Lijepo lice Srbije

Ovog proljeća navršava se 45 godina od kako sam maturirao u Barskoj gimnaziji. Rado smo slavili 10 i 20 godina mature, 30 i 40 nismo, nikome nije bilo stalo. Kao da nas je uzdrmalo saznanje da postajemo sredovječni ljudi, sve usporeniji, sa viškom kilograma i manjkom kose... Vjerujem da ćemo slaviti pola vijeka mature, jer tada nećemo misliti o budućnosti, nego samo o sadašnjosti. Oni koji dođu biće srećni što su tu, živi.

Inače, matursko veče slavili smo u restoranu „Kalimero“ na Velikoj plaži. Odavno sam zaboravio ko je s kim plesao, ko se napio, ko sve nije došao na proslavu. Nema više većine profesora, i mnogi ondašnji maturanti su usnuli, a srušena je i „Kalimera“. Ulcinj u koji smo svake nedjelje odlazili „fićom“, jer je tamo živjela tetka, najmlađa majčina sestra, nema veze sa Ulcinjem moga djetinjstva i mladosti. Jedino je Velika plaža ista kakva je bila – meka, topla, prostrana, vjetrovita, nepokorna...

* * *

Za razliku od sadašnjih generacija, mi smo bili bezazleni kao bišoni. Nismo ni znali šta je to vršnjačko nasilje. Problematičnih đaka nema mnogo, ali su znatno „uticajniji“ od onih drugih, dobrih i vaspitanih. Jedna crvljiva jabuka lako prenese svoje crve na sve jabuke u košari, a u svakom odjeljenju ima po dvije-tri takve jabuke.

Razvoju netolerancije i, u krajnjem, vršnjačkog nasilja, pogodovala je pandemija korona virusa jer u vrijeme kad je bila na vrhuncu djeca su se teško nosila sa izolacijom i sve više su bila zavisna od elektronskih uređaja. Sad imaju lošu naviku (osviću s telefonima). Osim toga, previše su, i često, bez kontrole roditelja. Lak pristup internetu i društvenim mrežama otežava posao i onim brižnim roditeljima i nastavnicima. Ponašanje tinejdžera oblikuju razne farme, zadruge, parovi i likovi „sa dna kace“...

Vršnjačko nasilje postaje sve veći problem u Crnoj Gori.

* * *

U Radio Baru sam 34 godine, a od 1. aprila prvi put imam svoju kancelariju. Ali, ne znam šta da radim u njoj. Sebi ponekad ličim na one koji su 30. avgusta 2020. pobijedili na izborima: predugo su bili opozicija da bi znali kud će i šta će sa sobom kao vlast.

Znam, navići ću se, kao što se čovjek na sve navikne, i na dobro i na loše. Ako se ne pojavi kakav manjinski glodur.

* * *

Ne znam zbog čega je hrvatska gledljivija od srpske „Pot(j)ere“. Možda zbog toga što se učesnici na HRT-u takmiče za mnogo veći novac. A možda i zbog toga što su lovci u „Potjeri“ kudikamo šarmantniji od kolega u „Poteri“, izuzimajući svestranog Milorada Milinkovića. Uprkos tome što je Jovan Memedović kao voditelj za koplje iznad Joška Lokasa.

* * *

I kad smo kod kvizova...

U najpopularnijem i najdugovječnijem kvizu na ovim prostorima, „Slagalici“, na RTS-u, pokazuje se lijepo lice Srbije. Iz večeri u veče, tokom čitave sedmice, defiluju izuzetno pametni mladi ljudi koji umiju da se nose s porazom i, što je još važnije, s pobjedom.

* * *

Imam utisak da je šala protjerana iz našeg života. Ko je i kad to učinio, ne znam, možda je isčezla neosjetno, sama od sebe. Vidjela je da nema perspektivu u ovakvoj Crnoj Gori, ali i u okolnim državama, pa je otišla da potraži neku manje tužnu zemlju. Ako neko i pokuša da se našali, to djeluje, u najmanju ruku, nesmotreno i neprikladno. I usiljeno. A ukoliko i prođe neka duhovita opaska, poslije prve (nasmijane) reakcije, uslijediće ona paranoična, čuvara našeg mraka i beznađa: „Šta je autor, u stvari, htio da kaže? I na koga je, zaboga, mislio?“

* * *

Umro je, do prije nekoliko dana, najstariji živi šampion Crne Gore, šahovski FIDE majstor Momčilo Ćetković. Prvu od pet titula prvaka Crne Gore osvojio je 1951. godine u Titogradu. Bio je uman, obrazovan, nepotkupljiv, džentlmen i u životu i u šahu.

Mnogi saborci, ali i ljuti rivali na 64 crno-bijela polja istinski su ožalili velikog Moma Ćetka. Jedan od njih, najstariji šahista u Crnoj Gori, šampion iz 1963. godine, prof. Maksim Lutovac je rekao: „Ostao sam sam. Sada vjetar vječnosti duva pravo u moje grudi, jer nema više nikog ispred mene.“

* * *

Tražio sam, u brojnim kartonskim kutijama, neke stare fotografije za rubriku na Bar Infu „Bar u hodnicima sjećanja“. Ni na jednoj iz osamdesetih i devedesetih godina nema datuma i bile su neupotrebljive. Na poleđini svake iz pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih, stoji pedantno upisan datum rukom moje majke. Dovoljno da me sjećanje lakom tugom ovije...

( Milan Vujović )