Priče iz karantina crnogorskih umjetnika
Povod izložbe i njenu ideju čine promišljanje o karantinu kao poziciji, ali ne isključivo u kontekstu pandemije, već i o načinu na koji svaki pojedinac živi svoje vlastite svakodnevne karantine, objašnjava kustoskinja
Izložba "Priče iz karantina", kustoski projekat istoričarke umjetnosti i kustoskinje Centra savremene umjetnosti Crne Gore, Milice Bezmarević, biće otvorena sjutra u Podgorici, u galeriji "Centar", u 19 časova.
Na izložbi učestvuje šest crnogorskih umjetnika: Zdravko Delibašić Beli, Tadija Janičić, Teodora Nikčević, Ivana Radovanović, Siniša Radulović i Jovana Vujanović, a otvoriće je kustoskinja Bezmarević.
Postavka je, objašnjava Bezmarević, koncipirana kao neka vrsta sakupljenih utisaka ili uspomena iz doba karantina, ličnog ili pandemijskog, i umjetničkih refleksija.
"Ono što čini povod ove izložbe i njenu ideju jeste promišljanje o karantinu kao poziciji, ali ne isključivo u kontekstu aktuelne pandemije, već i o načinu na koji svaki pojedinac živi svoje vlastite svakodnevne karantine - različite situacije nepripadanja, odbačenosti, društvene i socijalne izolacije i svjesne samoizolacije. Uznemirujući osjećaji zastoja, anksiozna iščekivanja neke promjene, sve očigledniji raspad uobičajene svakodnevice, samo su neki od opštih utiska karantinski provedenog vremena", zapisala je kustoskinja u propratnom katalogu.
Svakako, istakla je ona, pojam "karantin" u svom izvornom značenju određuje jednu situaciju privremene izolovanosti u slučaju zarazne bolesti, dok je u širem smislu pojam usvojen kao izraz izopštenosti, otuđenosti, nemogućnosti komunikacije sa drugim. Pa ipak, nemoguće ga je u potpunosti odvojiti od situacije izazvane virusom korona.
"Istorijsko iskustvo globalne pandemije virusom korona, koje još uvijek živimo, suočilo nas je sa najrazličitijim utiscima socijalnih, ekonomskih, emocionalnih, psihičkih i raznih drugih promjena koje će, najvjerovatnije, ostati zauvijek memorisane kao neka vrsta trajne kolektivne traume 21. vijeka. S druge strane, lična memorija svakog pojedinca kreće se u najširem mogućem polju svakojakih utiska, gdje se to iskustvo nužno ne percipira kao nešto loše ili traumatično, već naprotiv, kao često povoljna predispozicija preispitivanja sebe, sopstvenih potencijala i mogućnosti. Svakako, radi se o tome da 'prolazimo kroz društveni preobražaj bez presedana' /Žižek/ koji je moguće analizirati i interpretirati iz više uglova", zapisala je Bezmarević.
( Jelena Kontić )