Treba li nam reforma reforme obrazovanja?

Dok ja ovo pišem, bar jedan osnovac sedmog razreda obnavlja geografiju. Baš tako - obnavlja. Jer je isto učio i prošle godine. Da, da, upravo tu lekciju o nebeskim tijelima. I neće dobiti ocjenu nižu u odnosu na lani, čak i da je ne obnovi. Ne smije mu je nastavnik dati. Naredilo Ministarstvo.

Ukratko, ovo je posljednja reforma crnogorskog obrazovanja.

Prepisani planovi i programi iz Predloga reforme obrazovanja Hrvatske, direktori koji su na zvaničnim sastancima sa ministrom spremni za novu, reformisanu školsku godinu, a u zbornici ili ćute ili drsko odapinju strijele ka prosvjetarima da se u narednih devet mjeseci snađu sa nastavom. U jednoj školi sedam đačkih smjena, u drugoj ni tri odjeljenja prvaka. Asistenti u nastavi djece sa posebnim obrazovnim potrebama čekaju kad će načuti za novi seminar, jer bez tog parčeta papira iliti sertifikata ne mogu u učionicu. Prosvjetni radnici se dovijaju sa planovima i pokušavaju odgonetnuti tajnu jesu li ciljevi i ishodi učenja isto. Čemu zapravo treba da nauče đake? A norma? Ima li koja škola da se dopuni famozna brojka od 18 časova, jer bez obzira na obećanja, nijesu sigurni da im plata zaista neće biti smanjena. Udžbenika nema. Odnosno ima, isti su kao i za ovo prethodno, nereformisano obrazovanje. I to po dva ili tri za pojedine predmete. Roditelji i đaci, po navici, ćute.

Summa summarum, za nepunih pola godine reformisasmo komplet obrazovanje, od vrtića do fakulteta i doktorskih studija, za nekoliko miliona eura.

A moglo je i drugačije.

Mogli smo pola prethodne i ovu školsku godinu iskoristiti da čujemo od praktičara iz učionice koji je problem naših osnovnih i srednjih škola. To je baza, temelj. Kad smo saznali što ne valja, onda je trebalo da se latimo posla - uz konsultaciju s tuđim da napravimo naše (a ne bez konsultacije samo da otmemo). Onda smo to naše mogli testirati - u svakom razredu jedno eksperimentalno odjeljenje koje će se obrazovati prema eksperimentalnim programima. U idealnoj situaciji, odnosno ako se shvati da je eksepriment uspio, shodno tome izraditi udžbenike. U onoj, ne daj Bože situaciji, vidjeti koji je šraf zarđao, pa ga zamijeniti.

Ali ne. Crna Gora se reformiše u hodu. Reformiše obrazovanje, a nema ni dovoljno školskih objekata u Glavnom gradu. Želi bolje rezultate na PISA testu za petnaestoodišnjake, a rijetke su škole sa praktičnim učionicama, gdje đaci uče kako da riješe problem dok ga gledaju, a ne na papiru. Želi nezavisne intelektualce, a dozvoljava da mjesecima vrcaju varnice na relaciji Univerzitet Crne Gore - Ministarstvo prosvjete. Želi u svijetu priznate diplome, a ne priznaju ih ni susjedi. Želi zaštićeno tržište rada, a uvozi 2.000 diploma godišnje.

Mnogo toga Crna Gora želi za zemlju koja reformiše obrazovanje za pola godine. Želje su jedno, mogućnosti ih, po pravilu, ne prate. Zato treba dati mogućnost mogućnostima, a ne po svaku cijenu brzati. Jer će krajnji priozvod biti akademac koji dobro zna da na nebu prepozna Mliječni put, ali ne zna da je Amerika kontinent.

(Tekst je objavljen u Biltenu Škole demokratskog rukovođenja)

( Tina Popović )