Putin je simptom, a ne bolest

Ruska televizija ne prikazuje ni bombardovane ukrajinske gradove ni leševe djece. Hrabre mlade ljude koji u Rusiji protestuju protiv rata tuku i hapse. Većina ćuti, nema ni masovnih protesta ni štrajkova. „Narod ćuti”.¹⁾ Bolno je vidjeti da mnogi moji sugrađani sasvim iskreno podržavaju rat protiv Ukrajine: niko ih baš ne tjera da lijepe „Z“ po prozorima svojih stanova i automobila.

Na TV-u se vrti intervju glavnog ruskog brata - Sergeja Bodrova: „Za vrijeme rata ne treba govoriti loše o svojima. Nikada. Čak i ako nisu u pravu. Čak i ako tvoja zemlja pogriješi tokom rata, ne smiješ loše govoriti o njoj.” I evo sada navijaju za „svoje“, čak i ako pucaju na Ukrajince.

Između savremenog svijeta i većine mojih sunarodnika stoji ponor. Odvaja ih glavna revolucija koju je izvelo čovječanstvo: prelazak sa rodovske svijesti na individualnu, sa diktata plemena na prioritet ličnosti. Hiljade generacija ljudi u potpunosti su se utopile u svom plemenu i identifikovale se sa vođom, kanom, carem. Sopstveno pleme je uvijek nosilac dobra, tuđini su zlo. Trebalo je da se pojavi novo osjećanje sebe kao slobodnog čovjeka, koji je svjestan svog ljudskog dostojanstva i svoje odgovornosti da razdvoji dobro i zlo, prije nego što se mogao roditi dokument koji počinje sa „We the people“. Svijet je podijeljen na dva čovječanstva i njihove granice se ne poklapaju sa državnim. Jedan dio nas, Rusa, spreman je da živi u svijetu u kojem je najveća vrijednost čovjekova ličnost, ali većina i dalje egzistira u patrijarhalnoj prošlosti, gdje je pleme uvijek u pravu i gdje se lošem caru ne smije željeti smrt.

Ako su iz generacije u generaciju svi koji su se usuđivali da razmišljaju i ne prate korak proglašavani ludima, poslati na prinudni rad, strijeljani, i u najboljem slučaju prinuđeni da emigriraju, onda se razvijaju osobine koje pomažu da se preživi: sposobnost da se ćuti i bude pokoran vlastima. Da li kriviti ljude ako im je ovo jedina strategija za preživljavanje? Tako je bilo i tako ostaje. One koji danas u Rusiji ne ćute čeka krivični postupak po ratnim zakonima. Ili će otići, ako uspiju.

Dva pokušaja da se u Rusiji uvede demokratsko uređenje su propala. Prva ruska demokratija, 1917. godine, trajala je nekoliko mjeseci. Druga, 1990-ih, na neki način trajala je nekoliko godina. Svaki put kada moja zemlja pokuša da započne novi život sa slobodnim izborima, parlamentom, republikom, ona se budi u totalitarnoj imperiji. Ruska istorija grize sopstveni rep.

Da li diktator i diktatura rađaju robovsko stanovništvo, ili robovsko stanovništvo rađa diktaturu i diktatora? Kokoška i jaje. Kako izaći iz ovog đavolskog kruga? Kako može početi rađanje nove zemlje? Kada će se desiti rusko odricanje od imperije?

Ako je Njemačka uspjela da se izvuče iz kruga rođenja diktatora i stanovništva koje obožava svog Firera, zašto ne može i Rusija? Njemci su pokušali da raskinu sa svojom nacističkom prošlošću i stvorili su novu državu nastojeći da žive u zemlji vladavine prava. Novo rođenje nacije postalo je moguće samo kao rezultat razornog i ponižavajućeg vojnog poraza. Ovaj „nulti sat“ je od vitalnog značaja za Rusiju. Novo rođenje naše zemlje nemoguće je bez nacionalnog priznanja krivice pred nama samima i pred cijelim svijetom.

U Rusiji nije bilo destaljinizacije, nije bilo “nirnberga” za kompartiju. Sada budućnost zemlje zavisi od „deputinizacije“. Njemcima, koji „nisu ništa znali“ o zločinima svoje otadžbine, 1945. godine su pokazani koncentracioni logori. Rusima, koji „ništa ne znaju“ o ratu protiv stanovništva Ukrajine, neophodno je pokazati porušene ukrajinske gradove i leševe ljudi koje su ubili ruski projektili. Mi, Rusi, moramo otvoreno i bezuslovno priznati krivicu za ove zločine i tražiti oproštaj. Drugog puta u budućnost nemamo. Kancelar Vili Brant, antifašista, borac protiv Hitlerovog režima, kleknuo je ispred spomenika herojima i žrtvama Varšavskog geta. Hoće li biti ruskog klečanja u Kijevu, Harkovu, Pragu, Budimpešti, Tbilisiju, Vilnjusu?

Njemci su pokušali da se opravdaju: da, ispostavilo se da je Hitler ludak i zločinac, ali mi, njemački narod, nismo ništa znali, i mi smo žrtve nacističkog režima kao i drugi narodi. Rođenje nove Rusije neće biti moguće ako čujemo: da, ispostavilo se da je Putin ludak i zločinac, ali smo mi, stanovništvo, bili taoci, mi, obični Rusi, nismo ništa znali, bili smo sigurni da naši vojnici oslobađaju Ukrajince od fašističke hunte, i mi smo žrtve Putinovog zločinačkog režima. Ovo će biti početak novog Putina.

Georg Bihner, jedan od mojih omiljenih njemačkih pisaca, u pismu svojoj nevjesti iz 1834. pitao je, vjerovatno sebe: „Šta to nosimo u sebi što nas tjera da lažemo, krademo, ubijamo?“ Možda je to jedino pitanje koje Rusiji može da približi tu „veliku revoluciju koju je izvelo čovječanstvo“: shvatanje da ste vi sami, a ne vlast, odgovorni za sve što vam se dešava.

Poslije rata cijeli svijet će priteći u pomoć Ukrajini obnavljajući ono što je uništeno, i zemlja će moći da oživi. Rusija će ležati u ruševinama ekonomije i u ruševinama razuma. Poluraspad imperije će se nastaviti ubrzano. Moskva više neće moći da zatrpava Čečeniju novcem, Čečenci će otići u nezavisnost, a za njima i drugi regioni i nacionalne republike. Ruska Federacija više neće postojati. A centrifugalne sile neće donijeti samo propadanje i haos: bez raspada posljednje imperije u svjetskoj istoriji nemoguće je pročišćenje i ozdravljenje same Rusije. Raspad će biti bolan, ali je to neophodan korak na putu ka ponovnom rođenju. Ruski razum mora naučiti da prihvati da može postojati nekoliko zemalja u kojima je ruski zvanični, državni jezik. Imperija mora biti amputirana iz ruskog čovjeka, kao maligni tumor.

Ni NATO ni Ukrajina neće u ime Rusa sprovesti „deputinizaciju“ naše zemlje. Mi sami moramo da očistimo Rusiju od ove truleži. Ali da li smo sposobni za to? Da li zaista na teritorijama koje su se proglasile nezavisnim od Moskve mogu da izniknu demokratski orijentisane države? Primjer Jugoslavije pokazao je kako u mnogonacionalnoj zemlji mogu odmah da izbiju krvavi sukobi sa etničkim čišćenjima. Eksplozija međusobne mržnje, eskalacija nasilja vratiće našu zemlju ponovo vjekovima unazad. Svijet će preplaviti talas izbjeglica. Anarhija će ugroziti džinovsku teritoriju, pred čijim je žiteljima Putinov lopovski režim potpuno diskreditovao demokratsko uređenje društva. Iznureno stanovništvo će opet spas vidjeti samo u „čvrstoj ruci“ koja obećava red i stabilnost. Takva će se ruka odmah naći, a ruska istorija će ponovo ujesti sebe za rep. I kakve ima veze kako će se zvati novi Putin? A Zapad će požuriti da podrži novu „diktaturu reda“ koja će obećati svijetu kontrolu nad planinom zarđalog nuklearnog oružja.

Za sprečavanje takvog scenarija neophodan je zajednički napor svih ljudi koji sebe smatraju Rusima i koje boli Rusija, njena prošlost, sadašnjost i budućnost. Potrebna je zajednička želja i spremnost da se raskine sa putinskom prošlošću. Ali, može li demokratija zavladati bez „kritične mase“ osviješćenih građana, bez zrelog građanskog društva? Volio bih da vjerujem da u velikim gradovima, u ruskim prestonicama, prikriveno sazrijeva nova država, za sada nevidljiva iza putinga²⁾ i represije, ko zna?

„Divna Rusija budućnosti“³⁾ mora da počne slobodnim izborima. Ali ko će ih organizovati i sprovoditi? One stotine hiljada zastrašenih učiteljica koje su poslušno falsifikovale Putinove izbore? I kako možete biti sigurni da će na najslobodnijim i najpoštenijim izborima pobijediti neko od sadašnjih „stranih agenata“, a ne „patriota“ koji se borio protiv „ukrofašista“? Stanovništvo, koje uvijek glasa za cara, ne može se preko noći pretvoriti u odgovorne, misleće birače. A ko će sprovesti temeljne globalne reforme ruskog načina života? Novoj državi su potrebni novi činovnici koji nisu zaraženi gubom podmitljivosti, ali u milionskoj činovničkoj piramidi drugih nema. A ko će sprovoditi ruski „nirnberg“? Ko će goniti i zasluženo kazniti milione učesnika u falsifikovanjima, pronevjerama, korumpirane sudije i policajce, one koji su učestvovali u represiji, ratne zločince i one koji su podržavali ratne zločine? Sami kriminalci? Putina možete ukloniti i smijeniti, ali stanovništvo ne možete zamijeniti.

Pa ipak, moja zemlja ima samo jedan put u budućnost - bolno, mučno ponovno rađanje. A sve ekonomske sankcije, siromašenje, položaj međunarodnog izopštenika neće biti nešto najstrašnije što je čeka na tom putu. Mnogo je strašnije ako ne bude unutrašnjeg ponovnog rođenja. Putin je simptom, a ne bolest.

Autor je jedan od najcjenjenijih ruskih savremenih pisaca; jedini je književnik koji je dobio sve najvažnije i najprestižnije ruske književne nagrade: Ruski Buker, Nacionalni bestseler i Velika knjiga; knjige su mu prevedene na 35 jezika

Prevod: N. Radoičić

¹⁾ Posljednja rečenica u drami “Boris Godunov” A. S. Puškina - prim.prev.

²⁾ Mitinzi podrške Putinu - prim. prev.

³⁾ Izraz (prvi ga je upotrijebio Aleksej Navaljni) koji dio ruske opozicije koristi misleći na pretpostavljenu budućnost Rusije u kojoj bi došlo do promjena i u kojoj bi se razvijale institucije demokratije - prim. prev.

( Mihail Šiškin )