Upoznaj domovinu: Sinja(je)vina

Sinjajevina je površinom najveća planina u Crnoj Gori. Pruža se od Kolašina do Njegovuđe, duga je oko 40, a široka oko 15 km, odnosno zauzima površinu od oko 60 km². Između sebe je dijele četiri opštine: Kolašin, Mojkovac, Šavnik i Žabljak. Sinjajevina spada u visoke površi, a ima i desetak vrhova od preko 2000 m visine. Kanjon rijeke Morače je granica Sinjajevine sa njena jugozapadne strane. Od Kolašina do Đurđevića Tare Sinjajevina se pruža do kanjona Tare, a na sjeverozapadnoj strani do kanjona rijeka Tušinje i Bukovice. Sve u svemu, ogromna površina planine Sinjajevine je pala u sjenku turistički mnogo popularnijih Durmitora (sa kojim se preko Jezerske površi dodiruje na sjeveru) i Bjelasice koja se nalazi jugoistočno od nje. Inače, pošto se povremeno pokreće žučna rasprava o imenu ove planine, koliko sam saznala pravilno je reći i Sinjajevina i Sinjavina, a oni koji su emotivno vezani za nju tepaju joj Sinja.

Iz neke vrste anonimnosti Sinjajevina je dospjela u žižu interesovanja velikog dijela javnosti zbog odluke bivše vlasti da ovu divnu planinu, najveći pašnjak u ovom dijelu Balkana, proglase vojnim poligonom. “Bitka” kojom su pojedinci i neke NVO vodili za odbranu Sinjajevine ostaće upamćena kao najupornija i kao takva morala je da urodi plodom. Sinjajevina je odbranjena od granata i raketa (nadam se trajno). Dok su branioci Sinjajevine čuvali svoju Sinju od sulude ideje Ministarstva odbrane, njihove riječi o značaju i ljepotama ove planine su doprle do mnogih koji o njoj do tad nisu mnogo znali i pobudile u njima želju da je bolje upoznaju.

Ja sam odavno planirala da obiđem i ovaj dio Crne Gore. Međutim, s obzirom na prostranstvo koje planina zauzima i na loše puteve kojima se do nje stiže, ta ideja je mogla da se realizuje tek kad smo uspjeli da dođemo do terenskog auta. Mogu reći da je želja za upoznavanjem Sinjajevine bila neposredni povod za njegovu kupovinu. Ipak, nije da nisam bila na Sinjajevini (mada uglavnom toga nisam bila svjesna). Njoj pripada Zabojsko jezero, gorsko oko, meni jedno od omiljenijih. Takođe i Zminičko jezero, koje ljude više asocira na Durmitor, pripada Sinjajevini. Čak i Riblje i Vražje jezero, iako na samoj granici Durmitora i Sinjajevine, ipak pripadaju ovoj drugoj. No, sve nabrojano iako pripada Sinjajevini nalazi se tek na njenom obodu, te sam smatrala da se ona i ja još nismo srele.

Prije dvije i po godine smo krenuli u malu izvidnicu uz pomoć Toyote Yaris. Planirali smo da se vozimo, pa dokle stignemo. Prvo smo stigli do Lipova, a zatim smo se provozali i uz kanjon Štitarice. Nismo daleko odmakli ni jednim ni drugim putem. Lipovo nam se dopalo. Peli smo se na uzvisine pored puta u pokušaju da “stvorimo neku širu sliku”. Ali, sve u svemu bili smo razočarani ovim izletom. Ono što nam ga je pokvarilo su cijevi koje su već bile zarobile rijeku Plašnicu u Lipovu i one koje su čekale pored obala prelijepe Štitaričke rijeke.

Prošlog ljeta, prvog dana avgusta, konačno smo krenuli prema Sinjajevini. Imali smo dilemu da li da je “napadnemo” sa strane Kolašina (preko Lipova) ili sa Mojkovačke strane (preko Štitarice). Pošto smo namjeravali da prođemo obje rute, prvo smo krenuli ovom koja nam je bio bliža, preko Lipova. Prošli smo već poznatim putem do table na početku puta ka prevoju Vratlo. Put je izgrađen još 1956. godine, a obnovljen 2002. Pred nama je bio uspon od 1000 metara nadmorske visine. Nije bilo lako.

Vožnja ovim putem je prava avantura. Mislim da mu ni Daster nije baš dorastao. Meni je najteže padalo to što je Duško bio bijesan na mene kao da sam lično bila glavni projektant i izvođač radova. Čak mi je u jednom momentu rekao: “Prije nego što objaviš ovaj blog, daćeš mi ga da ga pročitam.” Valjda se bojao da ću reći da je put dobar pa ću morati da nosim široke narodne mase na savjesti. Ipak, nisam dozvolila da mi neke krivine kroz koje se proklizavalo pokvare uživanje. Kako smo se peli, pogled je bio sve bolji.

Kad smo se iskobeljali preko prevoja, sve smo zaboravili. Pred nama je bila Sinjajevina, “zatalasana površ” kako je najčešće opisuju. Nedostatak šume i boje koje više priliče jeseni (ili suvom ljetu kakvo je bilo prošlo) u startu su nam stvorili utisak da će sve što toga dana budemo vidjeli biti novo i do sad neviđeno. Samo smo se vozili, uživali i divili se. Ne može se opisati to ogromno prostranstvo koje na prvi pogled izgleda jednolično, ali ti uvijek nešto novo privlači pažnju: usamljena kuća, konj na osami, krave na pojilu. Sinjajevina nije gostoljubiva planina. Osim što nema šume, ima i vrlo malo vode i to su uglavnom lokve koje služe za pojenje stoku (naravno, jezera koja sam već spomenula, a koja se nalaze na obodu planine su izuzetak). Pa opet, mene je ovaj pejzaž očarao. Nikad nisam napravila toliko fotografija od kojih sam svakom bila zadovoljna.

Prošli smo pored katuna Ječmen do. Zagledali smo se u Jablanov vrh i laskajući sebi da imamo skloposti planirali da ćemo se vratiti da se popnemo na njega. Ljeto je prošlo, plan se prenosi na naredno, jer upornost nam je jača strana. Dugo smo se vozili. Put je bio donekle podnošljiv jer smo se vozili po ravnom. Nikoga nismo sreli. U daljini bismo ugledali neku planinku ili nekog kosca, ali se nismo mimoišli ni sa jednim vozilom tokom cijelog dana. Stigli smo do nečeg što bi moglo da se popularno nazove “etno selo”. Bilo je pusto. Početak avgusta, a u njemu nikoga. Pretpostavljam da je korona, kao i još mnogo toga, upropastila i ovaj potencijalni turistički projekat.

Poslije svakih 100 metara ja bih komandovala: “Stani!” i Duško se nije bunio. I on je bio oduševljen svime što nas je okruživalo. Nije bilo životinja koliko bi valjalo da ih ima (jer ipak je ovo “najveći pašnjak” u Crnoj Gori, ali ipak ih je bilo. I mi bismo se svakoj obradovali kao mala djeca. Izlazili bismo iz auta i peli se na svako uzvišenjce pored puta. Srećom, naša česta zaustavljanja nisu ometala saobraćaj.

Prolazak pored katuna je pokretao niz pitanja: “Odakle nabavljaju drva? Kako se snalaze za vodu? Koliko često idu u nabavku ovim i ovakvim putevima?” Onima koji izdižu na Sinjajevinu nije nimalo lako, kako se god uzme. Ali, opet, zadivljujuća je njihova upornost i ljubav prema ovoj planini. Nisam uspjela da popamtim nazive katuna, niti da ih naknadno imenujem, strahujući da ne pogriješim. Treba mi vremena. Previše je bilo utisaka za jedan dan.

I dalje tvrdoglavo i neracionalno odbijajući da koristimo razne aplikacije i trekove, oslanjajući se na neku staru kartu Crne Gore, uspjeli smo toga dana da stignemo do Krnje Jele. Prošli smo pored crkve Sv. Arhiđakona Stefana, a uskoro poslije nje dokopali smo se i asfalta. Toliko smo bili zagledani u okolinu da nismo obraćali pažnju ni na kilometražu. Kada smo na tabli pored puta vidjeli da piše da do Vratla ima nešto više od 10 km bili smo zapanjeni. Subjektivni osjećaj je da je to mnogo duža tura. Tako se završio prvi dan “pohoda” na Sinjajevinu.

Jedva smo čekali sljedeći vikend. Avgust je bio suv pa nije bilo strepnje da će nam vrijeme pokvariti planove. Krenuli smo preko Štitarice ka crkvi na Ružici. Imali smo plan da odatle stignemo do Zminičkog jezera i Njegovuđe (uz pomoć zidne karte Crne Gore iz ko zna koje godine koja nas je do sad mnogo puta iznevjerila). Put je sa ove strane bio toliko loš da smo povukli sve kritike izrečene na račun pravca preko Lipova. Od Donje Štitarice do crkve Ružica ima čak 20 km. Prošli smo pored nekoliko katuna i uskoro smo zaboravili na kvalitet puta. Samo smo uživali u pogledu. U katunima sa ove strane se nije uočavala nikakva aktivnost, ali možda samo nismo bili pažljivi posmatrači.

Konačno smo ugledali crkvu Ružicu i katun Okrugljak. Prizor nas je ostavio bez teksta. Idealan za slikare pejzažiste. Voljela bih da posjetim ove predjele u nekim drugim periodima godine da vidim kako izgledaju u, na primjer, zelenim nijansama.

Ispred nas je išao auto sa diplomatskim tablicama. Stranci mnogo bolje poznaju ljepote naše zemlje od nas samih. Doduše, imaju i vremena i para, a i dobra auta. Tek… kad smo stigli nadomak crkve pored nje smo ugledali njihovo crveno auto. U pokušaju da putem stignemo do crkve shvatili smo da smo se od nje prilično odaljili. Nije nas to pokolebalo. Vratićemo se! Ali, kad smo već stigli dovde, hajde da se popnemo na ono brdo da vidimo kakav je pogled. Popesmo se i ne pokajasmo se. Kako je Sinjajevina visoka, a ogromna površ sa prosječnom visinom od preko 1600 metara nadmorske visine, ako se popneš još kojih stotinak metara već si u poziciji da pred sobom imaš na dlanu pola Crne Gore. Mnogo toga smo locirali i poprilično nagađali, ali sigurno je da smo uspjeli da vidimo Bjelasicu (repetitor na Zekovoj glavi ne može da se ne uoči), Moračke planine, pojedine vrhove Durmitora, Ljubišnju, Maganik… Za naselje koje smo vidjeli u daljini pretpostavili smo da je Bistrica, ali se ne bismo mogli zakleti. Ispod podnožja brda na koje smo se popeli vidjeli smo i jednu od lokava Sinjajevine. Sve u svemu, pogled sa ovog brdašceta je bio odličan. Mogu misliti kakav je sa ovih vrhova od preko 2000 m. Nadam se da ću imati prilike da to vidim nekog narednog ljeta.

Spustili smo se do auta i vratili prema crkvi. Tad smo shvatili da do crkve treba da se prepješači nekoliko desetina metara, a da se samo oni koji isprobavaju granice svojih četvorotočkaša parkiraju pored nje. Mi smo se popeli pješke. Ova crkva, sem vjerskog, ima i veliki istorijski značaj. Sagrađena je krajem XIX vijeka, a obnovljena 1992. Prilozima su je podigli Bjelopavlići u znak zahvalnosti kralju Nikoli što im je poklonio dio Sinjajevine zbog zasluga tokom oslobodilačkih ratova protiv Turaka. Crkva je posvećena Svetom Vasiliju Ostroškom. Svake godine se na Ilindan (02.08) pored crkve održava narodni sabor.

Iako smo namjeravali da odavde nastavimo ka Njegovuđi, prateći samo najširi put, koji je bio možda i najgori od svih do tad, na svoje zaprepašćenje smo stigli do Ječmen dola, odnosno do mjesta na koje smo prethodne nedelje izašli verući se preko Vratla. Kakav šok! Gdje li smo omanuli? Koji nam je to put promakao? Kasno. Ogorčeni i rezignirani nastavili smo već poznatim putem ka Krnjoj Jeli. Ali, kad je ispred nas iskrsnuo putokaz koji je pokazivao pravac za Njegovuđu i Žabljak, Duško je nepokolebljivo skrenuo.

Uzalud sam ga odgovarala: “Ogromna je razdaljina, grozan je put!” Nije pomagalo. Pomirila sam se sa sudbinom. Put je stvarno bio loš, većim dijelom, ali ja sam odlučila da uživam u okolini pa dokle stignemo, stignemo. I bilo je neobičnih prizora sa ove strane: puno više lokava za stoku, pa i više stoke, čak smo vidjeli i dva traktora, kosce i jedne nadasve neobične stepenice, ostatak nekih davnih boljih vremena na ovim prostorima. Na naše iznenađenje, na najgorem dijelu puta mimoišli smo se sa 5-6 nabudženih terenaca slovačke registracije. To su bili jedina auta sa kolima smo se mimoišli drugog dana vožnje po Sinjajevini.

Dan je polako prelazio u sumrak a mi smo se vozili, vozili… u nadi da ćemo doći do nekog konkretnog puta. Kad smo se ponadali da smo stigli do Pašinog polja ispred nas je iskrsnulo Vrtoč polje. Izašli smo na širi asfaltni put i uskoro stigli u Bukovicu. Kako smo dovde došli, tice mu ga znaju. Drugi put ćemo uzeti neku aplikaciju. Ovo nam je već postala mantra. U povratku smo se sjetili da čitav dan nismo ništa jeli. Već je padao mrak, ali smo se zaustavili da uzmemo sendviče. No, samo smo konstatovali da smo ih zaboravili kući. Sve u svemu, bio je ovo ludi dan. Iako je Duško tokom vožnje u više navrata naglasio da je “završio sa Sinjajevinom”, uskoro se opet počelo pričati o Jablanovom vrhu, prilazu iz pravca Njegovuđe i Pašinog polja (“jer se onda teže može zalutati”), kao i o pokušaju pješačenja od Zabojskog jezera. Sve u svemu, tek smo zagrebali Sinjajevinu i njeno ogromno prostranstvo.

(jasninaputovanja.me)

( Jasna Gajević )