.

S knjigom "Čokolada" postigli ste svjetski uspjeh. Prošle su 22 godine od njenog pisanja. Kako čitaoci reaguju na vašu knjigu danas? Primjećujete li neka nova zapažanja kod sadašnje generacije čitalaca?

- Nemoguće je znati koliko će dugo trajati naklonost javnosti prema knjizi. Jako sam srećna što se moje knjige još uvijek čitaju, i to što još uvijek postoji toliko interesa za priču o Vijan i njenoj djeci.

Koje je Vaše najranije sjećanje na Francusku?

- To što sam bila u kući moje prabake i igrala se na podu njene kuhinje dok je kuvala.

Vaša majka je Francuskinja, a odgajani ste dvojezično. Kakav je uticaj to imalo na vaše romane?

- Mislim da biti iz dvije kulture znači šire razumijevanje činjenice koja znači pripadati zajednici (ili ne). U mom slučaju, uvijek sam bila svjesna gdje god da sam otišla uvijek sam se napola osećala strano. A to je značilo duplo veći pristup knjigama, folkloru, pričama, pjesmama i poeziji, što mi je gotovo sigurno dalo veću svijest o jeziku i njegovoj upotrebi.

Bili ste učiteljica. A, kako ste zapravo ukoračili u svijet knjige i pisanja?

- Trebalo mi je dosta vremena da se osjetim dovoljno sigurnom da napustim posao predavača. Većina pisaca u Velikoj Britaniji nikada ne zaradi dovoljno novca da bi napustili svoj svakodnevni posao. Objavljivala sam knjige deset godina prije nego što sam odustala od podučavanja, ali nikad mi nije palo na pamet da dam otkaz sve dok "Čokolada" nije postala uspješna.

( Vujica Ognjenović )