Kiša je stigla, ali su problemi ostali

Nakon višednevne agonije u kojoj se našao, sistem zaštite i spašavanja Crne Gore dobio je dar sa neba u posljednjem trenutku. Kiša koja je ovih dana pogasila požare širom naše države, donijela je veliko olakšanje vatrogascima i njihovim pretpostavljenima. Nažalost, dugogodišnje iskustvo nam govori da kuće koje su izgorjele kao i druga materijalna dobra koja su uništena na opožarenom području, neće poslužiti odgovornima u sistemu kao povod za analizu propusta, planiranje i sprovođenje preventivnih i drugih radnji i mjera za predstojeću požarnu sezonu.

Razlog za to je jednostavan: većinu lidera, kao i pripadnika drugog ešalona činovnika u sistemu zaštite i spašavanja, čine partijski vojnici koji su se ni krivi ni dužni našli i godinama unazad nalaze na ovako odgovornim pozicijama. Aktuelna politička situacija na državnoj sceni, gdje se u vakuum prostoru nadgornjavaju članovi bivše, sadašnje, buduće, manjinske, tehničke ili ko već zna kakve vlade, prema njihovoj percepciji, odnosi prioritet nad bilo kojim hazardom koji se nadvija nad građanima u Crnoj Gori. Tu su još nedavno završeni lokalni izbori u Beranama i Ulcinju, kao i predstojeći izbori u ostalim opštinama, što je za pomenutu grupaciju svakako mnogo važnije na ličnom planu koji je, uostalom, uvijek i bio u fokusu njihovog interesovanja. Svjesni činjenice da ih na pozicijama koje čvrsto drže nije preporučila stručnost i prethodno iskazani kvaliteti u ovoj oblasti, već da su tu isključivo na osnovu partijske podobnosti, sasvim je prirodno da će u ovom slučaju lični interes biti pretpostavljen javnom interesu i bezbjednosti građana. Ovo čudo u vidu požara, koje ih je zadesilo i iznenadilo kao nekada i onaj snijeg u januaru, trajaće kao i svako drugo - ukupno tri dana. Upravo toliko će i trajati polemika o njemu.

Ako se ima u vidu da sistem zaštite i spašavanja u Crnoj Gori predstavlja skup međusobno povezanih državnih i organa lokalne uprave u jedan operativan sistem djelovanja, građani sa pravom očekuju da im u okviru toga i takvoga sistema u slučaju vanrednih situacija bude obezbijeđena lična sigurnost i zaštita imovine koju posjeduju. Oni takođe podrazumijevaju da ovaj sistem bude njihov servis u kome se nalaze opremljeni i osposobljeni ljudi koji prilikom bilo kog hazarda, pružaju kvalitetan i pravovremen odgovor. Da li je možda nekome čudno da građani od sistema zaštite očekuju zaštitu? Pa valjda nije. Da li je možda neko od odgovornih iz sistema tokom ovih požara umjesto konkretnog i brzog rješavanja problema, samo očekivao i dočekao kišu? Pa valjda nije ni to. Ali eto, posrećilo nam se. Pitanje koje se sljedeće nameće glasi - dokle ćemo imati više sreće nego pameti? Možda do onog trenutka kada umjesto izgorelih kuća rezultat nečijeg nemara i nečinjenja budu ljudske žrtve. Ovo sa požarima na otvorenom prostoru je nekako i prošlo najprije zbog toga što ovaj hazard spada u kategoriju srednje opasnih. Šta bismo, na primjer, radili u slučaju požara većih razmjera u zatvorenom prostoru? Šta u slučaju hemijskih incidenata, zemljotresa, poplava, saobraćajnih katastrofa nalik onoj kakva je viđena na Bioču? Koga ili šta bi onda trebalo da čekamo? Nečija ostavka ili više njih, u eventualnim scenarijima koji nijesu nemogući kod nas sa obzirom na stanje u aktuelnom sistemu zaštite i spašavanja, ne bi puno značili nečijim porodicama a još manje eventualnim žrtvama.

Rješenje se nazire u radikalnoj promjeni ponašanja, pristupa i djelovanja u odnosu na ovu društvenu sferu, kako od strane svih elemenata i pojedinaca koji se nalaze u sistemu zaštite i spašavanja tako i od strane samih građana. Za početak, potrebno je zaustaviti negativnu selekciju prijema vatrogasaca u lokalnim službama zaštite formiranjem jedinstvene stručne komisije na državnom nivou koja će od novih spasilaca tražiti znanje, volju i sposobnost a ne „prepoznavanje sa terena“. Naravno, mladim ljudima se prethodno mora obezbijediti kvalitetan Trening centar za obuku koji bi omogućio kvalitetan i pravilan ulazak spasilaca u redove lokalne Službe zaštite, u okviru kojeg bi se isfiltrirale psiho-fizički sposobne osobe za ovaj veoma zahtjevan posao. Na taj način bi se eliminisala partijska podobnost koja se decenijama unazad nadvijala nad javnim oglasima za ova radna mjesta. O adekvatnoj opremljenosti vatrogasaca ne bi se smjelo imati dileme. Takođe, starješine organa u lokalnim službama zaštite i spašavanja, morali bi biti ljudi sa određenim iskustvom u ovim poslovima, jer se sticanje iskustva „u hodu“ na ovako odgovornom nivou, u praksi pokazalo veoma lošim. O kadriranju i potrebnoj kompetenciji na državnom nivou, ličnu odgovornost na sebe bi morao preuzeti nadležni ministar koji neposredno određuje vrh hijerarhije ovog sistema. Konačno, sama odgovornost građana se mora povećati, prvenstveno u dijelu poštovanja i sprovođenja preventivnih mjera ali i u okviru samog javljanja i uzbunjivanja prilikom nastanka određene opasnosti. Ove i niz drugih aktivnosti i mjera koje su dužni sprovesti svi subjekti zaštite i spašavanja, mnogo su potrebnije i spasonosnije u slučaju vanrednih situacija od očajničkog gledanja u nebo.

Na kraju, ali svakako ne po važnosti, svi moramo imati na umu jednu činjenicu a to je da, podizanje nivoa društvene svijesti i odgovornosti po pitanju sprovođenja mjera zaštite i spašavanja, kao dio opšte kulture građana, predstavlja obavezu koja u konkretnim situacijama može spasiti jedan ili više ljudskih života.

Autor je član Generalnog sekretarijata CIVIS-a

( Mr Zdravko Blečić )