Nebriga i besparica vjekovima ruše Kaluđerov most

Na prostoru Donje Morače postoje tri mosta koja se u narodu nazivaju Kaluđerov most. U dokumentima iz vremena knjaževine i kraljevine Crne Gore, samo je most pod Svetigorom, ili most arhimandrita Dimitrija Radojevića, nosio taj naziv. Ostala dva mosta, kaže lokalni hroničar i publicista Branislav Jeknić, podigao je arhimandrit Mihailo Dožić. Prvi, 1900. godine na rijeci Morači, na mjestu zvanom Grlo, a drugi 1903. godine na rijeci Sjevernici.

Vremenom su, u narodu, i oni ponijeli ime Kaluđerov most. To često izaziva nedoumice, pa nijesu rijetki, objašnjava Jeknić, ni brojni netačni podaci o tim građevinama.

Most pod Svetigorom je upisan u Registar zaštićenih kulturno-istorijskih spomenika SO Kolašin 15. jula 1986. godine.

”Dužine 46, a širine 2,9 metara. Ima četri luka i pripada tipu svođenih mostova. Dva veća luka imaju otvor od 11, a dva manja 5,5 metara. Most ima niveletu sa dvosmjernim padom. Kamena parapetna ograda je visoka pola metra. Zidan je od lijepo i pravilno klesanih kamenih blokova vezanih krečnim malterom. Nijesu poznati majstori koji su ga sagradili. Sada je prilično oštećen, dva luka su srušena, na ulazu na most, od vodopada. Taj dio je premošćen drvenim gredama patosnicama i ograđen drvenom ogradom, duž čitavog mosta, jer je i parapetna ograda prilično oštećena”, napisala je dugogodišnja kustoskinja Zavičajnog muzeja Draginja Kujović u jednoj od publikacija o kulturnom nasljeđu Kolašina.

Legenda o Ali-paši nije tačna

Jeknić kaže da o rušenju i oštećenju mosta postoji više teorija i netačnih informacija. Jedna od teorija je, objašnjava on, da je most porušen da bi se spriječio prodor turske vojske Ali-paše, tokom boja na Morači 1877.

”To je netačno. Uzrok rušenja su nedostatak sredstava i nebriga, ali i velike poplave 1896. godine. Podatke o mostu nalazimo u dokumentima koji se čuvaju u Državnom arhivu na Cetinju”, priča on za “Vijesti”.

U telegramu kapetana Mrdelje Radovića upućenom vlastima na Cetinju 1881. godine, navodi se kako je “most kameni na Morači pod samim manastirom došao do konačne propasti”.

Te godine, ali ni narednih, nije bilo para u budžetu, piše u Jeknićevoj knjizi “Kolašin u doba knjaževine i kraljevine Crne Gore”, pa kapetan Radović poslije osam godina navodi da je voda dodatno potkopala “dva oka od mosta”.

”Kako sa Cetinja nijesu preduzete nikakve mjere, most je porušen 1896. godine, u velikim poplavama koje su pogodile Kolašin i čitavu Crnu Goru. U “Glasu Crnogorca” od 16. novembra 1896. godine se navodi da je porušen i veliki kameni most pod Svetigorom. Donjomorački kapetan Risto Rašović je obavijestio Ministarstvo prosvjete da su zbog mosta koji je sav skrhat obustavljena predavanja u moračkoj osnovnoj školi”, objašnjava Jeknić.

Prve podatke o renoviranju mosta on je našao u izvještaju oblasnog upravitelja Jova Martinovića, od 22. novembra 1903. godine. Sljedeća popravka je bila 1907. godine, a oblasni upravitelj Lakić Vojvodić tražio je od vlade, odnosno od Odjeljenja za građevine, da materijal potreban za popravku mosta ide na državni račun.

O mostu se raspravljalo i na 11. sjednici Narodne skupštine Crne Gore 18. decembra 1911. godine u vezi sa predlogom narodnih poslanika iz Kolašina - Rista Rašovića, Save Dragovića, Nikole Bulatovića i Beća Vlahovića.

”Godine 1854. na rijeci Morači napravljen je kameni most zauzimanjem i radom tadašnjeg nastojatelja Manastira Morače arhimadrita Dimitrija Radojevića, a sredstvima uzetih od prihoda istog manastira. U 1896. godini, kad je bila poznata vodena poplava skoro u svim krajevima Crne Gore, nije mimoišla bez osjetne štete i taj most. Potreba tog mosta ne sastoji se samo u dolasku pobožnih posjetilaca tog hrama, zadužbine slavnih Nemanjića, već je u tome što se kod manastira nalazi narodna osnovna škola, kapetansko mjesto i zborno mjesto cijelog plemena Moračkog. Zbog navedenog, čast nam je predložiti da bi se isti u najkraćem vremenu napravio”, piše u inicijativi.

Još se ne zna pouzdano ko je i kada izgradio most

No, nedoumice oko toga kada je i ko gradio most još traju. Na kamenoj ploči koja je postavljena 1923. godine sa lijeve strane ulaza na most stoji natpis - “1842. godine sagradi arhim. Dimitrije rukoobnovi Građevinska sekcija iz Kolašina 1923. godine”.

”Na osnovu dokumenata, prema izgledu mosta i arhitekturi, može se zaključiti da most ima sve elemente osmanskog graditeljstva i da je Radojević najvjerovatnije samo obnovio pomenuti most 1854. godine, od prihoda manastira. Neosporna je istorijska uloga arhimandrita Radojevića u pripremi boja na Mljetičku i ubistvu Smail-age. Ali, arhimandrit Radojević nije, kao što pojedini navode, pričestio crnogorske junake na pomenutom mostu, već je to uradio u porti manastira Morača, svetoj lavri Nemanjića, koju je i knjaz Nikola opjevao u Moračkom kolu”, objašnjava Jeknić.

Risto Kovijanić u tekstu iz 1965. pominje Kaluđerov most, navodi kako se “ne može prihvatiti tvrdnja da je most ispod Manastira izgrađen 1842. godine”. Naime, na zidu unutar hrama postoji zapis prema kojem je most podigao iguman Danilo 1722. i 1723. godine”.

”Ako je tačan podatak upisan unutar hrama, onda je most građen u vrijeme turskog sultana Ahmeda III koji je poznat kao Lala Sultan - Ratnik (Ghazi) koji je vladao od 22. avgusta 1703. do 2. oktobra 1730. godine. Sin je Mehmeda IV. Svrgnut je poslije pobune janjičara koju je predvodio Patrona Halil. Umro je 1. jula 1736. godine”, kaže Jeknić.

I ovog puta samo će se “preturiti grede”?

Jeknić kaže da podržava inicijativu lokalne uprave da se za most uradi konzervatorski i glavni prjekat, o čemu su “Vijesti” pisale minule sedmice. Taj posao koštao bi 10.000 eura. Novac za tehničku dokumentaciju, kako piše u programu uređenja prostora, trebalo bi da obezbijedi Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta.

”Iz gore navedenog, za zadnjih 140 godina može se zaključiti da su se samo ‘na ostatke kula preturale grede’ i zakivale fosne sa 12 kila čivija, pa se bojim da i ovoga puta ne bude isto. Podržavam ovu inicijativu ako ima za cilj da lokalnom stanovništvu omogući siguran prelaz preko rijeke Morače, zamjenom drvene konstrukcije i postavljanja zaštitnih ograda. Svakako je prioritet da se omogući djeci iz Đuđevine i Raičevine, koja pohađaju školu u blizini Manastira Morača, da najkaraćim putem i sigurno dođu do škole. Trenutno stanje mosta je takvo da je most neupotrebljiv, sa trulom drvenom građom i da je rizičan za upotrebu”, objašnjava Jeknić.

On upozorava da je “opravdana bojazan, s obzirom na to kako rade ministarstva i institucije, da će i sljedeće godine djeca okolo naokolo do škole”.

On kaže da je nejasno da li je most pod zaštitom države, “jer ima sve uslove da bude zaštićeno kulturno dobro”.

Nema para za štampanje knjiga

Jeknićeve tri knjige "Kolašin u doba knjaževine i kraljevine" Crne Gore, vjerovatano su najdetaljniji i najobimniji prikaz istorije varoši na sjeveru u 19. i prvim decenija prošlog vijeka. Još nijesu štampane jer, kako kaže autor, u lokalnoj upravi do sada nijesu pokazali volju da obezbijede novac, kako bi knjige stigle i pred širu čitalačku publiku.

U sakupljanju podataka o tom dijelu kolašinske istorije, potkrijepljenim autentičnim dokumentima i originalnim fotografijama, Jeknić kaže da je potrošio nekoliko godina.

Između ostalog, u rukopisima su detaljne i ilustrovane priče o sva tri "kaluđerova mosta".

( Dragana Šćepanović )