Krize, pandemija, rat: Da li je ovo kraj globalizacije?

Mnogi stručnjaci vide rat u Ukrajini, zajedno sa pandemijom, kao prekretnicu – sada počinje deglobalizacija, kažu. Prekidaju se lanci snabdijevanja, troškovi rastu, ima nestašica. Pokazuje se slabost modela u kojem proizvođač u Njemačkoj čeka na dio iz Kine da napravi bicikl, a zemlja istočne Afrike zavisi od pšenice iz Rusije.

Logika iza toga – pravi se tamo gdje je jeftino, svi se specijalizuju za nešto, i na kraju su svi bogatiji – dugo je donosila plodove. Ali ne svima.

„Nejednakost se povećala na međunarodnom nivou, ali i unutar industrijskih društava“, kaže Andreas Viršing, profesor istorije na Univerzitetu „Ludvig Maksimilijan“ u Minhenu. Ekonomska globalizacija je imala „mnogo dobitnika, ali i mnogo gubitnika i to se ne može poreći“, kaže on.

U loše strane globalizacije Kora Jungblut, ekonomistkinja u fondaciji „Bertelsman“, ubraja i socijalne i ekološke rizike. Kaže, radnici u razvijenim zemljama su doživjeli da radna mjesta odlaze tamo gdje je radna snaga jeftinija, dok su „multinacionalne korporacije izmjestile prljave faze proizvodnje“ u siromašnije zemlje, zaoštravajući tamošnje ekološke probleme.

A onda je došla pandemija

Već duže postoje naznake da je globalizacija u opadanju. Glavni pokazatelj je udio međunarodne trgovine u globalnom bruto-društvenom proizvodu (BDP). On je imao svoj vrhunac 2008. godine, prije početka svjetske krize i recesije.

„Odnos izvoza prema BDP-u širom svijeta znatno se povećao devedesetih i dvijehiljaditih. Ali od finansijske krize 2008. i 2009. taj odnos je stagnirao ili se smanjio“, kaže Daglas Irvin, profesor ekonomije na američkom koledžu Dartmut.

Irvin i drugi stručnjaci to dijelom pripisuju populizmu i protekcionističkim ekonomskim politikama. Ali ima i drugih bitnih faktora koji su prikočili globalizaciju. A onda je došla pandemija kao moćna kočnica.

Da li je iko prije i pomislio da bi u zapadnim prodavnicama moglo da nestane toalet-papira? Ili da će paket na koji se inače čeka 4-5 dana sada doći tek za 4-5 sedmica, možda i više?

Pandemija je dovela u pitanje proizvodnju po modelu taman-na-vrijeme (just-in-time), kaže Megan Grin, ekonomistkinja na Harvardovoj Kenedijevoj školi. Taman-na-vrijeme podrazumeva da svaki šraf stiže odakle treba baš kad je potreban u proizvodnji, umjesto da se skladišti. Tako se smanjuju troškovi.

Kako kaže Grin, od pandemije vlada logika „globalnih lanaca snabdijevanja ali uvijek uz plan B“, tako da firme nisu u škripcu ukoliko se globalni lanci pokidaju ili uspore.

Jungblut naglašava da mnoge države ozbiljno razmišljaju o skraćivanju lanaca snabdijevanja - da sve imaju u komšiluku. „Možda da vrate kući neku proizvodnju, kako bi ključne sirovine i tehnologije bile blizu njihovih fabrika.“

Pa još i rat u Ukrajini

Upravo to je znak deglobalizacije. Sigurna isporuka, korak ka samodovoljnosti, umjesto efikasnosti i niske cijene koje nudi globalizacija. A onda još rat u Ukrajini i prateće sankcije.

Radi se o ruskim energentima, ali i pšenici i suncokretu. „Vidimo da osjetno rastu cijene namirnica kao posljedica rata, posebno pšenice i ulja“, kaže Irvin. To podstiče inflaciju, a u nekim zemljama Afrike i Bliskog istoka može izazvati i glad.

„Vrhunac globalizacije je odavno iza nas“, kaže nam ekonomistkinja Grin. „Rekla bih da je napredak globalizacije daleko sporiji nego prije, ali još nismo na terenu deglobalizacije.“

Jungblut pak naglašava da su posljednjih godina države pokušale da smanje zavisnost od takozvanih kritičnih resursa iz drugih predjela, što je takođe korak ka deglobalizaciji. On zagovara tezu da politička polarizacija svijeta sve više vodi i ekonomskoj – jedan ekonomski blok biće zapadni, a drugi blok autokratskih država Rusije i Kine, i njihovih najznačajnijih trgovinskih partnera.

„Svjedočimo povratku geopolitike, a i taj trend vodi deglobalizaciji, to jest pokušaju da se smanji zavisnost od država koje nisu u sopstvenom taboru“, kaže Jungblut.

Viršing kaže da će tek kasnije moći da se izvuku ispravni zaključci. Ali da sada doživljavamo pandemiju i rat u Ukrajini kao dvije velike krize stopljene u jednu. „Kao savremenici imamo osjećaj da se nešto fundamentalno mijenja“, zaključuje on.

( Deutsche Welle )