Poetična ljubav prema italijanskom jeziku

Spojivši dvije svoje ljubavi - italijanski jezik i poeziju, ali i uz veliki rad, trud i strast prema onome što radi, mlada i već uspješna profesorica italijanskog jezika i književnosti, doktorantkinja na fakultetu u Zadru i pjesnikinja iz Nikšića, Desanka Jauković, zapažena je i u Crnoj Gori, ali i na književnoj sceni u Italiji.

Jaukovićeva poeziju i umjetnost nosi u sebi, ali isto tako poletno i posvećeno njeguje i ljubav prema, možda i najpoetičnijem i najmelodičnijem jeziku i konstantno se usavršava.

Iako je i ranije imala materijala, ali i povoda, ona je protekle sedmice publici u Podgorici, u punoj sali Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”, predstavila svoj dosadašnji rad. U razgovoru za “Vijesti” priznaje da se utisci još nijesu slegli.

”Zahvalna sam KIC-u ‘Budo Tomović’ na prilici da učestvujem u njihovom programu i da govorim o svojoj poeziji, a budući da je to ujedno bilo i moje prvo književno veče, mogu da kažem da se utisci još nijesu slegli. U publici su uglavnom bili moji dragi prijatelji, porodica, studenti i koleginice sa Filološkog fakulteta u Nikšiću, tako da mi je bilo izuzetno prijatno da o svojim dvijema najvećim ljubavima - poeziji i italijanskom jeziku, govorim u jednom baš takvom ambijentu”, kaže Jauković.

Poeziju piše uglavnom na italijanskom jeziku, još od osnovne škole kada se već slutilo da se od nje mogu očekivati velike i vrijedne stvari i da će njena ljubav i dobri rezultati na svim poljima rezultirati samo ponosom i priznanjima. Kvalitet njenih stihova dokazuju brojna priznanja i nagrade koja odavno stižu sa različitih strana, ali većinom iz Italije. Pjesme su joj objavljivane u književnim časopisima i antologijama, u Italiji, Hrvatskoj, Srbiji... Pored ostalih, dobitnica je prve nagrade na međunarodnom poetskom konkursu “Il Parnaso” u sekciji za eksperimentalnu destruktralističku poeziju.

U razgovoru za “Vijesti” Desanka Jauković otkriva da već ima ponudu jedne izdavačke kuće iz Italije koja je zainteresovana da objavi njenu zbirku poezije, ali je pozitivne kritike dobila i za kratke priče, takođe na italijanskom jeziku.

”Imam saradnju sa italijanskom izdavačkom kućom ‘BESA MUCI’ i njihov predlog da u narednom periodu objave moju prvu zbirku poezije... Napisala sam samo nekoliko priča na italijanskom ali je jedan od komentara koje sam dobila nakon književne večeri u KIC-u bio upravo sugestija da počnem da pišem i prozu”, rekla je ona.

Rođena je 1994. godine u Nikšiću gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, ali i nastavila osnovne, specijalističke i magistarske studije u oblasti italijanske književnosti koje je završila je na Filološkom fakultetu, na Studijskom programu za italijanski jezik i književnost. Saradnica je u nastavi na Studijskom programu za italijanski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Nikšiću i doktorantkinja iz oblasti italijanske književnosti na Sveučilištu u Zadru. Bavi se i prevođenjem italijanskih pjesnika na crnogorski jezik, kao i naših pjesnika na italijanski, a o svom radu govori za “Vijesti”.

Iako profesorica italijanskog jezika i doktorantkinja u Zadru, posvećeno pišeš poeziju i baviš se prevodilaštvom. Sve to utemeljeno je u italijanskom jeziku i književnosti. Kako si i kada osjetila zov tog melodičnog jezika, posvetila se književnom stvaralaštvu, prevođenju, ali i naučnom književnom radu?

Kad god mi neko postavi to pitanje, a znam da je ono najprirodnije i najlogičnije, volim da kažem da je ta ljubav došla spontano kao i sve druge vrste ljubavi, ali i da je baš zbog toga teško objašnjiva. Italijanski sam počela da učim u osnovnoj školi i već na prvim časovima sam osjetila ono o čemu sam kasnije istraživala i što ima i svoje naučno, psihološko utemeljenje - određeni jezici su na poseban način melodični u toj mjeri da mogu da utiču i na naše raspoloženje. Ja zaista do sada nijesam upoznala nijednu osobu kojoj se italijanski jezik ne dopada i koja ga ne bi mogla okarakterisati kao milozvučan, a to je svakako jedan od osnovnih razloga koji vas možda i nesvjesno podstiču da poželite da baš na tom jeziku napišete pjesmu. Ova ljubav prema svemu što ima italijanski predznak vremenom je samo jačala i postala sad već nešto bez čega ne bih mogla da zamislim ni svoj profesionalni ali ni umjetnički život.

Tvoje pjesme su objavljivane u raznim časopisima i antologijama i nagrađivane važnim priznanjima na književnim konkursima. Da li ti je i zbog čega lakše da se umjetnički izraziš na italijanskom jeziku, a koliko je onda teško ili zahtjevno prevoditi sopstveno djelo na maternji jezik?

Pisanje na bilo kom jeziku koji nije vaš maternji višestruko je zahtjevno, tako da ne mogu da kažem da mi je bilo lakše da se izražavam na italijanskom, naprotiv... Ja sam to poželjela sa jedne strane iz svoje velike ljubavi prema tom jeziku, ali i poeziji i književnosti uopšte, a sa druge strane pisanje na italijanskom za mene je bio upravo jedan od načina učenja tog jezika. U suštini, mi i na maternjem jeziku uvijek tragamo za riječima i načinima artikulacije svojih razmišljanja, a to traganje na stranom jeziku ima i funkciju usavršavanja jezičkih kompetencija, učenja novih riječi i izraza ali i njihovog dugoročnijeg pamćenja.

Gledajući iz psihološke perspektive, a to si i potvrdila na promociji u KIC-u, pisanje poezije na stranom jeziku se može shvatiti kao svojevrsni eskapizam ili unutrašnji egzil, odnosno neka vrsta bijega. Da li je poezija sama po sebi bijeg i svijet za sebe?

Mislim da je osnova umjetnosti potreba da svijet oko sebe promijenite, ali i da katkad, usljed nemogućnosti da to učinite, od njega i pobjegnete. Međutim, taj svijet u koji bježite nažalost nije moguće izgraditi kao jedini u kome ćete živjeti, u realni svijet se, htjeli to ili ne, svi mi moramo vratiti. Međutim, poezija, kao i sve vrste umjetnosti, čine da taj povratak bude bezbolniji, te ona predstavlja neku vrstu eskapizma ali i štita od drugih ljudi, od okruženja, od vaših vlasitih strahova a ponekad možda i od svega onoga sa čim još uvijek nijeste spremni da se suočite. Taj bijeg je zapravo privremen i hrani vas nekom posebnom energijom koja, poput recimo sna koji je svima nama neophodan, krijepi i čini da se bolje nosite sa svakodevnim problemima.

Moderatorka razgovora Valentina Knežević je ocijenila da tvoju poeziju odlikuje lirski izraz, introspekcija i refleksivnost, kao i otvaranje najsuštinskijih pitanja čovjekovog postojanja i njegovog položaja u svijetu. Šta bi ti kao autorka rekla o temama koje putem poezije obrađuješ? Kako izgleda stihovima se suočiti sa svijetom i oduvijek aktuelnim pitanjima čovjeka, i o čovjeku?

Moram prvo da kažem da sam imala izuzetno obrazovanu, neposrednu i prijatnu sagovornicu, nekoga ko je teoretičarka književnosti i ko odlično poznaje i razumije načine analize književnog teksta tako da je moju poeziju opisala bolje nego što bih to i ja sama učinila, jer je posmatrala sa distance za koju sam ja, na žalost ili na sreću, kao autorka uskraćena. Teme kojima se bavim su raznolike, ali uglavnom, rekla bih, univerzalne teme koje su bliske savremenom čovjeku i svijetu, koje preispituju njegovu ulogu u društvu, kao i mehanizme kojima on raspolaže kako bi sebe, a i taj isti svijet pokušao da promijeni. Ta vrsta suočavanja nije ništa manje složena u umjetnosti nego u svakodnevnom životu, razlika je samo u tome što umjetnost donosi preusmjeravanje tog osjećaja straha od nepoznatog, od problema ili trenutne nemogućnosti pronalaženja rješenja u produktivni potencijal iz koga proizilazi ono najbolje u čovjeku.

Koliko se iste pjesme razlikuju i drugačije zvuče i tumače se na italijanskom i našem jeziku? Govorila si o razlikama u tonu pjesama i kazala da neke od njih na našem jeziku zvuče pesimističnije... Da li pišeš i na našem jeziku i od čega to zavisi? Takođe, da li se umjetnički sklop tebe kao autorke mijenja u zavisnosti od jezika kojim se izražavaš?

Pošto je i poznavanje svakog novog jezika, a samim tim i stvaranje na tim jezicima, novi pogled na svijet, prirodno je da i vi kao autor onda kada pišete na stranom jeziku mijenjate svoj fokus kao i tematski repertoar. Ja nijesam pravila tu distinkciju u ranijim fazama stvaralaštva ali sam kasnije shvatila da su moje pjesme na italijanskom vedrije i da to ima veze i sa mojih doživljajem tog jezika kao izuzetno toplog i melodičnog. Što se drugog dijela pitanja tiče, mislim da je taj umjetnički sklop isti, samo se mijenja ugao iz koga gledate na iste motive koji su vam u fokusu - na jednom jeziku možda nekad na ista pitanja odgovarate iz neke optimističnije, a nekad pesimističnije perspektive.

Da li pišeš prozu i imaš li u planu objavljivanje knjige, zbirke?

Napisala sam samo nekoliko priča na italijanskom i jedan od komentara koje sam dobila nakon književne večeri u KIC-u bio je upravo sugestija da počnem da pišem i prozu. Razmišljam o tome, samo što sada možda prosto još nije došlo vrijeme za prozu.

Imam saradnju sa italijanskom izdavačkom kućom “BESA MUCI” i njihov predlog da mi u nekom narednom periodu objave prvu zbirku poezije, ali prije svega toga se i sama moram posebno posvetiti prerađivanju nekih pjesama starijeg datuma kako bi zbirka bila jedna kompaktna cjelina.

S obzirom na to da si mlada i doktorske studije upisala u Hrvatskoj, da li si nekada razmišljala da odeš i nastaviš život i karijeru van Crne Gore, poput mnogih iz tvoje generacije? Zbog čega da/ne?

Ja ni kao srednjoškolka nijesam imala dileme u pogledu izbora sredine u kojoj bih voljela da živim. Crnu Goru doživljam kao mjesto gdje se osjećam najpotpunije i čiju toplinu ne bi moglo baš ništa da nadomjesti. Sa druge strane, volim da putujem, upoznajem različite kulture i da učim strane jezike pa sam našla adekvatan spoj - Studijski program za italijanski jezik i književnost u mom rodnom gradu koji mi je omogućio da učim, a sada i radim ono što najviše volim, ali i da zahvaljujući brojnim studijskim boravcima (u Gemoni, Peruđi, Palermu, Zadru, a uskoro i u Torinu) putujem i usavršavam se. Ne znam šta budućnost nosi, ali ne mogu da zamislim neku poslovnu priliku u inostranstvu koja bi me u toj mjeri privukla da odem iz Crne Gore. Možda je to zbog toga što sam stvarno imala veliku sreću da upišem pravi fakultet i nađem zaposlenje o kome sam oduvijek sanjala.

Kakav je položaj mladih u Crnoj Gori, a kakav je položaj mladih umjetnika i umjetnica u Crnoj Gori?

Nadovezaću se na prethodno pitanje i reći da razumijem i one koji su otišli ili koji planiraju da odu iz Crne Gore u potrazi za zaposlenjem, a takvih je danas nažalost mnogo. Iako volim da istaknem svoj primjer kako bih na taj način možda nekog motivisala i pokazala da se do zaposlenja može doći i to isključivo na osnovu truda, ljubavi prema onome čime se bavite i ljudi koji vas zbog toga, bez ikakvih drugih interesa, jednostavno prepoznaju i pruže vam bezuslovnu podršku, znam i mnogo onih koji su isto tako kvalitetni i vrijedni ali još uvijek nijesu dobili ono što zaslužuju. I sa umjetnicima je tako, mada ja u tom smislu zaista nijesam neko ko ima velike ambicije i ko je počeo da piše u želji da njegovo stvaralaštvo bude zapaženo.

Voljela bih da znam na koji način se sve društvene nepravde ispravljaju, ali mladim ljudima mogu samo da poručim da slušaju svoj unutrašnji glas, da vjeruju u sebe, budu strpljivi, vrijedni i pravedni, a da u onim trenucima kada pomisle da svijet nije pravedan prema njima potraže utjehu možda baš u umjetnosti - ono što se na taj način rodi, uvijek pušta duboko korijenje i daje najslađe plodove.

Prevođenjem se proširuju dometi umjetnosti

S obzirom na to da se baviš i prevođenjem, koliko je to zahtjevan proces i može li se reći da je zapravo u pitanju, takođe, neka vrsta umjetničke percepcije?

Zapravo sam tek počela da se bavim prevođenjem poezije i već u tim početnim koracima vidim koliko je taj posao složen i zahtjevan. Prevodilac mora da posjeduje i brojna ekstralingvistička znanja, da poznaje jezik sa kog i na koji prevodi, a mora i da zna na koji način da bude kulturni posrednik. To kažem zbog toga što bi, da nema prevodilaca, svaki književni tekst ostao zarobljen u okvirima prostora na kome je jezički razmljiv, a na ovaj način njegov se umjetnički domet značajno proširuje.

Kroz poeziju i sa poezijom je odrastala i eksperimentisala

Prisjećajući se početaka i sa sviješću o sadašnjem trenutku, kako je tekao razvoj tvog umjetničkog stvaralaštva? Takođe, da li ti je i na koji način poezija i pisanje pomoglo ili pomagalo da samu sebe razvijaš, u bilo kom smislu?

Prvi pjesnički koraci su, kao i kod svih koji pišu, bili nesigurni i u okvirima onoga što mi je i kao čitaocu tada bilo blisko, odnosno uklapali su se u tradicionalne sheme, a onda sam vremenom počela da eksperimentišem, da koristim slobodni i akrostih, da kombinujem različite vrste rime i metričkih rješenja, a to je svakako bilo proizvod iskustva jer su se s godinama mijenjali tematski izbori koji su uslovili i stilske. Kroz poeziju i sa poezijom i ja sam odrastala, a pjesme koje sam pisala na italijanskom pomogle su mi, kao što sam već i spomenula, prije svega da bolje naučim jezik, a taj proces traje i trajaće sigurno čitavog života jer se jezik čitavog života uči, ali nažalost i zaboravlja.

( Jelena Kontić )