Sljepoočnica ili linija na grčkoj vazi

Tostao je sa 18 godina bio u reprezentaciji Brazila na Svjetskom prvenstvu, 1966, u Engleskoj. Već tada je imao nadimak Bijeli Pele. Na tom prvenstvu odigrao je jednu utakmicu i dao gol volejem protiv Mađara. Na utakmici Kruzeiro-Korintijas, u septembru 1969, doživio je povredu oka, odvajanje mrežnjače i gotovo da se oprostio od fudbala. Tostao je otišao na operaciju u Hjuston i potpuno se oporavio. U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Meksiku postigao je deset golova. Bio je najbolji strijelac u reprezentaciji Brazila. Na Svjetskom prvenstvu 1970. odigrao je svih šest utakmica. Tostao, Mali Novčić, imao je muzički osjećaj za prostor i napad Brazila išao je onako kako se Tostao kretao. S loptom i posebno bez lopte. Tostao, Anri Matis na terenu.

Brazil je u Meksiku pobijedio na svih šest utakmica. Ali je najteža bila protiv Engleske: kakav je golman Gordon Benks... Žairzinjo je prodro kao vihor do korner linije, Benks to prati, zatvorio je prvu stativu, Žairzinjo centrira na drugu stativu, Pele glavom šutira i ta lopta strahovito udara u zemlju i ulazi u gol, ali Benks to stiže letećom paradom. Takva odbrana vodi golmana u bunilo i racio nesavladivosti. To je najbolja odbrana u Meksiku 1970. Negdje u prvom dijelu drugog poluvremena, 59. minut, rezultat je 0:0, Tostao ide u prodor po lijevoj strani, prolazi kroz tijelo jednog Engleza, onda proturi kroz noge Bobi Muru, to je drskost dječaka s ulice, prodati tunel najboljem odbrambenom igraču na svijetu, prelazi još jednog Engleza, pravi piruetu i desnom centrira na Pelea u srcu šesnaesterca. Pele prima tu loptu na grudi, spusti je a onda s lijepkom, pred njim su trojica Engleza na 30 santimetara od njega, iz malog rolinga proslijedi tu loptu Žairzinju. Sve je to na jednom kvadratu, na dlanu, Žairzinjo sad ima pučinu pred sobom i izađe Benks, to je tačno u podne, brži je Žairzinjo, i zariva strijelu, visoko u suprotan ugao. Jedan: nula za Brazil. Ta akcija, ta linija - Tostao - Pele - Žairzinjo ima dužinu munje i hiljadu i jedne noći. To je gol koji se najduže čekao tog žarkog jula u Meksiku. Gordon Benks imao je sličnu povredu oka kao Tostao i morao je da napusti fudbal.

A dribling, šta kaže Tostao o driblingu: Počinje bolom u stopalu a završava se u ljepoti sljepoočnice. Tostao je na utakmici Južnoameričkog kupa Vasko de Gama - Milionarios iz Bogote opet doživio tešku povredu oka, otišao je na novu operaciju i morao je da napusti fudbal. Imao je držanje princa, držao je glavu kao labud i činilo se da njegov pogled iz Sijudad Meksika doseže do njegovog rodnog grada. Tostao je postao očni lekar, i držao je ordinaciju u svom gradu, Belo Horizonte. Koliko je važno kako se kreće Tostao najbolje je znao, najbolje razumio Žerson, dirigent igre brazilske reprezentacije: Najbolji dribling je dupli pas, ili produžiti liniju na grčkoj vazi. Kad je reprezentacija Brazila bila u Berlinu Tostao i Klodoaldo bili su u Novom muzeju, srušenom 1943. i 1945. u savezničkom bombardovanju. Tostao je bio opčinjen portretom kraljice Nefertiti: To je najljepši profil koji postoji. I anfas i profil. Tako smo mi igrali, s Peleom, u Meksiku 1970.

Ove male priče ne mogu bez Žairzinja i Rivelinja. To je dobra rima. Dva mjeseca prije početka Svjetskog prvenstva u Meksiku Žairzinjo je imao tešku povredu koljena. Prema prognozama ljekara bile su male šanse da se oporavi do početka prvenstva. Trener Botafoga i savezni kapiten Mario Zagalo, prvak svijeta 1958. i 1962. insistirao je da i Žairzinjo, iako povrijeđen, bude na spisku putnika za Meksiko. U junu 1962. održano je Omladinsko prvenstvo Rio de Žaneira. Na tom prvenstvu bio je junior Botafoga Žair Ventura Filho. Američki pjesnik Džems Rajt, koji je te 1962. bio u Riju na usavršavanju portugalskog jezika, objavio je u Njujorkeru pjesmu (ciklus od osam pjesama) Apolon ispod koje je datum Rio de Žaneiro, 19. jun 1962. Taj mladić lica potamnelog/od morske vatre/sve brže zabada svoju/iglu od kosti u mrežu/i gubi mi se iz vida/pa se vraća dok mu mesec ojačava/ramena, pa nestaje.../Ta morska vatra/samo je mesečeva hladna senka/ na licu mladog ribara./To je jedini dom u kome/tako, uveče,/sam,/Bog ostaje živ.

Taj mladić, sišao s Anda, igrao je kao mladi Bog. Na svakoj utakmici u Meksiku Žairzinjo je uspeo iz te božanske ljepote da postigne gol. Na svih šest utakmica, i najvažniji treći gol u finalu protiv Italije.

Da li je mladi američki pjesnik te 1962. dolazio na utakmice omladinskog prvenstva u Riju, i da li je pjesma Apolon posvećena Žairzinju, ne znam. A malo me je mrzjelo da to provjeravam. Ali apsolutno znam da je Džems Rajt vidio Žairzinja i znam da je baka Žairzinja, baka po majci, bila Japanka. Ah, te morske ljubavi. Kad je djed Žairzinjo bio ljut, njegova žena Japanka je kad on ode u nervozu, govorila unucima: Kad se padne u jarost valja baciti pogled na more. Za Žairzinja more je bilo fudbalski teren. I pjesma Mija Raičevića Zvezdara:

u gradskoj na zvezdari

već sam treća godina

ležim kao bolni dojčin

i nije mi ni do čega

tako je bilo do jesenas

kad mi je neko donio

MALOG PRINCA

otada stalno mislim

na granu koja prolazi

pored moga prozora

i htio bih da je pitam

prije nego što me odnesu

da li je negdje

neznano gdje

neka ovca koju ne poznajemo

pojela ili ne jednu ružu...

( Božo Koprivica )