Velika je muka

Bar jednom vam se desilo da čekate pred toaletom, a unutra se neko premišlja kao službenica za šalterom. Ređaju se muke pa fiskovi i dok lupate po vratima gospodin neodlučni odgovara da će brzo. Poziva na strpljenje jer samo što nije. U minutima koji slijede nestaje svaki zen i slijedi izbor između statusa uneređenog džentlmena ili nasilnog borca za svoja prava. A tako se nekako osjeća crnogorski građanin od kako je počelo vaspostavljenje nove vlade.

Da izvinete na poređenju, ali nužda je velika dok su glavari sve skloniji kontemplaciji. Vlada se okuplja kao fudbalski tim iza zgrade, u kojem vlasnik lopte određuje ko igra a ko samo gleda. Sastavljanje novog kabineta se oteglo kao Georginina trudnoća, dok premijer po konferencijama čeka da mu stigne srećan glas. Joković oteže ulazak u Vladu kao Evropska unija pregovore, a kad konačno prelomi prijete mu Raškom i Šehovićem. Mali sanjaju manjinsku vladu, dok otac nacije planira tehničku i kune se u zapadne vrijednosti. Nudi stranim partnerima da mu oproste ružnu prošlost, pa da zajedno čuvaju zemlju od Rusa.

Od ruske kletve zazire odlazeći premijer pa bježi od sankcija kao od vakcine. Dok on pazi da sa vlade ne otpada živo meso, najdraži ministri na državnim jaslama tove nove partije i parovima nude da iz kreveta zarade hiljadu eura. Nikad prežaljelni šef parlamenta po ulicama pere ruke kao Konstrakta i ponavlja kako je u „zdravom biračkom tijelu pobjednički duh“. Kad izbori prođu, Iznoguda čuva za Podgoricu, a masovne proteste napušta kao ljetnju ljubav. Medo je i dalje sve u pravu i svi žale što Andrija nije ministar ekonomije, pa da kod Vučića obezbijedi brašno i ulje kao onomad vakcine. Strahinja postaje sumnjivo lice, a skupština je pod ključem kao firma u stečaju.

Dok glavari vagaju domaćice se uveliko pretvaraju u hajduke spremne da za litar ulja ubijaju starce i nejač. Kao Marvelovi superheroji brzinom svjetlosti obilaze supermarkete i bore se do posljednjeg paketa brašna. A onda, kao u vrijeme korone, u krugu porodice sjede na džakovima i mjesecima žive na priganicama i presukačima. Gledaju pakete ulja olimpijsku medalju i žale cvrčka iz komšiluka koji će morati da preživi na slikama gambora sa Instagrama. Prepisuju se babini recepti za embargo kolač i domaći majonez, koje bi koliko sjutra mogli probati milenijalci navikli na sečuansku piletinu i buffalo sos.

Očevi službenici u administraciji se bore sa anksioznim napadima, dok se bivša i buduća vlada bore do posljednjeg direktora. Uzorni očevi lete kao slamka među vihorove, dok se po kancelarijama prelama u glavu i bira između službeničke plate i biroa rada. Čitave porodice spavaju na buretu baruta, dok im u podrumima leže kanistri goriva kupljeni prije poskupljenja. Prati se kretanje pšenice na berzi i strahuje od dana kada će po brdima loviti vjeverice i divlje svinje da se prehrane porodice. Tada će u supermarket, kao u Monte Karlo, ulaziti samo srećan i bogat.

Dok im roditelji u stanovima gomilaju robne rezerve, đeca postuju zastave i šalju hiljadu emotikona za mir u svijetu. Od dojča se pretvaraju u prigradske kisindžere koji o Ukrajini i Rusiji znaju koliko Nestorović o koroni. Dok oni u gradskim kafanama troše roditeljske plate, Sutomore im postaje daleko kao Dubai a ponte po Boki nedostižne kao Azurna obala. Kao u kakvom mračnom proročanstvu, spremaju se vremena u kojima će biciklo voziti i ko nije ekološki osviješćen, a drumovi će poželjet' kolona. Na Adi će se opet sunčati zmije dok hipsteri budu provodili ljeto pored Ribnice.

Zato bih molio gospodu neodlučne da konačno presijeku, jer previše nas je koji čekamo na olakšanje. Vrijeme je da batale platforme i twitter mudrolije, pa da počnu malo da se bave cijenama i robnim zalihama. Jer meni je dosadilo da od računa strahujem kao od ljekarskih nalaza i tražim uvećane cijene kao povišen holesterol. Smanjenju akciza se ne nadam koliko ni pomirenju Alekse i Dritana, ali očekujem da bar brašna ne fali kad goriva svakako hoće. Volio bih da mi bar priganice ne staju u grlu od lažnih dojava i evakuisanih škola, a da policija traži ruske fitnes trenere bolje no švercere po Barskoj luci. Da umjesto kilave vlade prave kakav ekonomski plan i spašavaju nam poluprazne džepove. Jer kako je krenulo, neko će završiti uneređen.

( Samir Kajošević )